Da život piše najbolje romane u kojima su junaci mali-veliki ljudi, pokazuje priča Tomislava Vukomanovića, prvaka BiH u kik-boksu, vicešampiona u boksu, osvajača brojnih medalja, studenta i dobrog prijatelja.
Možda bi priča o njemu bila samo jedna u nizu priča o uspjehu koga nema bez truda i odricanja, da Tomislav istovremeo nije štićenik Doma za nezbrinutu djecu „Rada Vranješević“ u Banjaluci.
U Dom je dospio kao dvomjesečna beba, biološke roditelje nikada nije upoznao. U razgovoru za portal Banjaluka.net, koji se pretvorio u iskrenu i toplu ispovijest o životu koji ga nije mazio, Tomislav, bez trunke gorčine i sa mnogo topline, kaže da izostanak roditeljske pažnje gotovo da nije ni osjetio, zahvaljujući pažnji i ljubavi zaposlenih u Domu.
„Odrastanjem u Domu imao sam izvanredno djetinstvo koji neki možda ne mogu ni da shvate, ni da zamisle, ali stvarno je tako. Imamo tu ljubav i pažnju kao roditeljsku. Vaspitači se trude da oponašaju roditelje. Sem toga, ovdje sam stekao brojne prijatelje, tako da sam i dan-danas u kontaktu sa vršnjacima koji su izašli iz doma“, priča Tomislav.
Ljubav prema boksu gaji od malih nogu. Kao dječak se identifikovao sa borcima iz filmova, a sa treninzima je počeo kao desetogodišnjak.
„Kada sam prvi put kročio u salu, znao sam da je boks ono čime ću se baviti u budućnosti. Sala mi je kao druga kuća, mogu tamo i da učim, tamo se dodatno edukujem i usavršavam. Treniram svaki radni dan dva puta, ujutru i naveče“, kaže on.
Svjestan da sportska karijera ima rok trajanja, ovaj mladić je upisao fakultet. Cilj mu je da postane kondicioni trener, diplomirani sportski menadžer i profesor fizičke kulture. Uz to govori i dva jezika, engleski i italijanski.
„Prioritet su mi i fakultet i sportska karijera. Džaba jedno ako nema drugo. Pravi rezultat doći će kada uspijem na oba polja. Ako imam želju neću da nađem izgovor, nađem rješenje“, priča ovaj mladi borac.
Fakultet za Tomislava ima još jednu, ne manje važnu dimenziju: omogućava mu ostanak u Domu.
Direktor Doma „Rada Vranješević“, Vladimir Kajkut, čovjek koji svakog štićenika Doma poznaje i prati kao sopstveno dijete, za Banjaluka.net kaže kako je upravo ideja samog Doma bila da oni koji žele da se školuju i imaju potencijal za to dobiju podršku Centra za socijalni rad koji je za njih nadležan, a da im se produži smještaj u Domu.
Ova ideja je dobila podršku i u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, i pretočena je u zakonsko rješenje, kojim je predviđen ostanak u Domu i za štićenike koji završe školovanje, pod uslovom da nemaju obezbijeđen smještaj.
Domu „Rada Vranješević“ i neki od fakulteta su izlazili u susret tako što su njihovim štićenicima omogućili besplatno studiranje. Prošle godine su uspjeli da obezbijede i šest stipendija za svoje štićenike. Među stipendistima se, naravno, našao i Tomislav koji je izabrao Fakultet fizičke kulture.
Kajkut za Tomislava ima samo riječi hvale.
„ Ponosni smo na njega. On je pozitivan primjer, a mi smo tu i uvijek ćemo biti tu kada je Tomo u pitanju“, priča Kajkut.
Mladi kik-bokser cijenjen je i omiljen i u svom klubu „Sveti Georgije“. Trener, Duško Zorić, Tomislava ne odvaja od svoje troje djece. U telefonu mu je memorisan ne kao Toma, već kao SIN. S njim, poput pravog roditelja, priča o izlascima, djevojkama, upozorava ga na štetnost alkohola i duvana, vodi računa šta jede i da li uči.
„Kada je u pitanju ishrana imamo uključen stručan tim. Napravio je Tomo svoj takozvani socijalni kapital preko kluba. Okružio se istinskim dobrim, pravim prijateljima. To su ljudi sa visokim obrazovanjem. Ljudi iz pravosuđa, advokature, medicine, profesori. Svako daje doprinos u razvijanju. Na listi je za antidoping agencije BiH, polagao je stručne predmete. Morao je da polaže sve te testove za dozvoljena i nedozvoljena sredstva. Dva puta je testiran od strane antidoping komisije. Oni uvijek mogu da ga testiraju na bilo kojoj strani svijeta. Živi zdrav način života, ne koristi i ne smije da koristi nedozvoljene supstance. Ne smije da koristi lijekove koje u sebi sadrže tragove fedrina. Vodimo računa o svemu. Nije samo trening, tu je psihički fokus, šta unosi od sebe (suplementi, vitamini, minerali) do toga da sportska oprema mora biti kako je propisala svjetska asocijacija“, priča Zorić.
„Sveti Georgije“ je svojevremeno organizovao kik boks reviju „Borbom za dječiji opstanak“. Kompletan prihod od ulaznica je uplaćen na račun Doma, čijim štićenicima je omogućeno da treniraju kik boks, a da pri tome budu oslobođeni svih obaveza i troškova. Primjer i kruna dobre saradnje između Kluba i Doma, koja ne bi bila moguća bez angažmana nihovih prvih ljudi, Zorića i Kajkuta, je upravo Tomislav.
Zorić je za Banjaluka.net ispričao i kako je otkrio Tomu.
„Bila je tu velika konkurencija. Ono što je zanimljivo jeste da je on u sali uvijek bio kao u privatnom životu, miran, povučen, strpljiv, tih, neprimjetan, a radan, disciplinovan. Takav kvalitet dođe malo kasnije do izražaja. Upravo njegova smirenost, predan rad, upornost, marljivost su ga doveli u situaciju da kada su mnogi odustajali on je ostao. Zahvaljujući svojoj upornosti, postigao je rezultate koji su ga vinuli u vrh. Postao je član reprezentacije BiH u kik boksu, pa je bio član mlade reprezentacije u boksu. Kada je u pitanju boks osvojio je međunarodne medalje skupova, sa Omladinske zlatne rukavice u Somboru. Državni je prvak BIH, vice šampion u boksu, u kik boksu takođe. Bezbroj medalja. Balkan kupovi zlatne medalje, balkansko prvenstvo bronzana medalja. Svake godine je državni prvak BiH da li u k1 da li u low kik ili u foll kontaktu. Postao je prepozatljiv. Ove godine je bio u Italiji učesnik svjetskog prvenstva kao senior. I to je velika razlika, biti kadet junior i preći u seniorsku konkurenciju. E tu obično svi odustaju. Tomo se pokazao i napravio zapažene rezultate i pronašao svoje mjesto i prepoznatljivost kada je u pitanju BiH. Specifično je kada je u pitanju dijete i maloljetno lice i još specifičnija kada se nalazi u Domu gdje moraju biti ispunjene sve pravne osnove. Oni se brinu o njima. Tu je kompletan tim ljekara, pravne obaveze koji mogu da ukoče. I kada je krenuo imao je problema sa slijepim crijevom i išao na operaciju, imao je tada 13 godina, pa ispočetka… ali bio je istrajan, i imao je veliku podršku u Domu“, kaže on.
Dom „Rada Vranješević“ je jedini oblik brige o djeci bez roditeljskog staranja u Republici Srpskoj. Trenutno ima 99 korisnika svih uzrasta, od beba do studenata. Pored brige o maloljetnim štićenicima, u Domu posebnu pažnju posvećuju srednjoškolcima završnih razreda, kako bi ih pripremili za buduće osamostaljivanje.
Plan im je da od grada obezbijede stambenu jedinicu koja bi svršenim srednoškocima bila na raspolaganju godinu dana, kako bi mogli da se dalje snađu.
Prema riječima direktora Kajkuta, u Domu su posebno osposobljeni i ljudi koji se brinu o svim kategorijama, od beba do djece sa poremećajima u ponašanju i žrtava porodičnog nasilja, za koje je nedavno otvoreno prihvatilište koje otvara vrata i djeci zatečenoj u prosjačenju ili skitnji.
„Tu je i savjetovalište, u kome rade naši psihoterapeuti kako sa našim korisnicima tako i sa srodnicima, ali ideja nam je i da radimo i na terenu sa porodicama u smislu prevencije, tamo gdje postoji rizik od izdvajanja djece iz porodice“, govori Vladimir Kajkut.
Zahvaljujući brojnim donatorima i ljudima dobre volje, u Domu su uspjeli da obnove kuhinju i vešeraj, da svakodnevno zadovolje potrebe za pelenama, higijenskim sredstvima, hranom… Iz donacija bi se trebala finansirati i rekonstrukcija fiskulturne sale, čijim opremanjem bi štićenici dobili nove mogućnosti za sportske aktivnosti.
U Domu se trude da i onima koji se već bave aktivno nekim sportom obezbijede opremu. Upravo onako kako su to činili za Tomislava, koji je svojim uspjesima skrenuo pažnju dobrih ljudi, koji su spremni da mu pomognu da iz amaterskog statusa pređe u status profesionalnog sportiste.
„Profesionalna priča je kruna svega, jer se od toga može živjeti, kroz sponzorske ugovore i profesionalne mečeve“, kaže Tomislav, i dodaje da je jedan privrednik iz Njemačke spreman da pomogne.
„Licence mnogo koštaju, ali se nadam da ću uspjeti“, priča ovaj mladić.
U Domu su sigurni da će njihov štićenik i ovaj cilj ostvariti. Borac u ringu i sali, borac u životu, koji je imao sreću da bude okružen ljudima koji vjeruju u njega, i ne može da bude drugo do šampion.
(Bojana Kelečević)
