Za Zdravka Čolića i Kornelija Kovača, kada je 1975. nastajao poznati muzički evergrin, april je bio povod za sjećanje na davnu ljubav iz vojničkih dana u Beogradu. Međutim, sovjetski i jugoslovenski komunisti tom mjesecu dali bi širu, čak i prevratničku dimenziju.
Lenjinove „Aprilske teze“, izgovorene dan nakon njegovog povratka iz Švajcarske u Rusiju, 1917. su označile početak boljševičkog uspješnog pohoda na vlast. Za KPJ, isti takav predznak imalo je tzv. aprilsko savjetovanje, iako je prvobitno bilo definisano kao majsko, dok se istoričar Vladimir Dedijer nakon tri decenije nije predomislio kada je riječ o tačnoj hronološkoj odrednici ovog skupa.
Na početku 2021. godine, kada je riječ o konotacijama aprila, na političkoj sceni Republike Srpske dominira Čolino stanovište. Četiri najveće stranke, danas raspoređene i u vlasti i opoziciji, povremeno se sa nostalgijom osvrnu na prvu deceniju 21. vijeka, kada su njihovi odnosi sa stranim faktorom u Bosni i Hercegovini bili idilični. Bar u rezonima ovog kvarteta, mada bi svaki objektivni posmatrač tu relaciju prije nazvao stokholmskim sindromom, u kojem je žrtva fascinirana dželatom, do te mjere da traži opravdanje za negove postupke.
S druge strane, među partijskim liderima u Federaciji BiH dominira nova verzija nekadašnjeg „crvenog“ sentimenta prema aprilu, pošto je u tom mjesecu 2006. godine u opticaju bio famozni „aprilski paket“ amandmana na Ustav BiH. Ovaj dokument, usaglašen u dugim pregovorima vodećih političara iz oba entiteta i uticajnih diplomata u Sarajevu, podrazumijevao je značajan stepen centralizacije zemlje u odnosu na uređenje ustanovljeno Dejtonskim sporazumom.
Upecali se na udicu
Iz naftalina ga je izvukao Bakir Izetbegović krajem decembra 2020. Reklo bi se – ničim izazvan. U jednom medijskom istupu uoči Nove godine, gotovo iz čista mira, pomenuo je taj zaboravljeni paket kao moguće rješenje za višegodišnji hrvatsko-bošnjački spor zbog Izbornog zakona BiH. Ipak, čim je duh pušten iz boce, za samo par sedmica čitava priča otišla je veoma daleko. Bar u Sarajevu, jer u Banjaluci, kao i obično, političari sa specifičnim shvatanjem prioriteta imaju preča posla.
Prvi koji su se upecali na Bakirovu udicu bili su već rashodovani bošnjački političari, bivši šef SDP-a Zlatko Lagumdžija i osnivač Stranke za BiH Haris Silajdžić. Lagumdžija je, kao i Bakir Izetbegović u naknadnim dodirima sa ovom temom, lamentirao nad činjenicom da „aprilski paket“ prije deceniju i po nije zaživio. Obojica se slažu u ocjeni da je najodgovorniji za propast tog papira bio Silajdžić, jer je za bošnjačku stranu tražio sve, a od kompletnog poduhvata je, kako obično biva u takvim situacijama, ostalo – ništa. Da nije riječ o polemici sa jednodnevnim rokom trajanja pokazalo se kada se medijski „povampirio“ i sam Haris, koji je kod najeksponiranijeg sarajevskog TV voditelja političkih emisija dramatično poručio da će se vratiti u politiku ukoliko se „aprilski paket“ ponovo nađe na dnevnom redu.
Šta je to bilo drugačije u nesuđenim intervencijama u tekstu Ustava BiH, u odnosu na status kvo? Parlamentarna skupština BiH bi imala znatno više članova – Predstavnički dom 87 umjesto sadašnjih 42, a Dom naroda 21, za razliku od aktuelnih 15. Bilo bi i osjetnih terminoloških promjena, pa bi zemlja imala premijera i vladu, a ne predsjedavajućeg i Savet ministara. Slična korekcija planirana je i kada je riječ o Predsjedništvu, jer bi ulogu ovog tijela preuzeli jedan predsjednik i dva potpredsjednika BiH, pri čemu ne bi bili birani na direktnim izborima, već posredno, u parlamentu. Takođe, bio bi prilično sužen broj zakona o kojima bi se mogao izjašnjavati Dom naroda, pa bi u tu kategoriju bili svrstani samo oni pravni akti koji se tiču vitalnog nacionalnog interesa, a i sam Dom naroda BiH ne bi bio biran u entitetima i kantonima, kao sada, već bi strukturu delegata odredili poslanici u Predstavničkom domu.
Od svega toga, bila je još važnija tzv. evropska klauzula, čija bi verifikacija omogućila Parlamentarnoj skupštini BiH da od RS i Federacije preuzima čitav niz nadležnosti, uz uslov da su svrstane u pitanja od značaja za famozni put ka EU, a poznato je sa koliko je proizvoljnosti u protekle dvije i po decenije taj predznak pripisivan mnoštvu tema. Istina, u izvjesnoj mjeri, opstalo bi entitetsko glasanje, mada je bila pripremljena serija pratećih mjera da se i taj mehanizam dezavuiše. Ipak, čak ni tako drastična transformacija zemlje nije bila dovoljna Silajdžića, pa je 2006. sa gnušanjem odbacio opciju u kojoj bi „10 ljudi iz RS“, kako kaže, odlučivalo o svemu. Čak i sada cinično odgovara kritičarima u Sarajevu da sve primjedbe zbog takvog garda doživljava kao „kompliment“, a ne kao uvredu.
Lični motivi
Zanimljiv je i odnos snaga prilikom izjašnjavanja o „aprilskom paketu“ u Predstavničkom domu BiH. „Za“ je glasalo 26 poslanika, a „protiv“ 16.
Projekat je imao podršku devet poslanika SDA, pet iz SDS-a, po tri iz SNSD-a i SDP-a BiH, dva iz PDP-a, te po jednog iz HDZ-a BiH i Socijalističke partije RS. Negativan stav je zauzelo sedam poslanika Siladžićeve Stranke za BiH, četiri iz HDZ-a 1990, čiji je lider tada bio Božo Ljubić, te po jedan iz SDP-a, Bosanske stranke, Nove hrvatske inicijative, Hrvatske demokratske unije i SRS „Dr Vojislav Šešelj“. Interesantno je da se sa Silajdžićevim pulenima našao i jedan prebjeg iz SDA, Mehmed Žilić, a njegovo „prelijetanje“ pratila je čitava interna drama, koju je tadašnji ambasador SAD u BiH, Daglas Meklhejni, prema depešama kasnije objavljenim na Vikiliksu, u dopisima Vašingtonu opisivao kao „potplaćivanje“. Nije bez značaja ni podatak da je Sead Avdić, koji je kasnije napustio SDP, glasao mimo stava partije čiji je tada bio član.
Meklhejni je, inače, situaciji pripisao i određene lične motive, uz konstataciju da sujetni Silajdžić u parlamentarnom izboru predsjednika i dva potpredsjednika BiH prepoznaje mogućnost da njegov glavni rival, tadašnji šef SDA Sulejman Tihić, zasjedne u ovu fotelju, i to pored živog Harisa. Sve je bilo začinjeno, poentirao je američki ambasador, snažnim lobiranjem Katoličke crkve da „paket“ propadne, što doprinosi bizarnosti svih ovih okolnosti, pošto je poznat animozitet te vjerske zajednice prema svakom vidu suvereniteta RS, odnosno spram samog njenog postojanja. Očito, i biskupima je obim planiranih promjena bio nedovoljan i prespor, mada je podrazumijevao značajno krunjenje statusa Republike Srpske unutar BiH.
U svakom slučaju, za uspjeh ove zamisli bilo je neophodno 28 glasova, dakle, dvotrećinska većina, što znači da su samo dvije ruke nedostajale da BiH danas izgleda sasvim drugačije od onog što je na sceni. Već tada, a pogotovo sa ove vremenske distance, bilo je jasno da je Republiku Srpsku od nakrupnijeg postdejtonskog udara, paradoksalno, spasio bošnjački maksimalizam u kombinaciji sa hrvatskim radikalizmom. U toj vrsti percepcije, prihvatljiva je samo potpuna demontaža RS, a za taktiku „korak po korak“ ne postoji strpljenje, jer dominira procjena da bi sljedeća etapa unitarizacije uslijedila tek za nekoliko decenija.
Kada je riječ o srpskim akterima ove priče, bar o tadašnje i sadašnje četiri vodeće stranke – od kojih su dvije danas na vlasti, a dvije u opoziciji – nijednoj ne služi na čast držanje u aprilu 2006. Prema nedavnom osvrtu Mladena Ivanića na te dane, sve se dogodilo baš kako treba, jer je za RS bilo optimalno da „paket“ propadne, ali na takav način da stranci ne optuže partije iz Srpske za „nekooperativnost“. Navodno, posljedice direktne konfrontacije bile bi ozbiljne, mada se taj argument tokom čitave prve decenije ovog vijeka pokazivao krajnje neutemeljenim. Jer, kad god su se, tokom te dekade najintenzivnijih nastojanja da se BiH centralizuje, partije iz Srpske „drznule“ da protivriječe „međunarodnoj zajednici“, nije se dešavalo ništa spektakularno, bar sa stanovišta interesa Republike kao cjeline.
Danajski darovi
Jeste bilo sankcija za pojedince, nekada čak i za 59 njih odjednom, kao u poznatoj seriji smjena iz 2004. sa potpisom Pedija Ešdauna. Ali, bez obzira za traumatična lična iskustva, to se nije odrazilo na institucionalni kapacitet RS. Zato sve naknadne jadikovke političara tog, ali ovog doba, kako bi se desila bog zna kakva apokalipsa da, recimo, nisu pristali na formiranje jedinstvene vojske, obavještajne službe ili poreskog sistema, u stvari, predstavljaju tek loše kamufliran egoizam osoba nespremnih za život običnih smrtnika poslije dugog perioda egzistencije sa privilegijama. Dakle, dominirala je matrica „u strahu su velike oči“, a ne nekakvo veliko političko lukavstvo, uz maltene šahovsku velemajstorsku projekciju pet budućih poteza stranih diplomata i stranaka iz FBiH, sa raspletom u vidu parlamentarnog poraza „aprilskog paketa“.
Danas djeluje teško zamisliva situacija u kojoj je od 12 srpskih poslanika čak 11 podržalo ovaj dokument, dok je protiv bio samo radikal Mirko Blagojević. Nije sporno da je riječ o živopisnoj ličnosti, ali je sasvim deplasirano taj gest opisivati riječima da je on 2006. „ionako uvijek glasao protiv svega“. Nezavisno od spoznaje od koga je dolazio, ovaj čin zaslužuje respekt, jer bi, da je samo još jedan poslanik stranaka sa sjedištem u FBiH „preumio“ u posljednji čas poput Mehmeda Žilića, takav glas iz RS bio doslovno presudan.
Iako bi bilo za očekivati da se nakon deceniju i po u Srpskoj promijenilo mnogo toga, bar kad su u pitanju ovakvi „danajski darovi“, poput „aprilskog paketa“, i dalje je u opticaju kockarski odnos prema potencijalnim novim iskustvima sa identičnim sadržajem. Jer, umjesto logične nelagode, u partijama iz kojih su dolazili tadašnji glasači za „paket“ i dalje dominira nehajnost. Uz istrajavanje na hazarderskoj terminologiji, pa tako aktuelni portparol vodeće vladajuće stranke ponovno insistiranje u Sarajevu na papiru iz aprila 2006. poredi sa bračnim parom koji dijeli loto premiju, iako je još nije ni dobio.
Vjetar u leđa
Ali, šta ako se na horizontu ipak pojavi mogućnost takvog dobitka? Jasno je da sarajevski zagovornici velikog povratka „aprilskog paketa“ računaju na vjetar u leđa od administracije novog predsjednika SAD Džoa Bajdena. Uvjereni su da će ovaj „stari prijatelj Bosne“, čim konsoliduje svoju vlast, krenuti da ispravlja ovdašnje „krive Drine“. Kao jedini opipljiv argument za to, od primopredaje dužnosti u Vašingtonu 20. januara do danas, mogu da pomenu tek Bajdenov telefonski razgovor sa Angelom Merkel, tokom kojeg je, kako je kasnije saopšteno, označeno šest američkih spoljnopolitičkih prioriteta – od Rusije i Ukrajine, preko Kine, Irana i Avganistana, do Zapadnog Balkana. Međutim, nije označen njihov redosljed, a jasno je da je riječ o vrlo oštroj konkurenciji, kao što nije izvjesno da je u okviru balkanske kategorije najbitnija upravo BiH, a ne, recimo, Kosovo, pa čak i Crna Gora.
U kojem god pravcu da krene Bajdenova administracija, teško je očekivati da će imati precizno definisane namjere prema BiH do aprila ove godine. Eventualno, sa takvim konceptom ovdašnja američka ambasada može da nastupi tek u to doba iduće sezone, ali ni tada nije garantovano da će u opticaju biti „aprilski paket“ iz 2006. u izvornoj ili modifikovanoj formi. Takođe, predstavnike Vašingtona u Sarajevu ništa ne obavezuje da idu tragom kasnijih pokušaja prekompozicije BiH, poput onih iz Pruda ili Butmira, u godinama koje su uslijedile nakon famoznog aprila prije jedne i po decenije. Pri tome, kroz ta dva procesa nagovješteni su čak i dramatičniji zahvati u ustavno tkivo zemlje, ali nisu stigli do parlamenta, pa su i manje zapamćeni.
Šta god da bude na dnevnom redu u bliskoj ili srednjoročnoj budućnosti, novost će biti da raniji nesvjesni „čuvari Srpske“, Silajdžić i Ljubić, ovog puta nemaju poslanike u Predstavničkom domu BiH koji bi zaustavili opasne poduhvate po RS. A i Mirko Blagojević se u poznim godinama okrenuo pravu i advokaturi, pa neće biti u mogućnosti da drži neočekivane lekcije umišljenim političkim veličinama između Novog Grada i Trebinja.
Pošto su i drugovi Lenjin i Broz opravdano spriječeni da intervenišu, ispostaviće se da se RS, u slučaju novog izazovnog aprila – ovog puta u Sarajevu, a ne u Beogradu – može osloniti tek na Zdravka Čolića. On ima repertoar za svaku priliku, pa će moći, ako zatreba, Amerima i njihovim lokalnim fanovima izaći na crtu i poručiti im šta god bude neophodno. Recimo: „Produži dalje, produži dalje, idi od mene…“
(Saša Bižić/vijesti365.com)
