Porodica Bilbija je pravi sinonim za harmoniju, sreću i ljubav, a sigurno najveći krivac što je to tako su sport i fudbal, koji su uvijek bili u žiži njihovog interesovanja.
Priča koja vraća vjeru u prave vrijednosti počela je osamdesetih godina prošlog vijeka u Sanskom Mostu, kada je “glava kuće” Milorad počeo da trenira fudbal u Podgrmeču.
– Već sa nepunih 19 godina, 1983. godine sam postao član Borca i veoma brzo zaigrao za prvi tim Banjalučana. Naredna decenija bila je možda i najuspješnija u istoriji “crveno-plavih”. Osvojili smo Kup Jugoslavije u veličanstvenom finalu sa Crvenom zvezdom, u Fođi postali pobjednici Mitropa kupa, a u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije smo igrali zapaženu ulogu – rekao je Milorad Bilbija.
Svaki slobodan trenutak koristio je da trkne do Sanskog Mosta, a uz porodicu najveći razlog bila je djevojka Slavica, koja je 1990. godine postala i njegova supruga.
– Od tada su počele da mi se dešavaju lijepe stvari i u privatnom životu. Prvo dolazak na svijet Nemanje, a potom tri godine kasnije i kćerke Tamare, koja je se rodila u Turskoj, dok sam bio član Gazijantepa – nastavio je Bilbija.
Poslije kratkotrajne epizode u Kikindi, uslijedio je povratak u Banjaluku, ali i pravi početak ove porodične sage.
– Slavica je počela da radi u Borcu, gdje i je i danas zaposlena kao sekretar u Omladinskoj školi, Nemanja je počeo da trenira, a uz nas je svakodnevno na stadionu bila i Tamara. Tako je bilo sve do kraja moje karijere i znam da su mi oni i danas, kada u Borcu radim sa mlađim kategorijama, velika podrška – istakao je Milorad Bilbija.
Najmlađi član ove skladne porodice, kojoj je fudbal bio odskočna daska za sreću i ljubav, Tamara, jedno vrijeme je trenirala odbojku, ali je povreda bila jača od uspješne sportske karijere.
– I ona je oduvijek bila stalno uz nas na utakmicama, jedno vrijeme i bila zaposlena na Gradskom stadionu, gdje je stažirala poslije završenog Ekonomskog fakulteta, a sada je uspješan fitnes instruktor i trener. Jednostavno, odlazak na stadion, u dvoranu, pogotovo ako je tu negdje na terenu ili parketu njen brat Nemanja, za nju je uvijek predstavljao pravo zadovoljstvo. Da bi uvijek bila uz nas, ali i Nemanju, redovno je ispunjavala sve obaveze, pogotovo školske, jer se nije smjelo desiti da ne odgleda bratov nastup, ali i ostala velika sportska takmičenja u Banjaluci – dodao je ponosni Milorad, koji je u akciji “Glasa Srpske” 2006. godine izabran u idealnih 11 fudbalera Borca.
A tamo gdje je stao otac, nastavio je sin, slobodno se može reći, još uspješnije.
– Mnogi misle da me je otac tjerao da postanem fudbaler, ali nije bilo tako. Još kao mali išao sam često s njim na treninge i šutirao loptu, a onda sam sa šest godina počeo i da treniram sa znatno starijim dječacima. Brzo sam napredovao igrajući u odbrani, a lom noge možda je bio i presudan za moju dalju karijeru. Poslije oporavka, koji je trajao više od deset mjeseci, veoma sporo sam ulazio u formu i bio sam prebačen u napad. I izgleda da sam se tu baš pronašao – rekao je Nemanja.
Podrška sa klupe, gdje je bio otac, ali i sa tribina, gdje su uvijek sjedile majka i sestra, oduvijek mu je puno značila.
– I kada sam napravio loš potez, a pogotovo kada sam postigao gol ili bio asistent, uvijek sam se okretao prema njima, jer sam znao da bez njih i njihove velike podrške ne bih uspio, pogotovo u teškim trenucima. Kada sam otišao u Vojvodinu, to mi je mnogo nedostajalo, jer nije bilo nikog na tribinama, ali i da se čuje ono “Bravo Nemanja” – nastavio je Nemanja.
Vojvodina, ponovo Borac, pa Sarajevo, Split, Zrinjski, južnokorejski Gangvon, pa ponovo Zrinjski.
– Borac je uvijek u srcu, jer sam tu ponikao, ali se u Mostaru sjajno osjećam i već sam tamo u dva navrata četiri sezone. Bilo je lijepo u Južnoj Koreji, koja je uređena država. Sve je tamo pod konac i na vrijeme, a tebi ostaje samo da misliš o treninzima i utakmicama – istakao je.
Prije dvije i po godine i on je dobio nasljednika, Jakova.
– Nije isključeno da on krene djedovim i očevim stopama, ali sigurno je da ga neću tjerati na to, baš kao što ni mene nije niko tjerao. Još je prilično rano da razmišljam o kraju igračke karijere, ali volio bih da ostanem u fudbalu. A da bi se to desilo, vjerovatno ću morati da krenem sa trenerskim usavršavanjem. Da li će tako biti, vidjećemo. Još se odlično osjećam kao igrač, ne manjka ni postignutih golova, a u Zrinjskom mi je i dalje lijepo – dodao je Nemanja, koji će u februaru napuniti 31 godinu.
Prelom noge
Milorad Bilbija je rekao da mu je veoma teško izdvojiti koji je najljepši trenutak karijere, ali među njima su svakako osvajanje Kupa Jugoslavije i Mitropa kupa. Međutim, bez razmišljanja je naglasio koji mu je bio najteži.
– To je bilo kada sam bio trener mlađih kategorija Borca, za koje je igrao i moj sin Nemanja. Na jednoj utakmici doživio je prelom obje potkoljenične kosti lijeve noge i teško je opisati kako sam se tada osjećao. Bilo mi je teško i kada sam nekoliko godina kasnije saznao da sam imao poziv da odem u Crvenu zvezdu, ali i Deportivo la Korunja, ali to se nekom iz tadašnje uprave Borca nije svidjelo i sve je ostalo samo nedosanjani san – istakao je Milorad.
Najbolji sportista
Nemanja Bilbija je naglasio da mu je teško izdvojiti najljepši trenutak u karijeri.
– Svaki pehar, priznanje i titula još od djetinjstva pa do sada imaju posebno mjesto u mom sjećanju. Međutim, sigurno jedan od najljepših momenata bio je kada sam 2009. godine bio proglašen za najboljeg sportistu Republike Srpske u tradicionalnoj akciji “Glasa Srpske”. Što se tiče teških trenutaka, uz lom noge sigurno bih izdvojio i odlazak u Vojvodinu, odnosno prvo odvajanje od porodice, koja mi je tada strašno nedostajala – rekao je Nemanja.
(Glas Srpska)
