Slučaj Krstić: Gdje se izgubila generalska čast?
Pismo generala Radislava Krstića, osuđenog na 35 godina robije zbog, kako se navodi u presudi, pomaganja u genocidu u Srebrenici, izazvalo je pravu lavinu oduševljenja u federalnom dijelu BiH. Ali i ćutnju u Republici Srpskoj.
Postavlja se pitanje gdje se to izgubila generalska čast kao kodeks ponašanja jednog visoko rangiranog oficira jedne vojske. I kakvi su nagoni natjerali ovog čovjeka da napiše onakvo sramotno pismo?
Krstić je zatražio da ga puste na slobodu nakon odsluženih 20 godina robije. U pismu Haškom tribunalu, odn. Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove, on navodi da bi, kada bi imao prava glas, i on glasao za Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici.
“Moje ime se pominje jer sam pomagao i podržao genocid. Moje ime se pominje jer sam počinio krivično djelo nezamislivo i neoprostivo. Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje jer znam da ne mogu i ne trebam da ga dobijem”, ističe Krstić.
Dodajući da “svakog trenutka i svakog dana” misli na žrtve genocida u Srebrenici, Krstić navodi da je svjestan da “majka i sestra nevino stradalog neće povjerovati da su ove riječi iskrene”, te da njegove riječi “ne mogu da ublaže bol i umanje patnju koja nikad neće nestati.”
Krstić, ne želim više da ga nazivam generalom, se na ovaj način na najsramniji način ponio prema svim srpskim žrtvama u Kravicama, Bratuncu i brojnim srpskim selima na tom području, koja su ostala bez žitelja i na kojima su počinjeni strašni zločini od strane Nasera Orića i njegovih hordi. Njih nije pomenuo. Nije pomenuo da nije nijednim gestom reagovao tokom kobnog jula 1995. godine kada su zločini napravljeni nad muslimanskim civilima. On se u pismu direktno veže za glavnu komandu Vojske Republike Srpske, iako komande za činjenje zločina nikada nije bilo.
“Znao sam da Glavni štab nema dovoljno snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe snaga Drinskog korpusa i znao sam da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika”, rekao je.
“Pomagao sam i podržao zločin protiv čovječnosti kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara između 10. i 13. jula 1995. godine, gdje sam učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena, djece i starijih iz Srebrenice, u čemu sam učestvovao znajući da su civili u Potočarima izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima”, kaže čovjek koji je mogao da pozove na odgovornost svakog vojnika koji je na bilo koji način učestvovao u bilo čemu sramnom u ratu.
Pa zašto je ovo pisao, zapitaćemo se. Odgovor je jednostavan.
Krstić je general komunističkog sistema. U njemu nikada nije bilo ništa nacionalnog, ništa srpskog. Zamišljam dan u kome je trebalo da skine sa svoje kape zvijezdu petokraku. Vjerovatno je plakao u nekoj praznoj sobi svog štaba. Da je bar tad držao stav i napustio našu vojsku. To bi bilo časno. Ipak se zakleo na vjernost SFRJ. I bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti.
Ovako je, za razliku od velike većine časnih oficira, koji su uvidjeli tadašnje opasnosti za srpski narod, samo promijenio kapu, ali glavu nije. Ona je ostala ista. Nakon sudjenja i 20 godina robije odjednom je shvatio da je počinio genocid. I to kako bi ga pustili na slobodu. Ništa licemjernije nije mogao da uradi.
O zločinima nećemo da raspravljamo. Napravljeni su i tu nema dileme, ovdje govorimo samo o Krstićevom postupku. Nečasnom i nedostojnom. Ponižavajućim i za njega, i za njegovu familiju, i za sve nas.
Ponižavajuće je što ćute boračke organizacije, ostale starješine iz tog doba. Niko da javno osudi ovakve stavove. Niko da kaže ni riječ. Kao da su se svi pomirili sa njegovim pismom.
Ono što je sigurno je da će ovaj čovjek u istoriji srpskog naroda biti upisan kao neko ko nije imao ni trun svijesti u kojem istorijskom trenutku je živio i koju je ulogu dobio u njoj. Imao je ispit iz čovječnosti i nije ga položio.
Na žalost, upisao se i dodao ime spisku onih koji su obrukali vlastiti narod. Ćutao je za vrijeme jula 1995. Kada je trebao da se odupre onima koji su činili zločine, a pognuo je glavu, zarad vlastite budućnosti, kada je morao da bude mudriji. Sve naopako i sve licemjerno.
Sramite se Radislave Krstiću.
vijesti365.com
