Foto: RTRS
Događaj Vaskrsenja Hristovog, draga naša duhovna djeco, centralni je događaj u cijelokupnoj istoriji ljudskog roda i ikonomiji našeg spasenja, rekao je patrijarh srpski Porfririje u Vaskršnjoj poslanici.
Istakao je da je Vaskrs osnov, temelj i cilj, kako “naše vjere u Boga, tako i našega spasenja”.
– Јer ako mrtvi ne vaskrsavaju, uzaludna je propovijed naša i uzaludna je vjera vaša, kaže sveti apostol Pavle. Svi znamo da su se Gospodnji učenici razbježali i napustili Hrista kad je On bio razapet na krstu i umro. Oni su, naime, očekivali Spasitelja koji je besmrtan i koji će i njih osloboditi smrti. Riječi apostola: A mi smo se nadali da je On Spasitelj Izrailja, jasno ovo potvrđuju. Međutim, Hristos je umro i posle tri dana je vaskrsao. Po Vaskrsenju Hristovom, kada se pokazao živ apostolima i onima koji su bili s njima, svi su se ponovo sabrali oko Njega i posvedočili da je On umro i vaskrsao i da je zaista Spasitelj sveta. To svoje svedočanstvo su potvrdili, dajući svoje živote za Hrista – naglasio je patrijarh Porfirije.
Patrijarh isitče da Vaskrsenje Hristovo potvrđuje činjenicu da je najveći problem čovjeka i cijelokupne tvorevine smrt.
– Smrt je posljednji, najveći neprijatelj tvorevine, kaže Sveti apostol Pavle. Svaki čovjek, svjestan toga ili ne, kao i sva tvorevina, nose u sebi smrt i strah od smrti, ali i težnju da smrt prevaziđu i žive vječno. To se ispoljava na razne načine: kroz jelo i piće, prirodnu reprodukciju, sticanje bogatstva, osnivanje države, razvoj nauke i tehnike kojom istražujemo prirodu, kako bismo u njoj našli lijek protiv smrti, pa sve do negacije drugog pored sebe, čak i kroz ratove i ubijanje drugih, boreći se za veću teritoriju i nezavisnost od drugih. Pa ipak, ništa od ovoga ne može spasiti čoveka i tvorevinu od smrti. Štaviše, ovim se smrt samo umnožava. A ako smrt ima posljednju reč u istoriji, onda je sve besmisleno. Međutim, Hristos je vaskrsao i svakom stvorenju je otvorio put u vaskrsenje. Na koji način svaki čovek i sva priroda mogu da prevaziđu smrt? – rekao je patrijarh.
Istakao je da tvorevina može da prevaziđe smrt i živi vječno jedino u zajednici s Bogom u Hristu posredstvom Svetog Duha.
– Sva tvorevina, uključujući i čovjeka, budući da je stvorena ni iz čega, smrtna je po prirodi i ne može prevazići smrt i postojati sama, mimo zajednice s Bogom. Zato je Bog na kraju stvaranja stvorio čojveka kao svoju ikonu, kako bi preko njega sva tvorevina ostvarila zajednicu s Bogom i živela vječno. Ovo nam je najprije pokazao sam Hristos svojim životom. Sin Božji se ovaplotio i postao savršeni čovek, kao i mi, osim greha. Hristos je čitavim svojim životom pokazivao da je vezan za Boga Oca i da Mu je odan, ne samo kao Njegov vječni Sin, nego i kao čovjek. Nije htio da se odrekne Boga Oca za sva blaga ovoga svijeta. Čak ni po cenu stradanja i krsne smrti, Hristos nije hteo da se odrekne Boga Oca i ljubavi prema Njemu, a sve radi ljubavi prema nama i svojoj tvorevini – kaže patrijarh Porfirije.
Naravno, kako je podsjetio patrijarh, Hristova smrt je dobrovoljna.
– On je dobrovoljno postao čovek, uzeo našu smrtnu prirodu u Svoju božansku Ličnost da bi nas oslobodio od smrti, ispunjavajući tako volju Boga Oca. Bog je, naime, stvarajući svijet i na kraju čovejka kao slobodno biće, želio da vječni život tvorevine bude plod zajednice Njega i čoveka, ne samo voljom Božjom, nego i voljom i slobodom čovjeka, odnosno tvorevine. U protivnom, da je Bog na silu učinio vječno živim nas i tvorevinu, naše postojanje bilo bi nametnuto, a time ono ne bi bilo radost već mučenje Bog Otac je pokazao neizmjernu ljubav prema Svome Sinu Hristu i kao čoveku, a u Njemu i prema celoj tvorevini, time što Ga je Duhom Svetim podigao iz mrtvih i učinio Ga Prvorođenim iz mrtvih. To znači da će Bog Otac u Hristu i sve nas i svu prirodu na kraju istorije vaskrsnuti i osloboditi smrti. Na koji način može čovjek da ostvari zajednicu sa Vaskrslim Hristom i tako prevaziđe smrt? – upitao je patrijarh u poslanici.
Na osnovu svjedočanstava jevanđelista, četrdeset dana po Svom Vaskrsenju Vaskrsli Hristos se susretao sa svojim učenicima i sljedbenicima u Liturgiji i to kao Onaj koji služi.
– Vaskrsli Hristos se otkriva u Liturgiji. Poslije svog Vaznesenja na nebo, Vaskrsli Gospod naš Isus Hristos je i dalje, sve do dana današnjeg, uvijek prisutan na Liturgiji. Međutim, po Vaznesenju na nebo On je Duhom Svetim i dalje prisutan ovde, ali sada u “drugom obličju”, tj. u ličnosti onoga koji služi Svetu Liturgiju, tj. episkopa (odnosno sveštenika), koji je ikona Hrista. Sveti Ignatije Bogonosac ovo potvrđuje kad kaže: Tamo gdje je episkop, tamo neka bude i narod, jer tamo gde je Hristos, tamo je i Vaseljenska Crkva. Tačnije, Vaskrsli Hristos je prisutan u istoriji kao liturgijska zajednica. Otuda svaki čovek koji želi da prevaziđe smrt i živi vječno, to može da ostvari, postajući član Svete Liturgije kroz Krštenje posredstvom Svetog Duha. U Liturgiji čovek ostvaruje ličnu zajednicu sa Hristom, ostvarujući ličnu zajednicu sa episkopom i sa svima onima koji su članovi Liturgije. Zato na svakoj Liturgiji, draga naša duhovna djeco, a posebno u ovaj dan, slavimo događaj Vaskrsenja Hristovog iz mrtvih i Njegovo prisustvo među nama i predokušamo opšte vaskrsenje i konačnu pobedu nad smrću. Kada Hristos ponovo dođe u sili i slavi, On će sabrati sve narode oko sebe na jednom mjestu i tada će biti i konačni sud svijetu i ostvarenje Carstva Božjeg, čega je Sveta Liturgija ikona i projava sad i ovde u istoriji – naveo je patrijarh.
Budući da je Sveta Liturgija ikona budućeg Carstva Božjeg i vječnog i istinskog postojanja čoveka i prirode, prvi hrišćani su svoj svakodnevni život uređivali na osnovu liturgijskog iskustva.
– Otac im je bio Bog Otac, dok su svi bili braća i sestre među sobom. Sve što su imali, bilo im je zajedničko. Često su se okupljali na Svetoj Liturgiji, prinoseći Bogu hleb i vino, i tako Mu zahvaljivali za život i postojanje, iščekujući što skoriji drugi dolazak Hristov u sili i slavi i opšte vaskrsenje. Pravoslavno liturgijsko iskustvo buduće zajednice s Bogom Ocem u Hristu, kao i sa svim ostalim ljudima i celokupnom prirodom posredstvom Svetog Duha, sledovali su mnogi u istoriji i posle apostolâ i prvih Hristovih sledbenika, praveći civilizaciju na liturgijskim osnovama, tj. hrišćansku civilizaciju, čiji smo i mi kao narod postali i ostali deo. Tom liturgijskom načinu života, draga duhovna deco, i mi danas treba da stremimo i da njime živimo – ističe se u poslanici.
Međutim, kako patrijarh navodi, čovjek naše savremene civilizacije svoj život je utemeljio na sebi samom, bez Hrista i bez drugog čovjeka.
– Naša savremena civilizacija definisala je čovjeka kao misleću individuu koja pristupa životu logički, određujući na osnovu nje i samo postojanje i zato ništa od onoga što se ne uklapa u ljudsku logiku ne postoji za savremenog čovjeka ili je, u najboljem slučaju, sumnjivo i beskorisno. Otuda je savremeni čovek postao i ateista, jer se Bog i njegovo postojanje ne mogu shvatiti ljudskom logikom. Čovek savremene civilizacije, shvatajući sebe kao individuu, ne potrebuje drugog čovjeka i zajednicu s njim da bi postojao, već svojim umom i umnim silama određuje sebe kao postojeću ličnost na osnovu samosvijesti, tj. misli o sebi. Izreka filosofa: Mislim, dakle postojim, ovo i potvrđuje. I onda kad savremeni čovek ostvaruje zajednicu sa drugim čovekom, to ne čini kroz lični i fizički kontakt, kako nam to pokazuje Liturgija, već preko interneta i društvenih mreža. Savremeni čovek u drugom čovjeku, a samim tim i u Bogu kao drugom, vidi svoga neprijatelja koji mu ograničava slobodu i ugrožava njegovo biće. Otuda je čovek savremene civilizacije počeo da stvara i jednonacionalne države i da se deli od drugih, smatrajući druge nepoželjnim i neprijateljima – izjavio je patrijarh Porfirije.
Ovakvo shvatanje postojanja je rezultovalo neviđenim katastrofama i izazvalo dva svjetska rata sa ogromnim stradanjima.
Dodaoj e da se to nastavlja i u današnje vrijeme, čega smo svi mi svjedoci.
– Primjer za to je stradanje našeg naroda na Kosovu i Metohiji od lokalne albanske vlasti, koja protjeruje Srbe sa njihovih vjekovnih ognjišta, a one koji ostaju svakodnevno maltretira, želeći da stvori svoju državu na srpskoj teritoriji osveštanoj mučenicima i podvižnicima, kao i mnoštvom srpskih pravoslavnih crkava i manastira. Bolje bi bilo, međutim, za sve koji žive na ovom prostoru, ali i za sve ljude širom sveta, da žive u miru jedni sa drugima, poštujući jedni druge i pomažući jedni drugima u svakodnevnom životu. Јer zemaljsko je za malena carstvo. Mi kao crkveni Božji narod, draga braćo i sestre, treba da se suprotstavimo ovom individualističkom načinu života, živeći po primeru apostola, podvižnika, mučenika, tj. po primjeru liturgijskog načina postojanja Crkve – kaže patrijarh.
Ovo, naravno, ne znači poziv na vraćanje u prošlost i njeno kopiranje.
– Evharistija kao ikona budućeg Carstva Božjeg je neiscrpni izvor i inspiracija za uvek nova stvaralaštva na svim životnim poljima, počevši od svakodnevnog našeg života, porodice, društva pa do nauke i umetnosti. U zajednici slobode sa Hristom i drugim čovjekom, kako to pokazuje Liturgija, čovjek predokuša svoje istinsko postojanje. Јedino u zajednici slobode, ljubavi sa drugim čovekom i Bogom, čovek postaje apsolutna i neponovljiva ličnost. U toj zajednici ljubavi s drugim i čitava priroda i sve što je oko nas nam je drago i dragocjeno. Liturgija nam, takođe, pokazuje da nam je priroda, koju prinosimo u vidu hljeba i vina, data od Boga da od nje živimo, ali i da je čuvamo i prinosimo Bogu, jer je i nju Bog stvorio da postoji večno. Ako priroda prestane da postoji, a mi smo je danas doveli do ruba propasti, izrabljujući je radi našeg individualnog uživanja, prestaćemo i mi da postojimo jer smo dio prirode – naglasio je patrijarh.
Sa velikim bolom, doživljavajući tragiku ratnih stradanja, širom svijeta, a duboko svesni opasnosti od razmirica i dubokih nesporazuma koje su zahvatile i našu zemlju i krajeve, kao Crkva ne možemo da uputimo drugačiju poruku od ove: liturgijski način života, jedini je suštinski odgovor na ove probleme, naveo je patrijarh Porfirije.
– Ovo važi za sve pa i za nas crkvene ljude, jer niko nije bez grijeha. Ovaj i ovakav način života, što je najvažnije, donijeće nam pobjedu nad smrću i život vječni, ali i bolje i pravednije društvo. Ovakav način života, međutim, zahtijeva i spremnost na žrtvu, jer svet još uvijek leži u zlu koje će biti prisutno i aktivno sve dok Hristos ponovo ne dođe, ukine zlo i smrt i uspostavi Carstvo Božje. Mi ljudi, pre drugog i slavnog Hristovog dolaska, sami svojim silama, nećemo nikad stvoriti savršeno društvo, tj. Raj na zemlji. Zato snažno pozivamo sve aktere društvenog života da, radi dobra i napretka naroda, grade mir, međusobno poštovanje i dijalog – kaže patrijarh.
Pretačući crkveno, odnosno liturgijsko iskustvo u svakodnevni život, ne treba da zaboravimo Svetu Liturgiju kao događaj i učešće u njoj. Živeti podvižnički i hrišćanski bez učešća u Svetoj Liturgiji nije dovoljno da bismo prevazišli smrt i živeli vječno, piše u poslanici.
U Liturgiji se susrećemo sa samim Vaskrslim Hristom i sjedinjujemo se sa Njim i sa svim ljudima koji su se s Njim sjedinili, kao i sa svom stvorenom prirodom, kroz Sveto Pričešće. Time predokušamo buduće Carstvo Božje, opšte vaskrsenje i pobedu nad smrću. Istovremeno, služeći Liturgiju i živeći liturgijskim etosom mi ćemo, draga braćo i sestre, na najbolji način prenositi svetu u kome živimo veru u Vaskrslog Hrista i u opšte vaskrsenje kao pobedu života nad smrću. To će biti naša propoved o Vaskrsenju i večnom životu, koje nam je Hristos zaveštao, ne samo kroz reči, već i kroz naš način života, dok ponovo ne dođe u sili i slavi i uspostavi Carstvo Božje, naglašava se.
– Zato, služeći danas Svetu Liturgiju sa posebnom radošću, sa vascelim našim narodom, posebno sa našom braćom i sestrama na Kosovu i Metohiji, blagodarimo Јednome Bogu u Trojici, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, za sve ono što je učinio i što će učiniti za nas i naš večni život, i pozdravimo se među sobom, i pozdravimo sve ljude dobre volje, radosnim pozdravom: HRISTOS VASKRSE! VAISTINU VASKRSE! – rekao je patrijarh.
