Milorad Dodik je u Trampu prepoznao sve ono što drugi nisu. Prepoznao je njegovu politiku, viziju novog svijeta i pragmatičnost. Odlučnost da prepusti suverenim liderima da vode svoje države. Još od prve kampanje. Javno je pozivao srpsku zajednicu u Americi da glasa za republikanskog kandidata. Sve tri kampanje, dok su drugi ćutali i navijali za Bajdena ili Kamalu Heris.
Nije to bila politička moda niti naknadno svrstavanje uz pobjednika. Dodik je taj stav imao onda kada je Tramp bio najnapadaniji i kada je podrška njemu nosila političku cijenu.
Ti drugi su očekivali još veći pritisak na Dodika, i to preko ambasadora Marfija i njegovih dopisa Ministarstvu finansija SAD i OFAC-u. Sarajevski političari su navikli da drugi odrađuju posao za njih. Dodik je još davno označen kao neko ko ne može da izgubi izbore, pa je Marfi uslišao molbu čaršije i pokušao da ga odstrani. Srpski opozicionari su se molili Bogu na nebesima i gledali u sve izborne procese u Americi kao na sudbinski preokret svojih propalih karijera.
Samo što nisu predlagali vašingtonskoj izbornoj komisiji da uvede skenere i štampa nove glasačke listiće. Na njihovu žalost, Tramp je pobijedio. Opet. I, budući da ima iskustvo sa „dubokom državom“ iz prvog mandata, čistio je aparat od prvog dana novog mandata. Po dubini. Sve do nevladinog sektora kroz koji su se mnogi obogatili i tamo, i ovdje, i svuda po svijetu.
Promjenom vlasti u Vašingtonu nije se promijenilo samo ime predsjednika. Promijenio se politički pravac, a sa njim i odnos prema svijetu koji je godinama funkcionisao po pravilima birokratije, pritisaka i političkih tutorstava.
Nastupilo je novo doba američke politike. Zlatno doba, rekao bi Tramp. Amerika je opet velika. EU je jako oslabila, iako se svi lideri ove zajednice trude da budu što bliži Trampu.
Za sve to vrijeme, Dodik i njegovi najbliži saradnici radili su u tišini i prije izbora u Americi. Stvorili su bliske kontakte sa vrlo bliskim Trampovim ljudima i radili. Predstavili su situaciju u realnom obliku i nisu tražili povlastice, već samo isti odnos prema svima u ovoj državnoj zajednici BiH. Radilo se na mnogim frontovima, podrška je bila javna i bez zadrške.
Dok su jedni čekali da vide ko će pobijediti pa da mu potrče u susret, u Republici Srpskoj su se odnosi gradili mnogo ranije.
Vrijeme je bilo da se SAD i Republika Srpska približe i da steknemo, uz Rusiju, još jednog prijatelja. Velikog i možda najvećeg.
Lara Logan je važna karika u lancu. Matel Adelson, američko-izraelski biznismen, sa kojim je Igor Dodik radio svakodnevno, i mnogi drugi. Mladi Dodik, Željka Cvijanović, Ana Trišić-Babić i Milorad Dodik odradili su diplomatski vrhunski posao i dobili bitku protiv svih onih gore navedenih koji su željeli da demokrate ostanu na vlasti zbog svog ćara, da se Dodik skloni sa njihovog žalosnog puta, ma kakve bi ta pobjeda imala katastrofalne posljedice po svijet.
To nije posao koji se završava jednim sastankom, jednom fotografijom ili jednim saopštenjem. To je mreža odnosa koja se gradi godinama, daleko od kamera, sve dok rezultati ne postanu vidljivi.
Sankcije su ukinute (i bile su nepravedne), a mi smo nikad bliži sa SAD-om. U Bratuncu je bio Trampov savjetnik za vjerska pitanja Mark Berns, linija Adelson–Igor Dodik funkcioniše besprijekorno, Željka Cvijanović je sa brojnim senatorima i kongresmenima na ti, a investicije iza ugla. Spremaju se veliki projekti u Srpskoj.
Ono što su do juče pokušavali da predstave kao izolaciju, danas se pokazuje kao strpljivo čekanje povoljnijeg geopolitičkog trenutka.
I to je tek dio onoga što slijedi. Dodik je politički vizionar. I tu se razlikuje od svih drugih u BiH. Vidi ono što oni ne vide od svoje zaslijepljenosti i zlobe. Vidi promjene i geopolitičke procese prije nego što postanu očigledni svima. I ima prirodni instinkt za pravdu. Svi ostali su politički i intelektualni liliputanci.
Autor: Vijesti365
