„Sandžak“ više nije pitanje regionalne specifičnosti, već bezbjednosni izazov prvog reda. Ono što se posljednjih mjeseci dešava u Novom Pazaru i okolnim opštinama nije niz izolovanih incidenata, već ubrzana izgradnja paralelne političke, kulturne i ideološke stvarnosti, usmjerene ne na suživot, već na otvorenu suprotstavljenost državi Srbiji.
Dok je cijela Srbija već mjesecima opsjednuta blokadama i studentskim performansima, u Pazaru se dogodio kvalitativni skok. Grupe koje sebe predstavljaju kao aktiviste, civilno društvo ili „građansku omladinu“, uspjele su da iskoriste protestni narativ da u javni prostor ubace potpuno drugi sadržaj – nacionalnu isključivost, antisrpsku retoriku i poruke koje više ne ostavljaju ni trunku sumnje da se radi o ozbiljnoj separatističkoj strukturi.
Kada se na ulici čuje: „Vidićete kako biju Pazarci“, uz paralelno psovanje srpske majke i Isusa Hrista, to nije samo verbalni eksces. To je poruka da je Srbija u tim krugovima neprijatelj, okupator, nešto što treba poništiti. I dok se te poruke šire, iste te grupe na internetu dijele slike „bratstva i jedinstva“, lažne zagrljaje sa studentima iz Beograda, kao marketinšku fasadu koja treba da umiri javnost.
Nije taj scenario ništa novo – već smo ga gledali devedesetih na Kosovu i Metohiji. Paralelne institucije, „nenasilan otpor“, kulturna autonomija, NVO pritisak, medijska podrška, strano finansiranje i institucionalno ćutanje. Sve to već sada postoji u Sandžaku, i to ne u teoriji, već spremno na terenu – samo u još ofanzivnijem obliku. U obrazovnim programima koji se već blizu dvije decenije ne vezuju za državu Srbiju, a vjerska vertikala ignoriše Beograd, osim u budžetskom obliku; srpski simboli se maksimalno izbjegavaju, a „bošnjački“ političari više razgovaraju sa ambasadama nego sa Vladom Srbije.
Najopasniji dio te konstrukcije jeste povezanost „građanskih blokada“ sa tzv. sandžačkom infrastrukturom. Dok jedni blokiraju u Beogradu „zbog korupcije“, drugi u Pazaru blokiraju državu kao koncept. Povezani su ljudima, resursima, narativom i – što je najvažnije – zajedničkim ciljem. Kojeg, sasvim je očigledno, mnogi Srbi nisu ni svjesni, jer nema nikakve veze sa reformama, već isključivo sa slabljenjem Srbije do tačke neutralnosti, poslije čega počinje nova faza – faza zahtjeva.
Istovremeno, na prostoru Raške oblasti, kao sila koja gradi balkansku zelenu transverzalu, Turska nastavlja da djeluje kao tiha, ali uporna sila u pozadini. Ono što ne može da se pošalje kao vojna ili diplomatska poruka, dolazi u vidu fondacija, stipendija, medija i vjerskih institucija. Raška oblast je za Tursku posebna zona interesa – svojevrstan politički poligon za povezivanje Tirane, Prištine i Sarajeva, geopolitički poligon preko koga Ankara demonstrira uticaj.
S druge strane, država Srbija je osuđena na ćutanje i povlačenje. Ili, još gore – djelimično legitimiše ta dešavanja, kroz neblagovremene, bojažljive ili potpuno izostale reakcije institucija. Sudije dijele snimke nasilja nad policijom kao „građanski čin“. Univerziteti izdaju saopštenja u kojima se izjednačavaju napadači i oni koji održavaju poredak. Politički krugovi koji bi trebalo da reaguju – kalkulišu, broje procente, strahuju od međunarodne osude.
Ali ono čega se Srbija treba plašiti nije osuda spolja, već raspad iznutra.
Ako se nešto ne promijeni u samom nastupu države, i ako se ovakvim strukturama ne stane na put institucionalno, politički i bezbjednosno – uskoro ćemo se pitati zašto je još jedan dio Srbije prestao da bude pod srpskom kontrolom i zašto nam je ponovo neko uzeo zemlju, dok smo vjerovali da gledamo studentski performans.
(Vaseljenska)
