MIHAEL MARTENS: Do kraja iduće godine završiću knjigu “Ivo Andrić i fašizam”

0
450

Michael Martens, novinar utjecajnog njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung, vjerojatno je najbolji poznavatelj prilika u bivšoj Jugoslaviji, posebice u našem najbližem istočnom susjedstvu. Razvio je posebno zanimanje za Ivu Andrića, ključnu i kontroverznu figuru književnosti ovih prostora. Objavio je njegovu biografiju, a sada u izdanju Naklade Ljevak i knjigu intervjua koje je davao povodom njezina izlaska pod naslovom “San zvan Jugoslavija: Razgovori o Ivi Andriću”.

Zašto mislite da je i dalje potrebno razgovarati o Ivi Andriću, pa i Jugoslavija iz naslova raspala se prije 30 godina?

Smatram da je William Faulkner bio u pravu kada je napisao: „The past is never dead. It’s not even past.“ (Prošlost nikada nije mrtva. Nije čak ni prošla.) Trebalo bi se čuvati toga da živimo samo u prošlosti. Ali bi se isto tako trebalo čuvati zablude da nas se povijest ne tiče. Nije tako. Svagdje se u zemljama bivše Jugoslavije još diskutira o tome što je ta zemlja bila, odnosno nije bila. Ja sam u takvim raspravama tek netko tko dolazi sa strane, zainteresirani stranac – ali smatram da su one vrlo zanimljive i da se iz njih mnogo toga da zaključiti. A tko raspravlja o Jugoslaviji ili prati diskusije o Jugoslaviji, taj će prije ili poslije automatski doći do jednog od najpoznatijih predstavnika te zemlje, dakle do Ive Andrića.

U predgovoru Nebojša Lujanović piše kako na kraju Andrićevom biografijom koju ste napisali nisu bili zadovoljni ni Hrvati ni Srbi ni Muslimani, no uvijek je tako. S ove distance, jeste li vi i dalje zadovoljni učinjenim? Imate li možda novih saznanja koja bi omogućila drugo izdanje?

Želio bih blago ispraviti Nebojšu Lujanovića: nezadovoljni su bili nacionalisti u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, kao i dijelom poneki ljevičarski jugonostalgičari koji mi ne mogu oprostiti što ne idealiziram Jugoslaviju kako to čine mnogi zapadni novinari. No srećom se na drugoj strani nalaze brojni čitatelji i čitateljice kojima se knjiga svidjela. A što se tiče drugog izdanja: ja neprestano saznajem ponešto novo o Andriću – ili nešto što sam već znao sagledam u drugom svjetlu. Zbog toga ću vjerojatno napisati još nekoliko knjiga o Andriću. Trenutačno radim na knjizi koja je prvotno trebala biti tek jedan tekst u zbirci eseja o Andriću, ali se u međuvremenu razvila u samostalan projekt. Nosi jednostavan radni naslov „Ivo Andrić i fašizam“. Nadam se da ću krajem iduće godine moći završiti rad na toj knjizi.

Krenimo u sadašnjost. Imali ste javnu prepisku s Peterom Handkeom koji je unatoč iskazivanju naklonosti srpskim nacionalističkim strujama dobio Nobela u situaciji gdje je ta nagrada pretrpjela javnu sablazan nakon raspada odbora Švedske akademije koji je dodjeljuje. Neki ga, ipak, smatraju doista ponajboljim piscem današnjice. Kako sve to protumačiti?

Ja sam za to da se književno djelo mjeri književnim, a politički aktivizam političkim mjerilima. Protiv Handkea čisto kao pisca, primjerice protiv njegove knjige „Nesreća bez želja“ („Wunschloses Unglück“) iz 1972. godine, nemam baš ništa. Ne znam kako zvuči u prijevodu, ali na njemačkom Handkeov jezik u svojim najboljim trenucima ima jedinstven stil i ritam, rekao bih gotovo “groove”. Ali kada pisac politizira, kada iznosi političke stavove, ne smije očekivati da će se tu primjenjivati isključivo književna mjerila. Tko stupi u prašinu političke arene, s njime će se postupati prema drugim parametrima. Koliko god je Handke, tamo gdje je bio samo pisac, između ostalog uspio postići nešto sjajno, toliko je kao politički intelektualac podbacio. Najnoviji primjer to moralnog podbacivanja vidjeli smo ovog mjeseca: Peter Handke je sada nositelj odlikovanja koje su prije njega dobili i Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Ne razumijem kako jedan književnik ne vidi da time kompromitira sebe i svoje djelo. Ali očigledno gospodin Handke ne smatra da je kompromitiranje to što je nositelj odlikovanja koje su dobili i pravomoćno osuđeni ratni zločinci. Čini mi se da nam to govori sve što moramo znati o Handkeu kao javnom intelektualcu. Kada čovjek primi takvo odlikovanje, onda me ni najmanje ne zanima njegova priča kako bi rado sjeo za stol ili na livadu s albanskim ili bošnjačkim piscima i raspravljao o književnosti.

Na upravo održanim lokalnim izborima u Hrvatskoj dobiva se privid da Hrvatska ide u nekom drugom smjeru odmičući se, slično Njemačkoj, od tradicionalističkih politika. No, to ne vidimo u Srbiji, ni u tragovima. Što ako Srbija ostane na sadašnjim pozicijama, a tamošnje se politike ne promijene, ima li u tom slučaju ikakve šanse da se regija izvuče iz vrtloga u kojem je već 30 godina?

Smatram da su rezultati posljednjih lokalnih izbora u Hrvatskoj vrlo zanimljivi, posebno u Zagrebu, iako se još uvijek ne usuđujem iznijeti neke osobne stavove jer odveć malo poznajem protagoniste. Ali točno je, naravno, da je razlika u odnosu na Srbiju velika. Opozicija u Srbiji u ovom trenutku ne može ponuditi ništa uvjerljivo čime bi mobilizirala većinu. Ali u tom kontekstu ne treba zaboraviti ni takozvanu „europsku perspektivu“, koja je potpuno bez ikakvog kredibiliteta. Mnogi europski političari koji još uvijek govore o toj perspektivi podsjećaju na pokvarenu ploču koja ponavlja istu pjesmu iako nikome više nije do toga da je sluša. U doba kada je Hrvatska 2013. pristupila Europskoj uniji proširenje nije više bilo popularno. Od tada se atmosfera pogoršavala. Najkasnije otkako Bugarska apsurdnim obrazloženjima blokira pristupne pregovore sa Sjevernom Makedonijom, svima je jasno da je proces proširenja EU, onako kako je potvrđen 2003. na summitu u Solunu, izgubio kredibilitet. Uzgred, odnos Bugarske prema Sjevernoj Makedoniji dobar je dokaz o istinitosti Faulknerova iskaza o prošlosti koja nikada nije mrtva. Sjeverna Makedonija postala je talac prošlosti – odnosno talac bugarske nacionalističke interpretacije prošlosti. Da se vratim na Srbiju: to što je europska perspektiva izgubila kredibilitet doprinosi i tome da se u Srbiji ne može razviti prava alternativa Aleksandru Vučiću. Nekad su takozvani „proeuropski političari“ na Balkanu imali uvjerljivu ponudu, a to je bila Europska unija. No ta ponuda trenutačno nažalost nije na programu.

Procesi koje spominjemo u prethodnom pitanju upućuju, prije svega, na smjenu na ljevici koja mijenja boju iz crvenog u zeleno. Zeleni su i u Njemačkoj sada najjača snaga. Je li se to naprosto moglo očekivati, može li se nešto slično dogoditi i na desnom spektru iako se za sada ne vidi svježa snaga koja bi zamijenila demokršćanstvo?

Hoće li Zeleni i u rujnu, nakon izbora u Njemačkoj, još uvijek ostati najjača snaga, tek ćemo vidjeti. Ja sumnjam u to. Prilično sam siguran da će na kraju CDU biti najjači. Ali naravno da ste u pravu: Zeleni su u Njemačkoj nadmašili SPD kao najjaču stranku lijevog spektra. O razlozima za pad SPD-a nedavno je nekadašnji ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, jedan od najumnijih ljudi iz redova njemačkih socijaldemokrata, iznio analizu koja mi se učinila uvjerljivom: SPD je izgubio dodir s tradicionalnim sadržajima ljevičarske politike. Umjesto toga, stranačko se vodstvo bavi temama poput rodno ravnopravnog jezika i prava LGBT populacije. Potpuno je redu da se bave time, ali tradicionalno glasačko tijelo SPD-a uvijek su činili radnici ili stanovnici velikih gradova, koji imaju poteškoća s plaćanjem stanarine ili se muče da svojim obiteljima omoguće adekvatan život. Mnogi od tih glasača smatraju da ih je SPD iznevjerio. Neki se okreću sasvim udesno, dakle k AfD-u, a drugi povećavaju svakako već prevelik kontingent neglasača. No čini se da današnje vodstvo SPD-a živi u svijetu u kojem je važnije da se bore za to da se izraz „ciganski odrezak“ ne smije više koristiti, nego za to da ljudi koji rade u tvornicama u kojima se proizvode takvi odresci budu pristojno plaćeni. Što se tiče pitanja o desnici: AfD je prvobitno bio stranka liberalno-oekonomske orijentacije, a zatim se sve više pomicao udesno. U međuvremenu dogodilo se to da gotovo više i nema veze sa svojim počecima. Njegov rast pospješen je time što mnogi konzervativci i desničari u CDU nisu više imali osjećaj da Angela Merkel predstavlja i njih. Trenutačno u Njemačkoj još vlada konsenzus da se AfD principijelno isključi iz svih eventualnih koalicija. Ali pitam se koliko će se to još održati u nekim saveznim pokrajinama u istočnoj Njemačkoj. U Saskoj je AfD prema anketama najjača politička snaga. Odgovor na pitanje je li dugoročno moguće isključiti najpopularniju stranku u regiji od preuzimanja odgovornosti u okviru vlade prepuštam vama.

Imali ste lani i jednu situaciju s Markom Perkovićem Thompsonom. Jeste li iz toga izvukli neke nove zaključke o našoj zemlji?

Uh, to je bilo davno. Bio sam u posjetu kod gospodina Perkovića cijeli jedan dan u Čavoglavama i dugo smo razgovarali. Osobno mi je bio svakako simpatičan i mogu shvatiti dinamiku i uspjeh njegove čuvene pjesme o Čavoglavama. Naposljetku, ona i potječe iz vremena kada su srpske trupe bile zauzele dijelove Hrvatske, a ne obratno. On je tada ponudio narativ o otporu s kojim su se brojni Hrvati mogli poistovjetiti. Ali povijest nije stala ni 1945, ni 1991. u Vukovaru, ni 1995. nakon Oluje. Uočio sam nesposobnost ili nedostatak volje gospodina Perkovića da se nedvosmisleno distancira od fašizma i Ante Pavelića. Zbog toga ne želim da on ikada više dobije priliku da održi koncert u Njemačkoj. I imam dojam da moj intervju i članak o gospodinu Perkoviću imaju određenog utjecaja u tom smislu. Oba teksta vrlo su zapažena, a u Njemačkoj dakako ima utjecajnih ljudi koji obraćaju pozornost na ono što ja kažem ili napišem o jugoistočnoj Europi.

(Večernji list)

Ostavite komentar