Postoji jedna stvar koju politički filozofi znaju odavno, a političari rade sve da zaborave, a to je da sila nije vrhunac moći. Ona je njen surogat. Kada argument više ne prolazi, kada se izgubi sposobnost uvjeravanja, poseže se za silom. Ne kao dokaz snage, nego kao potvrda o njenom gubitku.
Ta misao sama se nametnula kada je predsjednik SDA Bakir Izetbegović na Federalnoj televiziji, bez oklijevanja, izjavio da se Milorad Dodik „nekom silom mora riješiti“. Bio je to poziv na upotrebu sile protiv čovjeka koji ima najveći politički legitimitet i legalitet u periodu poslijeratne BiH. Zna to i Izetbegović, baš zato su tamo kovali planove sa Šmitom da nelegitimni i nelegalni makne legitimnog i legalnog predsjednika Republike Srpske.
Dejton 1995. nije bio savršen. Ali je bio mudar na jedini mogući način u takvim situacijama. Prihvatio je realnost umjesto da je nasilno preoblikuje. Prepoznao je da BiH može opstati jedino u svojoj složenosti i različitosti. U suprotnom neće opstati.
Izetbegović i SDA to nikada nisu prihvatili. Decenijama su Dejtonsku BiH tretirali kao privremeni okvir, nešto što treba erodirati iznutra, zaobići spolja ili, kako smo juče čuli, ukloniti silom.
Kancelarija za međunarodnu saradnju Republike Srpske nije nastala da bi vodila diplomatske ratove. Nastala je iz praktične spoznaje da postoji ozbiljan jaz između onoga što se o Republici Srpskoj priča u određenim sarajevskim krugovima i onoga što ona zaista jeste.
Godinama smo razgovarali s međunarodnim akterima, političkim predstavnicima, diplomatskim zajednicama u Evropi, Americi, Rusiji i šire. Nismo tražili simpatije. Tražili smo samo razumijevanje za jednu jedinu stvar. Da u demokratiji argument i izborna volja građana budu jači od sile i nametanja.
Međunarodna zajednica to sve jasnije prepoznaje. Ne zbog toga što smo glasni, nego zbog toga što smo dosljedni. Istina ne treba buku.
I onda je gospodin Izetbegović, jednom rečenicom u prajm tajmu, učinio ono što nikakva diplomatska nota ne bi mogla. Sam je pokazao pred cijelim svijetom s čim se Republika Srpska godinama suočava.
Politička kultura koja poziva na silu nema moralni autoritet. Ima samo pretenziju na vlast. I upravo zato je opasna, ne kao snaga, nego kao politička kultura koja nasilje vidi kao jedinu vrijednost.
Bosna i Hercegovina je moguća, ali samo kao zajednica entiteta i tri konstitutivna naroda. Republika Srpska je odabrala taj put, s argumentima, s institucijama, sa uvjerenjem da istorija zna razlikovati graditelje od rušitelja.
Na kraju, hvala Bakiru Izetbegoviću. U samo nekoliko minuta je demonstrirao cijelom civilizovanom svijetu ono što mi iz Republike Srpske već dugo objašnjavamo.
Glas Srpske
