Dovoljno je bilo pomenuti srpske žrtve.
Nije trebalo vrijeđati nikoga. Nije trebalo provocirati. Nije trebalo napadati bilo čiju vjeru, naciju ili mrtve.
Samo pomenuti ubijene Srbe.
I onda je krenulo.
Hiljade, pa desetine hiljada komentara. Psovke. Uvrede. Likovanje. Ruganje mrtvima. Pokušaji da se žrtve ponovo ubiju, ovaj put riječima.
Prizor podsjeća na scenu egzorcizma: izgovoriš ono što demon ne može da podnese i tijelo počne da se grči, izvija i vrišti.
Tako su se neki izvrnuli na sam pomen srpskih žrtava.
Nisu ih razbjesnile prijetnje. Nisu ih razbjesnile uvrede. Razbjesnilo ih je sjećanje.
Razbjesnilo ih je to što Srbi imaju mrtve kojih se sjećaju.
Što njihove žrtve imaju ime.
Što njihove majke imaju suze.
Što njihova djeca imaju grobove.
Što postoji neko ko neće da ćuti.
Možete napisati još deset hiljada komentara.
Možete psovati.
Možete prijetiti.
Možete se izbezumiti od bijesa.
Ali mrtve nećete izbrisati.
Istinu nećete ugušiti.
A pamćenje nećete zabraniti.
Srpske žrtve su postojale. Imaju imena i prezimena. I govorićemo o njima jer je to najmanje što možemo a govorićemo i upravo zato što vas njihovo pominjanje toliko boli.
Autor::Vijesti365
