Za razliku od globalne javne scene kojoj su bila neophodna dva vijeka da iznjedri četiri talasa feminizma, tri decenije postojanja političkog ambijenta Republike Srpske predstavljaju tek jedan kontinuirani i enormni doprinos borbi za ženska prava, mogli bi da primijete humoru skloni posmatrači ova dva toka.
Ako bi nastavili u istom stilu, dodali bi da, naravno, nije sve u kvantitetu, već i u kvalitetu angažmana. Rizikovali bi i duel sa preozbiljnim polemičarima, ako se ne bi saglasili sa tvrdnjom da mala RS ne može da se poredi sa „bastionima zapadne demokratije“, poput SAD i Velike Britanije, recimo. Ali, skeptici bi morali da se zapitaju – kako to da Sjedinjene Države nisu imale nijednu predsjednicu od 1789. godine do danas ili da su Ujedinjeno Kraljevstvo predvodile tek dvije premijerke, Margaret Tačer i Tereza Mej – dakle, jednak broj žena kao i Srpsku na vodećoj funkciji u Republici? Ipak, prije nego što su Biljana Plavšić i Željka Cvijanović došle u situaciju da preuzmu te pozicije, čitav niz sada već anonimnih osoba morao je da „probija led“.
Na primjer, u osvit višestranačja, u ljeto 1990. godine, glavna zvijezda prvog skupa Srpske demokratske stranke u Banjaluci, u parku „Mladen Stojanović“, nije bio Radovan Karadžić, tek izabrani lider SDS-a koji je ostavio prilično blijed utisak na okupljenu masu. Nisu to bili ni gosti iz Knina, Jovan Opačić i Dušan Zelenbaba, iako su retoričkim vještinama uspjeli da znatno više animiraju prisutne. Najveću pažnju tom prilikom ipak je privukla žena iz Srbije, sada već zaboravljena Milica Rajić, tada članica Srpskog pokreta obnove.
Put u anonimnost
Prvobitno sklona Slobodanu Miloševiću, krajem osamdesetih je „brusila“ scensko umijeće na mitinzima „antibirokratske revolucije“ u rodnoj Vojvodini, a kada je u SFRJ počeo da zaživljava pluralizam, ona se našla u stranci Vuka Draškovića, u tom momentu još okrenutog žestokoj nacionalnoj retorici. I gospođa Rajić je, u danu nastupa u Banjaluci, u vlastitom slučaju sasvim potvrdila Opačićevo i Zelnbabino tumačenje, prema kojem su iz SDS-a prešli u SPO jer je njihovom temperamentu bliža „srpska artiljerija nego srpska pješadija“. Ukupnoj euforiji koju je Rajićeva pokrenula u Banjaluci, osim nesumnjivog govorničkog talenta, svakako je doprinijela i njena atraktivna pojava. Međutim, harizmatičnu Milicu su obaveze brzo odvukle u maticu, gdje se nije dugo zadržala u fokusu javnosti.
Od žena angažovanih u srpskom nacionalnom pokretu u BiH u toj ranoj fazi najviše pažnje privlačila je Slobodanka Hrvaćanin. Ona je bila prva, ali i posljednja predsjednica SDS-a u Zenici. U periodu od osnivanja nacionalnih stranaka do početka rata, bila je, osim tada još ne pretjerano eksponirane Biljane Plavšić, gotovo jedina žena u prvoj postavi Srpske demokratske stranke. Primijećena po oštrim izjavama, morala je da napusti Zenicu 1992. uz prateća, traumatična iskustva koja su prethodila egzilu u Banjaluku. U novoj sredini nije se previše eksponirala u političkom smislu, već se, kao stomatolog, okrenula medicinskoj i akademskoj karijeri. Osim po povremenim problemima sa zakonom, nepolitičke provenijencije, posljednji zapaženi detalj iz njene biografije bilo je svjedočenje u Hagu 2005. godine, i danas dostupno u elektronskoj arhivi Tribunala.
Ipak, vjerovatno najomraženija osoba u nesrpskom miljeu, u toj fazi, bila je Dubravka Kenić. Urednica i voditeljka ključnih političkih emisija na TV Sarajevo, početkom devedesetih je, prvenstveno u tom gradu, izazivala značajnu dozu animoziteta. Naročito joj je zamjerana selekcija gostiju, među kojima je, za tadašnje sarajevske standarde, bilo previše ličnosti iz Beograda. Osporavan joj je i način vođenja dijaloga sa najpoznatijim političarima ovog vremena, pri čemu su joj kritičari naročito uzeli za zlo jedan zapaženi, ne baš „pravolinijski“ intervju sa liderom SDA Alijom Izetbegovićem. Pala je u nemilost do te mjere da je, prije prvih pucnjeva u Sarajevu BiH, prema nezvaničnim informacijama, na sličan način poput Slobodanke Hrvaćanin u Zenici, bila izložena nasilju u Vogošći, u kojoj je do tada živjela. U svakom slučaju, napustila je Sarajevo i otišla u Beograd, ali se nije, poput dijela dotadašnjih poznatih sugrađana srpske nacionalnosti, zadržala na javnoj sceni, već je izabrala postepeni put u anonimnost.
Kratak dah
Kada je utihnulo oružje, u postdejtonskom periodu, od 1998. u BiH i RS započeo je dug proces zakonske regulacije ženske zastupljenosti na izbornim listama. Posljednje legislativne intervencije u tom domenu desile su se 2013. godine, kada je, na inicijativu Ismete Dervoz, tadašnje poslanice SBB-a, na nivou BiH izvršeno usklađivanje Zakona o ravnopravnosti polova i Izbornog zakona. To je podrazumijevalo da sve stranke koje učestvuju na izborima moraju imati najmanje 40 odsto kandidata – žena. Podaci sa posljednjih lokalnih izbora u BiH, 2020. godine, potvrđuju da se ta odrednica poštuje, jer je od ukupno 30.168 kandidata za odborničkim listama partija za lokalne parlamente, bilo 42,27 procenata žena, odnosno, njih 12.753.
Ipak, kada je riječ o kandidatima za individualne funkcije, dakle za načelnička mjesta, gdje takva obaveza ne postoji, stanje je bilo znatno drugačije, pošto je od 425 kandidata u BiH bilo tek 29 žena, odnosno svega 6,82 odsto. Ovaj drugi broj može se tumačiti na različite načine. Ako se čaša smatra do pola praznom, onda se govori o nedostatku ženskog interesovanja, pa i hrabrosti da se nađu na pozicijama koje znače i privilegije, ali i izloženost kritikama. Opet, za one za koje je čaša do pola puna, riječ je o posljedici žilavog patrijarhata u kojem se žensko napredovanje sputava kad god je to moguće, otvoreno ili diskretno.
Međutim, nema tog zakona koji može da garantuje da će žene koje budu izabrane na pozicije u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti funkcionisati na takav način da će impresionirati pripadnike oba pola ili da će bar zaslužiti prolaznu ocjenu kod birača, ako se kandiduju na narednim izborima, po isteku mandata. Kvote i procente ne treba potcijenjivati, ali, u protekle dvije i po decenije, u RS i BiH su presudni motivacioni faktor za ulazak žena u politiku ipak bila iskustva njihovih prethodnica koje su bile na visokim funkcijama i, kao takve, najprisutnije u javnosti.
I, šta su mogle tamo da vide? Recimo, Biljanu Plavšić koja jeste imala „petlju“ da se, kao predsjednica RS od koje se očekivalo da bude marioneta, odluči na razlaz sa SDS-om i da izađe iz sjenke Radovana Karadžića u vrijeme kada to uopšte nije bilo bezopasno. Ipak, kada se „podvuče crta“ u njenoj političkoj karijeri, nema dileme da joj je znatno više odgovorao sprint nego maraton. Njen radikalni rez u ranom poslijeratnom periodu, koji je najveći zamah dobio zbog najavljenog obračuna sa korupcijom, bio je kratkog daha. Kao, uostalom, i njena volja da se na duže staze posveti ostvarenju proklamovanih ciljeva, jer se ispostavilo da se, čim je pod njenim patronatom formirana prva vlada Milorada Dodika, zadovoljila simboličnom, protokolarnom ulogom osobe koja se ne miješa mnogo u sopstveni posao i sve krupnije odluke prepušta tada relativnom mladom „štićeniku“.
Nezavršena utakmica
Kao još jedan hendikep iz tog doba, može se izdvojiti sklonost Plavšićeve da bude impresionirana teatralnim, a u suštini vrlo jeftinim i neiskrenim gestovima, poput znamenitog poljupca u ruku od predsjednika Francuske Žak Širaka. Umjesto da takav čin kasnije tretira kao uvod u manipulativni odnos Zapada, zbog kojeg je na kraju završila u Hagu, ona je i sa osjetne vremenske distance, u svojim memoarima, istrajavala na uvjerenju da je Širakova rutinska glumačka rola bila izraz bog zna kakvog novostečenog poštovanja i prema njoj lično i spram RS.
Druga žena na poziciji predsjednice RS, Željka Cvijanović, nije imala konfliktne epizode poput prethodnice. Čitava njena dosadašnja politička biografija, bar na površini, predstavlja jednu neprekinutu hronologiju skoro pa bespogovorne lojalnosti Miloradu Dodiku, do te mjere da se više i ne razmatraju druga imena, osim njenog, u Dodikovim stalnim „rotacijama“ sa kandidaturama za pozicije srpskog člana Predsjedništva BiH i prvog čovjeka Republike Srpske. Ipak, treba imati u vidu i jednu bitnu razliku – dok je karijera Biljane Plavšić, sticajem bioloških okolnosti, objektivno, završena, utakmica u kojoj igra Cvijanovićeva još traje. Zbog toga niko osim nje ne može sa sigurnošću znati da li će do posljednjeg sudijinog zvižduka pristajati na ulogu defanzivca, sa zadatkom da svaku loptu proslijedi Dodiku, ili će se, u samom finišu, usuditi da razmatra promjenu sopstvene uloge u ekipi, pa čak i prelazak u novi klub.
I političke putanje žena koje su, uslovno rečeno, u odnosu na dvije predsjednice RS, ipak bile u drugom planu, mada su u određenim periodima stizale do samih stranačkih vrhova, obilježene su specifičnostima, koje sprečavaju njihovo svrstavanje unutar kolektivnih pravila i neminovnosti. U slučaju Jelene Trivić, očigledan je nesklad između njenog višegodišnjeg visokog rejtinga među opozicionim biračima i funkcija koje dobija ili, preciznije rečeno, ne dobija u stranačkim i koalicionim kombinacijama. Predstojeći mjeseci, u kojima se očekuje da PDP sa partnerima odredi kandidate za dvije ključne inokosne funkcije na nivou RS i BiH zaista će biti test za, prije svega, muške kolege Jelene Trivić. Jer, ako se na nju ne bude računalo na nijedan način u tom kontekstu, nikakva maglovita obećanja neće moći da ponište utisak da će se svako dalje njeno nijemo pristajanje na favorizovanje glasnijih i ambicioznijih opravdano tretirati kao puki mazohizam, a ne kao gest racionalne i smislene strpljivosti.
Benigno i bizarno
Odnedavno, Milka Grmušu je na funkciji generalnog sekretara PDP-a naslijedila Mira Pekić, čiji se nastupi u Parlamentu BiH, za pomnije posmatrače dešavanja u Predstavničkom domu, odlikuju artikulisanošću. Ipak, zbog izvjesne konvencionalnosti u stilu, ona ima problem sa vidljivošću, odnosno prepoznatljivošću unutar šire populacije. Takvu prepreku je, u jednom momentu, prije deceniju i po, zaobišla Nevenka Trifković, koju sada pamte tek rijetki u publici političke scene RS. Kao jedan od ranijih generalnih sekretara PDP-a, ona je bila različita po nastupu od Trivićeve i Pekićeve. Ipak, ispostavilo se da je insistiranje Trifkovićeve na kompromisu i dijalogu, i to u fazi oštre međustranačke konfrontacije u RS, nije bilo praćeno istrajnošću.
O tome svjedoči njeno pozicioniranje na jednu od direktorskih funkcija iz kvote SNSD-a u tadašnjem Telekomu Srpske, i to upravo u periodu raspada par godina duge koalicije njenog starog i novog političkog jata. Ovakav kalkulantski kraj jedne obećavajuće političke karijere nije bio lišen note lukavstva, ako se tako može nazvati samoizabrano povlačenje iz stranačke arene, uz svijest da „prelijetanje“ možda garantuje dugoročna rješenja u domenu ličnih egzistencijalnih pitanja, ali ne i u sferi partijskih „svjetala pozornice“. Ipak, njeni nekadašnji manevri su benigni, ako se uporede sa savremenim primjerima, kao što je bizarni hod koji je nedavno izvela Andrea Dorić od SP-a do SPS-a i natrag, uz sve prateće kompromitujuće okolnosti.
U aktuelnom vrhu SDS-a, Maja Dragojević Stojić i Ivanka Marković, zbog nevelikog staža, tek treba da pokažu vještinu eskiviranja „klizavog terena“, koji se u slučaju doktorice iz Prijedora odnosi na uglavnom skandalozno naslijeđe njenog prethodnika na čelu tamošnjeg odbora, Milana Tubina, a kada je riječ o banjalučkoj profesorki – na još nedovršeni duel Milana Radovića i Davora Šešića. Koliko to zna da bude komplikovano, pokazuje primjer Aleksandre Pandurević, koja se dugo vremena relativno uspješno suočavala sa političkim izazovima. Sve dok se nije približio trenutak kada je skupština SDS-a birala posljednjeg predsjednika stranke, odlučujući između Mirka Šarovića i Milana Miličevića.
Šarovićeva struja je u „predkongresnom“ periodu Pandurevićevoj pružala „logističku podršku“ po raznim osnovama, računajući da će im biti lojalna na skupštini. Ipak, to se nije desilo, jer su uskoro do šokiranog okruženja Mirka Šarovića stigle informacije da do tada najprepoznatljivija žena u SDS-u lobira – za Miličevića. Zbog te neopreznosti, duel je postao toliko neizvjestan da su pobjedu Šaroviću morali da donesu drugi delegati iz zvorničke regije, skloniji braći Vasić. Sama Pandurevićeva se ubrzo suočila sa posljedicama nepromišljenosti. Iako nije potpuno ekskomunicirana iz stranačkih aktivnosti, jasno je da Šarović, što se tiče (zlo)pamćenja, ipak nije Dodik, u jednom trenutku spreman da Stašu Košarca trajno eliminiše iz politike, a već u sljedećem da mu, kroz bratski zagrljaj, oprosti što je usred korone na „partiju“ u federalnom Sarajevu slušao Šerifa Konjevića sa „havanom“ u ruci.
Religijska nota
Konačno, tu su i ženski aduti vodeće stranke u vladajućoj koaliciji. I kod njih se potvrđuje pravilo da svaka vrsta pretjerivanja uvijek privlači znatno veću pažnju javnosti nego, recimo, odmjerenost jedne Nade Tešanović. Nekada su pokušajima zauzimanja „fajterskog garda“ sklone osobe kojima to, jednostavno, ne stoji, poput Snježane Novaković Bursać, pa se kao posljedica takve kontradiktornosti na sceni pojavi neobičan hibrid bezbojnosti i nadobudnosti. Ima tu i persona kojima je svađalački ton bio tek epizoda na putu ogoljene realizacije privatnih interesa, pa je Milica Marković, od skromnih početaka u bijeljinskoj biblioteci, kroz stranački angažman i ne pretjerano dugu reputaciju vodeće prznice SNSD-a, stigla do stana natprosječnih dimenzija u centru Semberije, relaksirajućeg posla šefice agencije za strana ulaganja BiH u Sarajevu, a sve to protkano je povremenim pikanterijama, poput podužeg i poskupljeg odlaska u banju o državnom trošku.
Do sada poznate granice je, ipak, pomjerila Sanja Vulić. Dobojska vedeta SNSD-a je dala ovdašnjoj politici „religijsku“ notu, stavljajući šlag na tortu svojih živopisnih javnih nastupa tako što je stranačkog šefa u jednoj parlamentarnoj polemici uporedila sa „bogom“. Ipak, umjesto što eksploatišu ovaj poznati detalj, akteri iz političkih opcija nasuprot njene povukli bi mnogo duhovitiji potez kada bi, recimo, vlastiti odnos prema aktuelnoj vlasti u RS ilustrovali spotom u kojem Vulićeva u Predstavničkom vijeću PS BiH „suflira“ kolegama iz kluba kako treba da glasaju, ali to ne čini glasno govoreći, već očekujući da joj pročitaju sa usana sasvim nedvosmislenu riječ: „Protiv“.
Egzibicije ove mlađe uzdanice vladajuće stranke preusmjerile su odijum u redovima političkih rivala, koji je ranije uglavnom bio usmjeren prema Dušanki Majkić. Među detaljnijim poznavaocima političkih prilika u RS, Majkićeva ipak neće biti zapamćena po duelima sa protivnicima, već naročito po momentu kada je oštrinu demonstrirala na stranačkim kolegama. Naime, prema nezvaničnim, ali pouzdanim informacijama, kada se na jednom internom sastanku kluba SNSD-a u Parlamentu BiH ispostavilo da je svim preostalim kolegama, inače isključivo muškarcima, povodom jednog tada kontroverznog pitanja bila bliža linija zapadnih ambasada od direktive predsjednika stranke, na kojoj je Majkićeva uporno insistirala, ova stamena Teslićanka je bijesno napustila skup poručujući zatečenim kolegama: „P…e izdajničke“.
U svemu tome, ženama koje tek pokušavaju da naprave prve političke korake, za početak, prilično neočekivano, valja izbjeći opšta mjesta kojima barata tzv. civilni sektor. Bez obzira na određena korisna i solidna ostvarenja u borbi za ženska prava, na koju brojne nevladine organizacije, sticajem višedecenijskih okolnosti, imaju skoro potpuni monopol, ni ovaj milje ne oskudijeva u stereotipima. Obrnutim od onih tradicionalnih – prema kojima je ženama, daleko bilo, mjesto u kući, uz obavezu da drže jezik za zubima. U drugoj vrsti klišea, nerijetko se može steći utisak da je mizoginiju zamijenila mizandrija, a da je kompletna ženska borba za politička prava tek manje ili više uspješno nastojanje plemenitih bića sa vaginom da razbiju okove koje nameću mračnjaci sa penisom. Ipak, savremeni svijet – i globalno i lokalno – daleko je kompleksniji od istrajavanja na otrcanim frazama o patrijarhatu, koji, uzgred, osim u manjem procentu slučajeva, ma koliko to zaparalo brojne uši, kao dominantni tok ionako više ne postoji na Balkanu, gdje je, posebno u novom milenijumu, zamijenjen relacijama kojim sociolozi i psiholozi tek treba da smisle ime.
Osim teoretske ravni, tu je i praktični nivo, na kojem se buduće političarke suočavaju sa koordinatama postavljenim od niza žena pomenutih u ovom osvrtu, gdje mane, kako smo vidjeli, i dalje dominiraju nad vrlinama. Što je i dalje širi opseg od muških „uzora“, fokusiranih isključivo na prvu kategoriju, pa njihovim poklonicima, izlazeći na izbore, preostaje da se, unutar tog principa, opredjeljuju tek na osnovu – nijansi.
(Saša Bižić/vijesti365.com)
