Marinko Umičević, dobitnik Ključa grada: Banjaluka je za mene sve

Banjaluka je grad za poželjeti za život i srećan sam što sam rođen ovdje, tako da je Banjaluka za mene sve, kaže u intervjuu za Banjaluka.net, Marinko Umičević, ovogodišnji dobitnik Ključa Grada Banjaluka, najvišeg priznanja koje dodjeljuje grad na Vrbasu.

Umičević, koji je nadaleko poznati humanista, čovjek velikog srca, ali i veoma uspješan privrednik, ugledni sportski radnik i odbornik u gradskoj skupštini, ističe da je srećan i ponosan zbog dobijenog priznanja, za koje kaže da mu je najdraže, ali i najteže jer ga je dobio u svom gradu.

Da je apsolutno zasluženo priznanje, govore desetine hiljada donacija u obući i novcu, najbolji poslovni rezultat Tvornice obuće “Bema” u istoriji poslovanja, vrhunski sportski rezultati Košarkaškog kluba invalida (KKI) “Vrbas”, na čijem je čelu, ali i drugih sportskih kolektiva  u kojima daje svoj doprinos. Sve u svemu, vrhunski rezultati iza jednog velikog čovjeka, Marinka Umičevića.

Dobitnik ste najvišeg priznanja Grada-Ključa grada i može se reći da ste ga neopravdano dugo čekali. Šta za vas lično i vašu porodicu i firmu koju uspješno vodite, znači ovo priznanje od Grada? 

UMIČEVIĆ: Na prijedlog gospodina Mladena Ilića, predsjednika Skuštine grada Banjaluka sam izabran da  dobijem Ključ grada Banjaluka. Moram da kažem da sam već imao jedno neprijatno iskustvo prije par godina, tako da sam mnoge pa i radnike zamolio da me ne predlažu za dobitnika. Nisam želio da se takvo iskustvo ponovi. Ja sam čak predložio gospodina Nebojšu Kuštrinovića. Naravno, na sjednici Skupštine grada nisam glasao sam za sebe, tako da narodnim rječnikom, ko čeka taj dočeka, najteže je dobiti priznanje u svom gradu.

Priznanje mi znači zaista mnogo. Dobio sam veliki broj nagrada i priznanja tokom svog radnog vijeka. Ovo mi je najdraže priznanje i najteže koje sam dobio u svom gradu, jer sujeta je takva kakva jeste, a automatski je to i priznanje za firmu u kojoj radim 45 godine i tri godine kao učenik. Naravno, moje kćerke, moja porodica i moji prijatelji su ponosni i kažu da je to trebalo da se desi mnogo ranije. Srećan sam, zadovoljan i ponosan.

Koliko vas čini ponosnim činjenica da ovo priznanje dobijate nakon predsjednika Srbije Aleksandra Vučiča? 

UMIČEVIĆ: Velika je čast uopšte dobiti Ključ grada, a pogovo nakon što je priznanje dobio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kao imnogi drugi prije njega. Mislim da bi u holu Gradske uprave Banjaluka trebalo postaviti fotografije dobitnika Ključa grada, da se zna i da ostane u amanet ko su dobitnici i ko su počasni građani našeg grada, pa neka narod sudi ko je zaslužio, a ko nije, da se tu nađe. Svetisav Tisa Milosavljević priznanje je dobio posthumno, a od dosadašnjih dobitnika nagradu jedini nije preuzeo Novak Đoković. Naći ćemo način da mu uručimo priznanje. U svakom slučaju, velika mi je čast nakon velikog lidera i velikog prijatelja Republike Srpske gospodina Vučića da dobijem ovo priznanje.

Šta je za vas Grad Banjaluka?

UMIČEVIĆ: Banjaluka je za mene sve. Tu sam rođen u ulici Zdrave Korde br 1. Ja sam rođeni Banjalučanin, otac mi je porjeklom iz Novog Grada. Banjaluka je grad u kojem živim, u kojem radim i stvaram. Banjaluka je grad kojeg sam ja proslavio u svijetu kada smo čileanskim rudarima poslali cipele nakon izlaska iz rudnika, a za naš novi početak. Zatim kada sam tadašnjoj prvoj dami SAD Melaniji Tramp poslao cipele za ulazak u Bijelu kuću, to su objavili mediji iz cijelog svijeta i Banjaluka je bila u žiži interesovanja. Osim toga, gdje god odem sa klubom KKI „Vrbas“, predstavljamo Banjaluku, svugdje piše Banjaluka, a ne Vrbas. Tako da mi Banjaluka znači sve. Tehnički sam direktor najvećeg preduzeća u Banjaluci, Tvornice obuće „Bema“ koja zapošljava 1.200 radnika, koja puni 14 odsto budžeta grada Banjaluka na šivaćoj igli i tim se pokazuje koliko se grad voli. Banjaluka je grad za poželjeti za život, srećan sam što sam rođen ovdje.

Kako vidite Banjaluku za 20 godina i šta bi ste vi lično promjenili? 

UMIČEVIĆ: Nažalost, sa ove tačke gledišta Banjaluku vidim u haosu, prije svega šo se tiče gradskog saobraćaja. Istočni i zapadni tranzit su postale gradske ulice, hitno moramo praviti zaibilaznicu oko grada, da što više vozila preusmjerimo van Banjaluke. Razmišljamo o uvođenju tramvaja, totalnoj preraspodjeli saobraćaja. Smatram da bi grad trebalo širiti prema Bronzanom Majdanu, prema Laktašima, da se jednog dana sastavimo sa Laktašima. Banjaluku vidim kao grad srećnih ljudi , privrede, turizma, ali do toga treba puno truda. Prvo da se dovede voda u sve dijelove grada, da se naprave kolektori da ne piše na svakom dijelu Vrbasa da je zabranjeno kupanje zbog fekalija koje se izlijevaju u rijeku. Jednako sam zabrinut za Banjaluku za 20 godina, a i srećan jer se nadam da će rastom budžeta grada, pa povoljnim kreditnim sredstvima grad napredovati. Grad treba prepustiti stručnom kadru,  živi bili pa vidjeli, ali nadam se dobrom.

Da li ćemo i dalje moći gledati vašu energiju i posvećenost i u biznisu, i politici, i sportu i humanom radu. Šta vas od te četiri sfere života najviše ispunjava i zašto?

UMIČEVIĆ: Da li ću i dalje moći da radim kao do sada ne vjerujem. Duša hoće, tijelo ne može. Već mi je 65 godina, dosta sam istrošen, pokušavam da sam sebe zavaravam, trudim se da radim istim tempom kojim sam radio, ali jednostavno organizam to ne može pratiti. Tako da ću korigovati način života. Jedini sam odbornik sa četiri mandata zaredom u Skupštini grada. Mislim da se više neću kandidovati, dok me neko ne dostigne. U politici nikad nisam bio, neki su često govorili bolje da je uz nas nego protiv nas jer nemam ni dlake na jeziku, ni orasa u džepu. Ništa nisam dobio od politike, cijeli radni vijek sam posvetio radu u realnom sektoru. Planiram da se više posvetim humanitarnom radu i svom KKI “Vrbas”, jer tu nalazim zadovoljstvo i to me ispunjava.

Dva puta sam bio među mrtvima, pa me oba puta dragi Bog vratio u život. Što kaže Tomo Marić nisi ti još sve poslove završio na ovozemaljskom svijetu, pa on tebe još drži. Koliko mogu posvetiću se i Tvornici obuće “Bema”, jer 1.200 ljudi tu radi, ali kako često čujem, a što mi ne ide u prilog ,“ bez tebe ova fabrika ne bi radila ni tri mjeseca”. Moj moto u životu je da je najbolje pomagati, a najgore tražiti pomoć. Naš pokojni patrijarh Pavle je govorio ko tebe kamenom ti njega hljebom, ali moj moto je ko tebe kamenom ti njega s tri kamena.

Energije imam, volje imam, ali kako narodna pjesma kaže ”došlo vrijeme izdaje me snaga” tako da moraću da korigujem neke obaveze.

Uprkos krizi, Tvornica obuće “Bema” na čelu s Vama i vašim predanim radnicima niže dobre poslovne rezultate. Koliko ste zadovoljni prvim kvartalom ove godine i da li će “Bema” nastaviti dosadašnjim tempom rasta produktivnosti? 

UMIČEVIĆ: Tvornica obuće “Bema” ostvaruje najbolji prvi kvartal u istoriji poslovanja tokom 20 godina. Posla imamo i previse.Međutim, prošle godine smo povećali plate za 25 odsto, ove godine smo planirali povećanje od 20 odsto, ali sukob u Ukrajini je to poremetio. Već krajem trećeg i početkom četvrtog kvartala imamo otežano snabdijevanje repromaterijalom. Cijene su eksplodirale i mi to ne možemo da pratimo, od goriva, struje, prevoza do hrane. Mi svaki dan spremamo 1.200 obroka. Ko kuva u kući zna šta to znači kuvati za pet, a ne 1.200 ljudi, a  svaki dan kuvamo drugi obrok i imamo svoj restoran. Trudim se da radnici jedu dobro i kvalitetno. Tako da je prvi kvartal jako dobar, ali i zabrinjavajući jer nema te plate koja može da stigne ova poskupljenja, divljanje i javašluk.Vidjećemo šta će biti do kraja godine, od naših partnera tražimo povećanje cijene rada koja je pet evra za par cipela danas kao i prije 30 godina. Tako da mi kao izvoznici gubimo sigurno 60 odsto sredstava. Nažalost, kao izvoznici nemamo podsticaje, ali zahvaljujući Vladi RS, tadašnjem premijeru Željki Cvijanović, ministru finansija Zoranu Tegeltiji i sadašnjem premijeru Radovanu Viškoviću, koji su industriji obuće umanjili doprinose mi smo bili u mogućnosti da uložimo ogromna sredstva u opremu, mašine, ali I povećali smo plate. Tako da je neto plata premašila 830 KM plus prevoz i topli obrok, doprinosi. Za ovih 20 godina plata nikada nije kasnila ni dan,

Međutim, treba u Banjaluci živjeti s tom platom, ali ljudi moraju shvatiti , mora se i poslije posla raditi, posijati baštu ako živiš na selu. Nema više Tite i partije i sistema osam sati radiš, osam spavaš, osam odmaraš.

Šta očekujete od ove poslovne godine?

UMIČEVIĆ: Ne znam, zabrinut sam. Stanje je neizvjesno. Naši ino partneri traže sve više kapaciteta. Ukrajina je imala puno fabrika obuće koje su uništene. Kina je postala skupa. Kontejner je bio 2.000 evra, sad je 12.000 evra. Međutim, ino partneri nisu spremni da ponude veće cijene rada, mi prodajemo nekvalifikovanu i žensku radnu snagu koja je najjeftinija u svijetu. Očekujem da ćemo bar za desetak odsto, ako ne za 20 odsto povećati plate. Očekujem malo razumjevanja kojeg već imamo od strane Vlade RS, gospodina Viškovića i gospodina Dodika. Trudićemo se da ispoštujemo svoje obaveze, jer ako mi ne plaćamo doprinose nema ni plata doktorima, nema pruga, puteva , škola, policije. Zajedno možemo sve, nadam se dobrom.

Vaši uspjesi u biznisu i humanost su vaša lična karta. Kakvog Marinka da očekujemo u ovoj i narednim godinama? 

UMIČEVIĆ: Sa svojih 65 godina sam se dokazao i kao čovjek, humanista i privrednik koji je u Republici Srpskoj pokrenuo pet fabrika. Moj humani rad je prepoznat i kroz KKI „Vrbas“ i  kroz donacije. Mi godišnje podijelimo preko 10 hiljada pari cipela raznim udruženjima. Velika je stvar kada nekom poklonite cipele, a mi pomžemo građane Banjaluke, Republike Srpske, pa i BiH jer u našoj prodavnici i outletu imamo izuzetno kvalitetnu obuću po povoljnim cijenama, i to je pomoć društvu.

Očekujem da kako su me nazvali “naš Marinko“ da to i ostanem. U ovim godinama ne mogu i ne bih se ni mjenjao. Trudicu se da budem to što jesam.

Poznati ste kao čovjek koji je angažovan u desetak sportskih klubova, ali i kao čovjek koji ne živi od sporta nego za sport. Da li je tačno da nikada od tih sportskih klubova i organizacija niste naplatili niti jednu dnevnicu ili litar goriva, a kamoli uzeli novac, za šta su vas pojedinci bezuspješno pokušali optužiti? 

UMIČEVIĆ: Poznat sam kao čovjek britkog jezika i po tome da mogu svakome od predsjednika do čistača ulica da kažem sve u lice. Angažovan sam u desetak sportskih klubova , a u pedesetak klubova preko donacija. Mada sam neke i sankcionisao. Ljudi misle da si obavezan da im pomažeš i ako ne pomogneš svake godine, ili dva puta godišnje onda te ogovara, postala mu je navika jer mnogi žive od sporta, ne za sport. Nikada nisam jednog pfeninga zaradio od sporta, ako ima neko da zna suprotno ja ga javno pozivam da kaže da sam ja dnevnicu naplatio. Od svog novca finansiram i putovanja. Gdje god sam došao napravio sam rezultate . Kad sam došao u Rukometni klub “Borac” bio je pred gašenjem pa sam sa gospodinom Brankovićem i gospdinom Kondićem pokrenuo klub i sada je ”Borac” očistio dugove. Rukometni savez RS koji je bio u raspadu, sada je jedna respektabilna organizacija. Nikada nisam, ne daj Bože uzeo novac bilo kojoj organizaciji. Ti koji laju, te kere Jakobsfelda, koje laju preko društvenih mreža i samo su tamo neko i nesto, ne možete njima zavezati usta i ne treba se ni truditi. Najgore je kad se nekome pravdaš, ali pozivam sve da argumentovano pokažu da li sam bilo gdje nešto naplatio, a ako ne dokažu onda ću tražiti njihovu odgovornost,. Ja sam čovjek sporta koji je trenirao karate i fudbal, volim sport i hvala Bogu da sam u situaciji da mogu pomoći. Bog me po pitanju organizacije nagradio da mogu da nađem rješenja i prijedloge i da od ničega napravim nešto. To se do sad pokazalo bezbroj puta, a da bi neko mogao da bude kao ja mora da ima prazne džepove, bez orasa i da bude čist.

Šta želite poručiti banjalučanima koji su vam dodelili Ključeve grada i proglasili vas počasnim građanima?

UMIČEVIĆ: Smatram da bi Ključ grada i još neke druge nagrade i priznanja koje dodjeljuje Grad trebalo prilagoditi savremenim uslovima. Prema mom mišljenju to bi trebalo da baš građani predlažu dobitnike. Međutim, grad raspiše javni poziv i hoće li se neko javiti iili neće, vlada totalna nezainteresovanost i letargija, a onda pametuju. Od posljednjih sedam dobitnika priznanja za sportistu Grada, šest je bilo mojih prijedloga. Za dobitnike Ključa Grada sam predložio Arija Livnea 2012. , Aleksandra Bocana Harčenka 2014. Novaka Đokovića 2015. Željku Cvijanović, 2018. i Abasa Arslanagića 2019. godine i svi su dobili Ključ Grada.

Prijedloge sam upućivao kao društveno odgovoran čovjek koji voli svoj grad. Želim da se zahvalim svima koji su podržali moj izbor, prije svega gospodinu Iliću. Velika je to stvar, ali su potrebne neke izmjene da se tome da na značaju.

A pošto volim svoj grad, svoju Banjaluku, Vrbas, neka se ovaj intervju završi tekstom moje omiljene pjesme, omiljenog pjevača, našeg Mire Janjanina:

Noc se tiho iskrala
njezno me probudila i nestala
zvono Svete trojice
jutrom budi usnule ulice

Umila ih rosa s kestena
umila i bijelim cvatom
aleje prekrila

Prva kafa jutarnja
miris tvojih parkova
ja i drugovi

Svi bi te poljubili
iz sveg glasa pjevali o tebi
najljepsa, luka iskrena
nigdje zora tako ne svice, putnice

Ovo je moj grad
to je ono sunce sto me grije
dusu moju mogu raniti
al’ ne mogu ostati bez tebe

To je i tvoj grad
to je nase srce sto nam bije
i kad dodju crni oblaci
ja cu uvijek ostati kraj tebe
najdrazi, hrabar ostani

Uvijek hrabra vesela
svakom majka utjeha jedina
pises nase stranice
moja njezna kraljice sudbine

Rodila te rijeka duboka
u svakom viru Vrbas nosi tajnu
nosi istinu

Prva kafa jutarnja
miris tvojih parkova
ja i drugovi

Svi bi te poljubili
iz sveg glasa pjevali o tebi
najljepsa, luka iskrena
nigdje zora tako ne svice, putnice