Pred Upravnim sudom u Zagrebu uskoro će se naći još jedna tužba protiv Ministarstva hrvatskih branitelja.
Ovoga puta tužitelj je Aleksandar Vukičević (49) iz banijskog sela Strmen, kom je odbijen zahtjev za invalidninom zbog ranjavanja u izbjegličkoj koloni, u akciji “Oluja”, u avgustu 1995.
Kao i u svim ranijim slučajevima, Ministarstvo je, odlučujući kao upravni organ, odbilo Vukičevićev zahtev, tvrdeći da je ovaj, tada devetnaestogodišnji student, bio saradnik ili pomagač neprijateljske vojske. Da apsurd bude veći, taj “neprijatelj” ostao je da živi u Hrvatskoj i 1996. se odazvao pozivu na obaveznu regrutaciju, ali je odbijen kao nesposoban za vojsku. Dakle, već tada mu je priznato da je trajni invalid.
Uprkos tome što se protiv njega ne vodi krivični postupak i što nikada nije osuđivan za “saradnju s neprijateljskim vojnim i paravojnim formacijama”, uprkos obimnoj medicinskoj dokumentaciji, ipak nije dobio ono što mu po Zakonu o civilnim žrtvama rata pripada.
Vukičević je bio u istoj onoj koloni koja se kretala ka Hrvatskoj Kostajnici, u kojoj je bila Nevenka Dobrić sa dvanaestogodišnjim sinom Sinišom i svekrom Petrom.
Njen zahtjev za odštetu zbog ubistva nevinog dječaka na traktoru upravni organ takođe je odbio, a zatim Upravni sud slučaj vratio na ponovno odlučivanje. Bio je to prvi put da Upravni sud vrati takav predmet. Upravo na ovo se i Vukičević pozvao u svojoj tužbi.
Šta se desilo tog 4. avgusta 1995?
Kod šume Zelenik, nedaleko od Crkvenog Boka, civile je u koloni zasula rafalna paljba. Vukičević je ranjen, kao i njegov komšija Zoran Danilović i komšijina tetka Radojka Kukavica. Teške povrede je zadobila i Nevenka Dobrić, dok su njen sin i svekar ubijeni. Na sve njih je, prema svjedočanstvima preživjelih, pucala hrvatska vojska. Vukičević je, kako je svjedočio za hrvatski portal “Novosti”, ostao bez prsta na lijevoj ruci i doživio frakturu lobanje.
“Otpao mi je prst, krvarili su mi ruka i glava. Shvatio sam da ne mogu kolima da se vratim u rikverc, da trčim do šume nema smisla, još će me neko na čistini ubiti. Izvirio sam iz auta, javio se i predao. Kad sam izašao, vidio sam Nevenku, prikolicu preko nje, njenog mrtvog sina i svekra. Do tog momenta mislio sam da mi se dogodila najgora stvar, ali kad sam video taj prizor, shvatio sam da sam imao sreće. Došao sam do zapovjednika 17. pukovnije Sunja i rekao im: ‘ko je pucao na mene neka me sad lijepo sanira i zbrine+”, ispričao je Vukičević za “Novosti“.
Vojnici su mu oduzeli novčanik i dokumenta, zarobili ga i dali mu prvu pomoć, pa je odveden na Kliniku za traumatologiju u Zagrebu, poslije čega je poslat u prihvatni centar u Ivanić-gradu.
Zoran Danilović, ranjen u istom napadu, podnio je isti zahtjev i prvo ga je odbilo Upravno odejljenje za zdravstvo, socijalnu brigu i hrvatske branitelje Sisačko-moslavačke županije. U obrazloženju je navedeno nepostojanje medicinske dokumentacije iz Hrvatske. Njegova žalba je prošle godine usvojena u Ministarstvu branitelja, jer je “na osnovu uvida u predmet utvrđeno da je prvostepeno rješenje donijeto na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nedostatka dokaza”. Sredinom oktobra dobio je poziv za procjenu invalidnosti. U vrijeme napada imao je 15 godina i ranjen je u glavu. Spasao se bijegom u šumu, a pomoć mu je na kraju ukazana u Banjaluci, odakle i ima medicinsku dokumentaciju.
“Hrvatska nastavlja sa praksom o kojoj je govorio dugogodišnji ministar branitelja Tomo Medved, da su u samom zakonu napravili takve prepreke da ‘nijedan četnik, ni njegov rođak’ neće dobiti status civilne žrtve rata. Time je odgovorio na optužbe kad je zakon donošen, da će sada ‘Srbi navaliti da traže odštetu'”, kaže Savo Štrbac iz DIC “Veritas”.
Radojki Kukavici metak je odsjekao prst, a drugi su prošli kroz usta, nos i dojku. Pa ipak, njen zahtjev da joj se prizna status civilne žrtve rata odbijen je kao i Aleksandrin i Nevenkin, jer su “saradnici neprijatelja”.
On dodaje da to što je slučaj Nevenke Dobrić vraćen na ponovno odlučivanje ne znači da će njoj i biti priznat status, već samo da će ubuduće upravni organi morati da obrazlažu odbijenice, a ne da odbijaju zahtjeve bez ikakvih dokaza.
“Ali, oni će uvijek moći da kažu da odbijaju zahtjev jer je rođak podnosioca bio u Vojsci RSK, ili da mu je baba pekla hljeb za srpske vojnike ili bilo šta slično”, konstatuje Štrbac.