Zločinci nikada nisu isti i ne mogu se svesti pod jedno, ali su zato žrtve zločina uvijek žrtve i uvijek stradalnici, ma kom narodu ili rasi pripadali. A postoje li za kolektivni Zapad druge žrtve u BiH osim Bošnjačkih? 30. april, dan je kada je svijet prvi put u Ujedinjenim nacijama čuo priču o stradanju Srba u BiH. Ispričalo ju je osmoro srpskih logoraša iz BiH u Njujorku, na panelu “Јednaka pravda za sve žrtve rata u BiH – jedini put ka pomirenju”. Panelu su prisustvovali predstavnici nekoliko destina članica Ujedinjenih nacija, piše RTRS.
Duška i Svjetlana Stanić imale su samo osam i šest godina kada su vojnici obučeni u crno, upali u njihovu kuću u selu pored današnjeg Tomislavgrada. Sa kalašnjikovim, prislonjenim na leđa, odvedeni su u logor. Taj dan je bio i posljednji dan kada su vidjele oca. Prvo su odvedene u logor u Rašćane gdje su provele dva mjeseca, a potom su došle na srpsku teritoriju u Sanski most, gdje je komšija – musliman, pokušao da siluje desetogodišnju Dušku. U logorima su ih mučili i držali po tri dana bez hrane i vode.
– Tamo sam naučila šta znači strah i značenje riječi smrt i rat. To sam gledala i osjećala svaki dan. Vojnici su nas postrojavali u liniju za streljanje sa podignutim rukama, a zatim su prilazili majkama sa kojima su stavljali pištolj u usta i pitali koje dijete želi prvo da ubiju – priča Duška Stanić.
Na njenu priču nadovezuje se i Svjetlana Stanić.
– Pamtiću zauvijek mučenje mog ujaka. U jednom trenutku u nepsorednoj blizini logora, našla sam se sama kada je grupa vojnika odvela mog ujaka. Sakrila sam se u žbunje plašeći se za svoj život i život ujaka. Njega su na zemlji tukli a on se borio za svaki uzdah. Od straha sam počela da bježim i u okolnim kućama potražim pomoć, ali niko mi nije htio otvoriti vrata – prisjeća se Svjetlana.
Dušan Magazin iz Konjica, 12. maja 1992. zajedno sa svojim bratom odveden je u logor. Ni bolest ni tifus kojim su bili zaraženi nisu bili dovoljan razlog za njihove mučitelje da ih oslobode svakodnevnog zlostavljanja. Bez pomoći i bez ikakvih lijekova preživljavali su dan za danom. Sedamnaestog jula u logoru su im dvojica hrvatskih vojnika javila da su im roditelji ubijeni i da su njihova tijela bačena na smetlište. Tokom pet mjeseci u logoru Dušan je smršao 28 kilograma.
– U logoru su nas mučili, tukli i prijetili da ćemo završiti kao roditelji. Ni u našoj žalosti i bolesti nisu prestali da nas tuku. Јednom prilikom su mi slomili desno rame. Bio sam bolestan, bez lijekova i živjeli smo u neljudskim uslovima – kaže Dušan Magazin.
Ambasador Srbije u UN Marko Đurić je u obraćanju Savjetu bezbjednosti rekao da sve žrtve sukoba u BiH, bez obzira na nacionalnost i vjeru, zaslužuju jednaku pravdu, tretman, sjećanje i poštovanje međunarodne zajednice. Đurić je od autora nacrta rezolucije o Srebrenici zatražio da ponovo razmisle o njihovoj inicijativi koja izaziva podijele.
– Potrebno je imati na umu, istu pravdu za sve žrtve rata u BiH, jer je to jedini način da se obezbijedi trajan mir, stabilnost i pomirenje. Suprotno svemu ono što govore neki kosponzori, stvaran razlog predlaganja ove razorne i opasne rezolucije, otkrio je Elmedin Konaković, koji je rekao “tako Srbija ne zavređuje ništa drugo, nego da bude prezrena i ne zaslužuje ruku saradnje – poručio je Đurić.
Bila je ovo prilaka da svijet po prvi put vidi i čuje za zločine nad Srbima u BiH i njihova stradanja. Predsjednica Skupštine Ana Brnabić na svom tviter nalogu napisala je da je svijet vidio sestre Dušku i Svjetlanu Stanić, koje su kao djevojčice odvedene u logor gdje su mučene, Rajka Draganića, koji je sa ćerkom zatekao mrtvu suprugu i roditelje i Dušana Magazina čiji su roditelji zaklani.
– Nastavićemo da djelimo istinu koliko god to bilo teško mnogima da prihvate, jer nas svi izgubljeni životi i tragične sudbine preživjelih obavezuju da se borimo za pravdu i razumijevanje. I to je jedini put ka pomirenju – istakla je Ana Brnabić.
Ova potresna svjedočenja čula su se u Ujedinjenim nacijama zahvaljujući srpskoj delegaciji. Na tome su im zahvalne porodice srpskih žrtava i cijela Republika Srpska!
