Amerikanac koji zapošljava samo Srbe: Da mi je 10 Miloša, vladao bih svijetom

​Ben Donahauer je Amerikanac, biznismen, američki preduzetnik i osnivač agencije No Bounds Digital, specijalizovane za digitalni marketing, inbound strategije i HubSpot implementacije. Suprug je i otac troje djece.

Svoju ljubav prema Srbiji i Balkanu ne krije pa zato i otkriva kako je pronašao prvog srpskog radnika, šta ga je motivisalo da gradi tim isključivo od Srba i kako su veze sa Srbijom oblikovale njegov stil poslovanja.

Inače, Ben je veliki ljubitelj Srbije, Srba i Balkana a svoj srpski tim radnika toliko cijeni da sad cijela njegova porodica uči srpski jezik – i on i žena i djeca.

“Kad god imam priliku da kažem nešto lijepo o Srbima i Srbiji, ja i kažem, i drago mi je što ste to vidjeli i na Linkedinu”, kaže Ben uz osmijeh počinjuči priču od početka – kako je naišao na svog prvog radnika – Srbina Miloša koji je zadati posao uradio toliko dobro da je Ben odmah pomislio: “Da mi je 10 Miloša, vladao bih svijetom!”

A upravo je sve tako i počelo – od jednog Miloša do čitavog srpskog tima frilensera koji razbijaju na računarima.

“U to vrijeme imao sam svoj stalan posao kojim sam se tada bavio. Ja sam ranoranilac pa umjesto da radim noću, ustajao sam u 04.00 ujutru i počinjao da radim taj svoj biznis. U to vrijeme to je bio samo moj dodatni posao. Tako sam pronašao jednog frilensera koji mi je pomogao oko jednog malog projekta i to je bio upravo Miloš. On je tako dobro uradio taj posao da sam ja pomislio: Bože, da mi je 10 Miloša, vladao bih svijetom… Tako je i započeo proces u kojem sam počeo da razmišljam s kim bih ja u stvari želio da radim, a oduvijek sam razmišljao internacionalno i globalno” sjeća se Ben početaka.

Nastavlja u dahu:

“I tako sam počeo da istražujem Srbiju ali i druge zemlje ali sam se fokusirao na nevjerovatan talenat koji postoji u Srbiji, nevjerovatan tehnički talenat, a Srbija je u to vrijeme imala više programera po glavi stanovnika nego ijedna druga zemlja na svijetu”, kaže Ben koji je sproveo i svoje malo istraživanje koja bi se to kultura u svijetu najbolje uklopila u viziju koju je on imao o svojoj budućoj firmi.

Miloš je bio iz Srbije ali on tada nije bio siguran je li bio iz Beograda, Novog Sada, Niša… a onda je pomislio kako bi bilo dobro kad bi to bio jedan tim ljudi koji govori istim jezikom, potiče iz iste kulture, dobro se razumije među sobom i na istoj je talasnoj dužini.

Tim sada čini 11 ljudi, uglavnom Srba od kojih je jedan u Kaliforniji, jedan u Ajovi a ostali su u Srbiji.

“Bio sam u Srbiji dvaput, prvi put za vrijeme korone, a drugi put nedavno – poveo sam i ženu i troje djece, imam i firmu u Srbiji a srpski učimo već dvije godine. Ne ide nam baš”, kaže uz smijeh ali napominje da se trude i uče, i on i žena i djeca – svi! “Bili smo za Novu godinu u Beogradu, pa na Badnji dan, bilo je divno iskustvo, blaga zima, a što se tiče badnjaka vidjeti to u Hramu Svetog Save bilo je nevjerovatno.”

“Za mene kao Amerikanca to je potpuno drugačije kulturološko iskustvo, nije to kao da pređeš u Kanadu… Osjećam snažnu nostalgiju kad pričam sa Srbima, nekako me sve to podsjeća na djetinjstvo, postoje snažne porodične i vjerske veze… Kao kad sam bio dijete pa smo išli jedni kod drugih bez nekog povoda… taj osjećaj pripadanja koji je ovdje u SAD čini mi se pomalo izgubljen…”

U sjećanje mu se tog januara, kad je s čitavom porodicom bio u Srbiji mjesec dana, za Novu godinu i Božić, urezao u pamćenje jedan događaj. Pošto je bila poprilično blaga zima što ih je iznenadilo, jednog dana su, kaže, pošli previše lagano obučeni i naišli na jednu stariju ženu koja je primjetila da je njegovoj ženi hladno. Pošto ta žena nije govorila engleski, a oni tek malo srpskog, postojala je jezička barijera i bilo im je teško da se sporazumiju.

“Ali ona je mojoj ženi dala svoj šal i nije htjela ni da čuje za to da ga ne uzmemo: ‘Rekla je tebi treba! Treba da ti bude toplo, imaš djecu, treba da o njima brineš.’ To je rekla žena koja je u tom trenutku bila sa osobom sa invaliditetom o kojoj brine a htjela je da pomogne nekom drugom.”

O srpskom inatu

Na pitanje zna li šta je to srpski inat, Ben se nasmijao i rekao da zna, a sa putovanja u Srbiju kući su ponijeli i recepte za svoja omiljena srpska jela koja kao porodica prave u Americi – prije svih sarmu i šopsku salatu koju jako vole iako sir u Americi, kaže, nije poput onog u Srbiji.

Sudbina je nekako namjestila i to da Ben s porodicom živi blizu srpske pravoslavne crkve Svetog Nikole u Pensilvaniji gdje idu redovno na Srb fest i ljetne piknike, na druženje sa Srbima.

Radna snaga u Srbiji jeftinija?

“Jeste jeftinija ali ne toliko koliko vi mislite, porezi na zapošljavanje su visoki, 60 odsto, a ako imate i firmu u Srbiji plaćate prilično visoke poreze. Čak i ako su plate manje nego u SAD, to povećava vaše ukupne troškove. Takođe i ovdje se plaćaju viši porezi zato što zapošljavam srpske talente, a i u Srbiji ima troškova koji ne postoje u SAD, posebno u vezi s knjigovođama i drugim stvarima koje treba da budu u skladu sa zakonom, a meni je to važno jer ne želim da kršim lokalne zakone i to shvatam veoma ozbiljno jer sve što radimo, radimo po zakonu.”

Imao je kaže i par iznenađenja u Americi kad je sretao Srbe, poput susreta u vozu kad je učio srpski preko aplikacije. Ponavljao je riječi kad se jedna žena koja mu je sjedila okrenuta leđima okrenula i rekla: “Vi govorite srpski? Ja sam Srpkinja”.

“Takve stvari vam se urežu u sjećanje”, kaže Ben koji je ispričao još jedno iskustvo. Otišao je u prodavnicu alata i načuo akcenat za koji je odmah pomislio da je to apsolutno slovenski akcenat, pa je prišao bliže i vidio ime na pločici zaposlene za koje je pomislio da je definitivno balkansko. I riješio je da proba da joj se obrati na srpskom, unervozio se jer mu ne ide baš najbolje ali je prišao i rekao: “Dobar dan, kako si?”, na šta mu je prodavačica odgovorila: “Pa, vi govorite moj jezik!” Ispostavilo se da je žena iz BiH i kaže da joj je to toliko uljepšalo dan a njemu čitavu nedjelju.

“Te male stvari, razumijevanje malo kulture…to je baš lijepo,” kazao je.

Na pitanje što tjera djecu da uče srpski, kaže da je lijepo kad kao porodica nešto rade zajedno pa tako zajedno uče srpski, zajedno idu na karate…a drugo je želja da se upozna jedinstvena kultura za koju možda inače ne bi ni čuli te dodaje da želi da im pruži to iskustvo i kako kaže “otključa” jedinstvenu vještinu za koju ne može većina ljudi da kaže da je ima. Veli i da smatra da će to biti veoma vrijedno za njih u budućnosti, bilo to u karijeri ili u životu pošto su njihovi životi tako isprepletani sa Srbijom.

Svoj tim je naravno upoznao i uživo u Srbiji i radio je sve što su oni željeli da rade a to je uglavnom bila zabava, a probao je i rakiju jer kaže da je nemoguće da odeš u Srbiju a da ne probaš nešto od pića poput šljivovice.

“Tako i ja mogu malo da budem ambasador kad mi ljudi dođu na zabavu ili roštilj”, kaže on dodajući da u kućnom baru ima pića iz Srbije koje može da ponudi svojim gostima iako on sam jedva da pet puta godišnje popije nešto od alkohola.

Voli Kalemegdan, posjetio je Frušku goru, Novi Sad, i kaže da s obzirom na svoju veličinu, Srbija ima toliko toga ima da ponudi “a ja sam otključao samo jedan odsto. Avala je prelijepa, radujem se Subotici, Nišu i drugim mjestima.”

Smije se na pitanje o razlici između NS i Beograda i kaže – “vozači”. Više mu odgovara vožnja u Novom Sadu nego saobraćaj u Beogradu. Kaže i da mu se u Beogradu sviđa to što pređeš nekoliko blokova i čini ti se kao da si u drugom gradu, s jedne strane Beograd na vodi, tako moderno, zapadnjački, a onda prošetaš i kao da si ušao u drugu vremensku epohu, skoro kao drugačiji grad, prenosi “24Sedam”.