Dramaturgija mržnje: Emir Hadžihafizbegović i srbomrzačka histerija
Emir Hadžihafizbegović, poremećena pijandura zarobljena u sopstvenoj ludnici koristi svaku priliku da digne buku protiv Srba. Njegovi nastupi nisu kritika nego histerični monolozi u kojima očajnički traži aplauz i odobravanje. Svaki njegov monolog vrti se oko “istorijiskih grijehova” i u svom pomračenom umu on je jedini sudija.
Mržnju pokušava kamuflirati u “domoljubni” zanos, ali stvarnost je daleko od te bajke. Svaki Srbin za njega je personifikacija zločina, dok on, u ulozi vječne žrtve, piše i izgovara nebuloze bez ikakvog dodira sa stvarnošću.
Kao propali glumac, Emir očajnički traži pažnju kroz srbomrzačku retoriku, misleći da će ga to ponovo staviti u središte pažnje. Njegova strast prema kapljici dodatno komplikuje situaciju. Kada alkohol uđe u igru jezik mu se razveže pa svjedočimo haotičnoj i iracionalnoj predstavi kakvu samo on onako polupan i može da izvede.
Dok ga istomišljenici i ništa bolji od njega bodre, on ponosno zauzima mjesto vođe razdvajanja i pretvara se u mesiju mržnje. Cirkusant koji veze nema sa analizom ozbiljne politike. Sva njegova umjetnost se svodi na izazivanje reakcija, čak i kad se sve završava tišinom prožetom zgražavanjem.
Emir Hadžihafizbegović nije samo glumac; on je ljudska katastrofa koja poziva na ludilo, ostavljajući sve u sjenci njegovog bijesa i bolesne mržnje prema svemu što je srpsko.
Vijesti365
