Napetost između zapada i Rusije dosegla je svoje vrhunce promjenom nuklearne doktrine Moskve, odnosno strategije nuklearnog odvraćanja. Da bi se shvatilo šta se danas dešava, potrebno je vratiti se u krvavi 20. vijek.
Odsustvo Trećeg svjetskog rata zamijenjeno je Hladnim ratom. Sukoba je bilo, ali na periferiji. Ipak, pored Prvog i Drugog svjetskog rata, prošli vijek je obilježio i izostanak direktnog sukoba SAD i SSSR. Analitičari prst upiru u termin ”nuklearnog odvraćanja”.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata svijet je podijeljen doslovno na istok i zapad. Na zapadu je SAD sa svojim ”pristalicama”, dok istočni blok čine SSSR i komunistički režimi. Blokovska podjela započela je odmah po okončanju velikog sukoba. U spoljnoj politici države se oslanjaju na dvije tehnike: odvraćanje i obuzdavanje.
Odvraćanje znači obeshrabrivanje pomoću straha i to nije novina Hladnog rata. Vijekovima prije formirali su se vojni i politički savezi i upućivale prijetnje da bi odvratile druge zemlje od napada. Tokom Hladnog rata ta prijetnja je bila direktnija – nuklearno naoružanje. Velike sile tog doba – SAD i SSSR – zavisile su više od obeshrabrivanja putem prijetnji, nego od odbrane ako dođe do stvarnog napada. Dakle, odvraćanje nuklearnom prijetnjom je bio jedan od načina na koji je svaka supersila pokušala da spriječi drugu od sticanja prednosti.
Kritično oružje
Razvoj nuklearnog naoružanja dao je težinu prijetnji. Krize tokom Hladnog rata mogle su se gledati kao i sami sukobi, ali bez upotrebe naoružanja. Zbog čega? Jednostavno zbog prirode oružja. Iako s početka nedovoljno razvijena tehnologija, svoje vrhunce doživljava u decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Vrhunci su se ogledali kroz značajniju ubitačnu moć naoružanja. Ali, problem su bile kalkulacije.
Upotrebom nuklearnih bombi u Japanu nisu se dobili odgovori, šta će se desiti poslije? Nuklearna zima, posljedice na okolinu, sve su to pitanja koja su išla uz prijetnje upotrebe nuklearne tehnologije. Kontrolisane eksplozije su bile teške i komplikovane da bi svijet još jednom u 20. vijeku osjetio posljedice takvog razaranja. Analitičari vjeruju da je upravo velika cijena upotrebe nuklearnog oružja zaslužna za razvoj Hladnog rata, odnosno izostanak Trećeg svjetskog rata.
Ipak, prošle su godine. Tehnologija se razvila, područje dodatno izučilo. Prijetnja nuklearnim oružjem ne znači više bacanje koplja s povezom na očima. Utoliko je prijetnja postala i realnija. Ovaj tip odvraćanja bio je konstantno prisutan tokom Hladnog rata. Uz odvraćanje, često se povećavala i napetost između SAD i SSSR. Najznačajnije krize koje su obilježile hladnoratovski period je Berlinska kriza, Kubanska raketna kriza i kriza na Srednjem Istoku.
Kubanska kriza
U tom periodu razvija se prijetnja nuklearnim oružjem koja je ključna strategija. Režimi tadašnjih supersila postaju oprezni, a SAD i SSSR iako na suprotnim stranama imale su zajednički interes: izbjegavanje nuklearnog rata. Kako je djelovalo nuklearno odvraćanja vidi se i u primjeru Mađarske.
Kada su se Mađari pobunili protiv Sovjeta, SAD u strahu od nuklearne odmazde nisu požurile da im pomognu. Isto tako ni Sovjeti nisu pripomagali američke protivnike, ako izuzmemo Kubu. Obje supersile su se uzdržavala zbog straha i vremenom su naučile da komuniciraju. Uspostavljena je i vruća telefonska linija između Vašingtona i Moskve.
Okosnica čitave priče je uvjerljivost. Ako su okolnosti značajne, prijetnja je uvjerljivija. Male su šanse da bi Amerika bila spremna da uđe u nuklearni rat zbog sovjetskog djelovanja u Avganistanu. Ali da kojim slučajem Moskva bude izložena direktnoj prijetnji od strane SAD, da li bi prijetnja Rusije da će upotrijebiti nuklearno oružje bila realnija? Bi. Tako danas i dolazimo u situaciju da je Rusija otvorena za direktan napad, a prijetnje nuklearnim odgovornom su sve realnije. Tu se možemo osvrnuti na Kubansku raketnu krizu koja je odgovarala kriterijumu realne prijetnje.
Amerika je rasporedila rakete srednjeg dometa u Turskoj i u Italiji što je bila otvorena opasnost za SSSR. Sovjeti 1962. godine u komunističkoj Kubi postavljaju u tajnosti nuklearne rakete, a sve je eskaliralo u oktobru iste godine. O hronologiji drugi put. Amerikanci nisu mogli da rizikuju i napadaju sovjetske položaje u Kubi. Da jedna nuklearna raketa dospije na teritoriju SAD, posljedice bi bile katastrofalne. Ova izloženost konkretnoj opasnosti natjerala je lidere obje zemlje na diplomatiju. Da je kojim slučajem sovjetska nuklearna raketa i završila u Teksasu ili Floridi, američka bi završila na teritoriji tadašnjeg SSSR-a.
Na konferenciji na Floridi 25 godina poslije tog događaja, tadašnji zvaničnici Kenedijeve administracije označili su ”najvrući trenutak” Hladnog rata kao nedovoljno velik za eskalaciju velikih razmjera. Rizici su bili ravni nuli, tvrdili su američki zvaničnici. I sada još jednom treba staviti stvari u kontekst. Amerika je na svojoj granici imala sovjetske nuklearne rakete, ali je i dalje rizik bio nedovoljno velik da bi do nuklearnog sukoba došlo. Ipak, prijetnja je postojala, a nuklearno odvraćanje bilo je djelotvorno. Tu je bilo i drugih faktora kao što je sovjetsko kockanje na daljinu, upotreba konvencijalnog oružja, blizina Kube Americi, ali značajna je i nuklearna prijetnja.
U javnosti je epilog ove krize označen američkom pobjedom, ali je suštinski riječ o kompromisu. Amerikanci su povukli rakete iz Turske i Italije, a nuklearna dimenzija je odigrala značajnu ulogu u razmišljanju tadašnjih lidera.
Revidiranje nuklearne doktrine
Ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je dekret kojim se odobrava revidiranje nuklearne doktrine Moskve. Prema dokumentu, agresija na Rusiju i njene saveznike od strane nuklearne države uz podršku nuklearne države smatraće se zajedničkim napadom. Takođe, Rusija može koristiti nuklearno oružje u slučaju kritične prijetnje svom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, kao i prijetnje svojoj savezničkoj državi – Bjelorusiji.
Ovo revidiranje bi značilo sljedeće: Ako neka država odobri svoju teritoriju i resurse za agresiju na Rusiju, to je osnova za nuklearno odvraćanje takve države.
Sve ovo dolazi u trenucima kada SAD, Francuska i Velika Britanija daju odobrenja Ukrajini za upotrebu raketa koje mogu gađati ciljeve u Rusiji. Ipak, ovo se ne može i dalje nazvati odgovorom na novu krizu, nego prevencijom. Ukrajina već koristi strano naoružanje i napada teritoriju Rusije. Moskva zbog opasnosti od upotrebe opasnijeg naoružanja, mijenja svoju doktrinu više da bi upozorila zapadne zemlje da je spremna na nuklearni odgovor. Sva medijska izvještavanja prelaze mjeru sa tvrdnjom da je svijet izložen velikoj nuklearnoj opasnosti.
Ako je opasnost tokom Kubanske krize bila ravna nuli, ne može se trenutna situacija sa Ukrajinom i Rusijom posmatrati išta značajnije od toga. Naročito bitan aspekt u svemu je promjena vlasti u SAD. Dosadašnji lideri koji su stali nasuprot Rusije u Еvropi pokušavaju da obnove diplomatske veze sa Moskvom. Dokaz tome je razgovor njemačkog kancelara Olafa Šolca i Vladimira Putina. Na sve to, dolazak Donalda Trampa na vlast mijenja okolnosti u kojima bi se ostatak sukoba Rusije i Ukrajine mogao razvijati. Sve ovo upućuje na činjenicu da je svijet previše blizu mira da bi se otišlo u nepovrat.
