AUTOR: Vijesti365
Godinama se svijetu servira priča u kojoj za Bratunac, Kravicu, Skelane, Zalazje, Bjelovac, Sase, Fakoviće i desetine srpskih sela nema mjesta. Nema mjesta za zaklane civile, ubijenu djecu, spaljene kuće, masakrirane porodice i grobove koji ćute glasnije od svih političkih govornica.
U toj lažnoj slici rata jedni imaju pravo na suze, a drugi samo na krivicu. Jedni imaju memorijale, rezolucije i svjetske naslovnice, a drugi moraju da dokazuju da su uopšte postojali.
E, pa postojali su.
Postojali su srpski civili u Podrinju. Postojala su srpska sela. Postojala su djeca koja nikome nisu bila vojna prijetnja. Postojale su majke koje nisu dočekale sinove. Postojali su starci koji nisu mogli pobjeći. Postojala su ognjišta koja su gorjela samo zato što su bila srpska.
I postojali su oni koji su ta sela napadali.
Zato je najveća prevara današnjeg narativa pokušaj da se iz priče izbaci muslimanska vojna struktura u Srebrenici, kao da se radilo o prostoru bez oružja, bez komande, bez napada, bez zločina i bez krvi na srpskim pragovima.
Nije istina da je Srebrenica bila samo priča o nenaoružanim civilima bez ikakvog ratnog konteksta. U Srebrenici su postojale muslimanske vojne formacije. Postojali su naoružani monstrumi. Postojale su akcije iz te zone. Postojali su napadi na srpska sela. Postojali su leševi Srba prije jula 1995. godine.
I upravo to je istina koju žele da zabrane.
Znaju da bi priznanje srpskog stradanja srušilo njihov pažljivo zidani mit. Znaju da bi im Bratunac pokvario političku konstrukciju. Znaju da 3.267 srpskih žrtava srednjeg Podrinja i Birča ne mogu stati u njihovu verziju istorije. Zato ih guraju u ćutanje.
Ali Srbin ne ćuti.
Bratunac nije sporedna vijest.
Bratunac nije protokol.
Bratunac je optužnica.
Optužnica protiv svih koji su ubijali Srbe.
Optužnica protiv svih koji su te zločine pravdali.
Optužnica protiv svih koji danas glume moralne sudije, a preko srpskih grobova prelaze kao preko kamenja pored puta.
U Bratunac se ne zove. U Bratunac se ide.
Ide se zato što se na grobove ne dolazi po pozivu, nego po savjesti.
Ide se zato što 3.267 stradalih Srba nisu broj, nego rana.
Ide se zato što se srpska djeca ne smiju pominjati tiše od zličonačje vojske.
Ide se zato što istina ne smije zavisiti od toga ko ima jači lobi, više kamera i glasnije ambasade.
Ne tražimo da se tuđa bol izbriše.
Tražimo da se srpska bol prestane brisati.
Tražimo istinu.
A istina je da prije jula 1995. postoje godine srpskog stradanja.
Istina je da su srpska sela napadana.
Istina je da su srpski civili ubijani.
Istina je da se o muslimanskim vojnim formacijama iz Srebrenice namjerno ćuti.
Istina je da se stradanje Srba decenijama pokušava sakriti iza politički podobne verzije istorije.
Ali više ne može.
Jer dok god postoji ijedan grob, ijedna majka, ijedna fotografija ubijenog djeteta i ijedno srpsko ime uklesano u kamen, postojaće i odgovor na svaku laž:
Srebrenica nije počela u julu 1995.
U Srebrenici nisu samo stradali „nevini bez konteksta“, već su streljani naoružani muslimani koji su učestvovali u prethodnim zločinima u Podrinju i samoj Srebrenici.
Sudovi su sudili pojedince, pod političkim i vremenskim pritiscima, ali istorija ne počiva isključivo na sudskim presudama. Postoji i moralni sud, sud činjenica i sud savjesti, pred kojim će svi odgovarati – i oni koji su ubijali, i oni koji danas relativizuju, negiraju ili brane zločine svojih „heroja“.
Vijesti365
