Marinko Umičević: Nisam političar, već čovjek iz naroda koji živi sa svojim radnicima

Banjalučanin, obućar, tehnički direktor, ugledni privrednik, sportski radnik, humanista, čovjek jake volje  i bez dlake na jeziku, političar i neko ko radi od „jutra do sutra“ i ko je uvijek uz svoje radnike…kako drugačije opisati Marinka Umičevića, tehničkog direktora banjalučke Tvornice obuće „Bema“.

U intervjuu za Banjaluka.net, Umičević koji u „Bemi“ i njenoj prethodnici Tvornici obuće „Bosna“ radi skoro 45 godina, priča o počecima rada u „Bemi“, usponima i padovima, priča o svojim radnicima koje smatra najvećim resursom „Beme“, ali i o planovima za budućnost sa ciljem da „Bema“ i sadašnje krizno vrijeme prevaziđe što bezbolnije, a da radnicima plata nikada ne kasni, kao što nije ni do sada.

Kako je sve počelo?

Naime, Tvornica obuće „Bema“ Banjaluka, osnovana je 2004. Godine, a vlasnici fabrike su  Martin Žilnik i Benjamin Fugina iz Slovenije.

„Oni su kupili jedan dio tvronice obuće „Bosna“ u stečaju. Ja sam u toj fabrici od sada već davne 1974. godine. Fabrika je bila u katastrofalnom stanju. Radila je cijeli rat, i tada sam bio tehnički direktor i za četiri godine, koliko nije radila, ona je toliko devastirana da je bila u katastrofalnom stanju“, priča Umičević. Prema njegovim riječima, prvi partneri Tvornice obuće „Bema“ tada su bili Richter i Paul Green, i tada je pokrenuta proizvodnja sa stotinak radnika. Prije toga, kaže Umičević, fabrika je renovirana, dovezene su nove mašine, dok su sve stare mašine stavljene van upotrebe, jer su sa njih poskidani i ukradeni dijelovi. Istovremeno, renoviran je restoran, toaleti, kojih ima 35 u okviru „Beme“.

„Uz mene , od prvog dana, odnosno od samih početaka “Beme” bila je rukovodilac proizvodnje Nada Petrović, rukovodilac montaže Đule Topić, kao i njegova supruga Zora Topić, a tu su bile i Nevenka Đilas i Dragana Đilas“, priča Marinko, spominjući kolege koji su s njim započeli uspješnu priču koja se zove „Bema“, koja je zahvaljujući Marinku Umičeviću i njegovim saradnicima i radnicima postala jedan od simbola Banjaluke. Kada danas spomenete kvalitetnu domaću obuću i veliku firmu u Banjaluci, prvo što vam pada na um je „Bema“, a kada spomenete „Bemu“, prva asocijacija je Marinko Umičević, a kada spomenete Marinka, asocira vas na humanost, privredu, sportski rad. A zašto je to tako? Pa zato što „Bema“ danas ima 1.200 radnika i dnevno pravi 10.000 pari cipela i zato što je izrasla u privrednog giganta Banjalučke regije i Republike Srpske.

„Imamo pokrenutu domaću proizvodnju koja se pokazala kao jako uspješna. „Bema“ je ponos Banjaluke, društveno odgovorna firma , koja pomaže 47 sportskih, kulturnih i nevladinih organizacija. „Bema“ je sponzor Košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ koji je regionalni brend , priznat u Evropi, tako da možemo biti ponosni na svoj odnos i prema sportu, prema gradu i društvenoj zajednici. Fabrika je postala poznata u cijelom svijetu kada smo poslali par cipela Melaniji Tramp, suprugi američkog predsjednika Donalda Trampa, za ulazak Bijelu kuću. To je bio veliki mareketinški potez, za promociju fabrike, ali i Banjaluke u svijetu”, rekao je Umičević. On je dodao da „Bema“ godišnje ima realizaciju u iznosu od oko 17 miliona maraka, što je oko 12 procenata budžeta Grada Banjaluka, što oslikava koliku važnost „Bema“ ima za Banjaluku i privredu Republike Srpske. Danas „Bema“ svoje proizvode izvozi na tržište zapada, najviše u Njemačku, Austriju i Italiju, ali streteški cilj „Beme“ je da počne da izvozimo svoju cipelu. „Bemina“ obuća može se kupiti u njrnoj prodavnici koja se nalazi u krugu tvornice, a svi koji se odluče za par „Bemine“ obuće zasigurno se neće pokajati, jer je obuća vrhunskog kvaliteta, udobna i lagana. Nemali je broj onih koji dođu u „Bemu“, a da ne odu sa parom cipela koje im Marinko pokloni iz „Bemine“ prodavnice, a njihovu obuću kao poklon nose i u brojnim gradskim i republičkim institucijama, bolnicama, domovima zdravlja, školama…, jer je „Bema“ na čelu sa Marinkom poznata kao veliki donator.

„ Ako znamo da radimo za strance, znamo da radimo i za sebe. Naš projekat je da mi zapadu ponudimo svoju cipelu. Međutim, takav projekat nažalost ne možemo da realizujemo sami, bez pomoći društvene zajednice. Tu bi trebalo uložiti velika sredstva, koja bi se isplatila za nekoliko godina, ali mi se nadamo da ćemo postići dogovor sa Investiciono razvojnom bankom RS i drugim bankama i to je jedno od naših opredjeljenja za budućnost, a koristi bi imale i Banjaluka i cijela Republika Srpska“, naveo je Umičević.

Pored optimizma, ovom čovjeku ne nedostaje kapaciteta za velike stvari sa fabrikom u kojoj je skoro pola vijeka, a što potvrđuju brojke. On kaže da „Bema“, sa svojih 1.200 radnika, hrani jedan mali grad od 4.000 ljudi.

„Za 16 godina koliko fabrika postoji, plata nikada nije kasnila ni jedan dan. Plaćeni su svi porezi i doprinosi. Mi smo industrija koja dopunjava kućni budžet, tzv. niskoakumulativna industrija, gdje ustvari prodajemo samo svoju radnu snagu. Na primjer, u „Bemi“ dvije trećine radnika ima završenu osnovnu školu, a od 1.200 radnika 90 odsto čine žene koje su podložne čestom bolovanju i izostanku s posla, što nam je veliki problem. U „Bemi“,recimo, imamo 250 frizera, jer je tek prije dvije godine uvedena škola za obućara- modelara, na naše insistiranje“, rekao je Umičević u razgovoru za naš portal i dotakao se planova za naredni period, što pokazuje da se ni nakon skoro 45 godina rada u ovoj fabrici još nije umorio, zarad očuvanja fabrike i njenih zaposlenih.

Ko je Marinko Umičević?

Marinko je rođen je 22.10.1957. godine u Banjaluci, u ulici Zdrave Korde. Fakultet je završio u Zagrebu, za obućara, prije rata, 1988. godine. Trenutno obavlja dužnost tehničkog direktora u Bemi i ističe da ne pati za titulama, što je nažalost, rijetkost u današnjem vremenu.

„Nisam nikad htio da budem direktor, zato što je po našem zakonu odgovorno lice direktor, a ne vlasnik, a imao sam loše iskustvo u jednom preduzeću gdje su vlasnici tvornice su direktori, a ja sam zato tehnički direktor. Ne patim od toga da imam neku titulu, mada komšije kažu vidi kako je fabrika čista i uredna, došli Slovenci. To nije tačno, mi to sami radimo“, kazao je ovaj ugledni privrednik iza kojeg u Banjalci stoje djela. Dodaje da su oni dio Banjaluke u kojem se nalazi „Bema“, a to je naselje Mejdan, oplemenili velikim kipom cipele, koja je konkurisala za Ginisov rekord. Pored toga, uredili su parking koji poslijepodne i vikendom daju na korištenje građanima koji idu na Banj brdo. Takođe postavili su na taj uređeni parking i koš, koji mladi iz tog naselja slobodno mogu koristiti, pošto u tom dijelu Banjaluke nema sportskih terena.

„U tvornicama obuće ‘Bosna’ i kasnije ‘Bema’ sam proveo 44 godine i osam mjeseci, to je stvarno jedan izuzretan rekord. Za to vrijeme sam dobio pet priznanja Menadžer godine i dva priznanja Ličnost godine BiH, te plaketu Grada Banjaluka. Vlasnici „Beme“ su odlikovani od strane predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za zasluge. Međutim, najveće priznanje nam je da zapošljavamo mlade ljude i činjenica da u tvornici imamo 57 brakova. U našu tvornicu mladi ljudi dođu da rade, onda se zaljube, pa se vjenčaju, potom dolaze i djeca koja će, ja se nadam, raditi kod nas“, naveo je Umičević i dodao da planiraju da u krugu „Beme“ urede jedan prostor za vrtić, koji bi pohađala djeca radnika „Beme“, što bi im svakako olakšalo svakodnevne obaveze.

Nema dlake na jeziku

Pored brojnih kvalitetnih osobina koje ga krase, Marinko Umičević je poznat i kao čovjek koji nema problem da svakom kaže istinu u lice i čovjek koji ima svoj stav i ne želi da podilazi bilo kome, odnosno kao čovjek koji po narodski „nema dlake na jeziku“.

„Da bi čovjek bio bez dlake na jeziku, mora prvo imati svoj stav, odnosno da nema oraha u džepu i da nije nikom dužan, a ja sam upravo takav. Što kaže moja žena, zlatna je koja ostane. Međutim, treba svakom reći istinu u lice i to je moje lično mišljenje. Ja volim kad neko kaže istinu u lice, a poltrone i ulizice ne volim smisliti u svom daljem okruženju, a kamoli u svojoj blizini. Zato što sam bio direktan, iskren, pošten, odgovoran i zato što sam iznosio svoj stav, često sam imao problema u svojoj karijeri, ali jednostavno rečeno, čovjek bez stava je čovjek bez morala. Koliko je to dobro toliko je loše“, ispričao je Umičević i dodao da sebe ne smatra političarom, već prije svega privrednikom, odgovornin čovjekom koji se svakodnevno bori da održi fabriku i obezbjedi posao svojim radnicima.

„Lično smatram da treba biti iskren, pošten prije svega prema sebi, a onda i društvenoj zajednici i kako bude. Naši su ljudi sujetni, umišljeni, pa im odgovara da ih neko mazi, pazi, ušuškava. Ja sam vaga u horoskopu, moj stav je da niko nije idealan, da svako ima vrline i mane, ali obaveza je mojih prijatelja da mi ukažu na loše stvari, tako i ja drugima. Ali, u posljednje vrijeme, mnogi ne vole da čuju, ono kakvi oni jesu, a oni sebe ne vide“, kaže Umičević, pričajući o sebi, i svojoj veoma uspješnoj i dugoj karijeri.

Pregršt dnevnih obaveza

„Moj radni dan počinje u pola šest i na poslu sam do 15 časova. Ja nemam ni sekretaricu. Na 1.200 radnika, u upravi je samo desetak radnika. Poslije 15 časova ja sam predsjednik Rukometnog saveza RS, potpredsjednik Rukometnog saveza BiH, potpresjednik Rukometnog kluba Borac, angažovan sam i u kuglaškom klubu Borac, te sam i predsjednik KKI Vrbas. Poslije ‘Beme’ prvo odem na trening, pa onda u kancelarije saveza, tako da dok sve to obiđem kući dolazim oko 17- 18 časova. Onda pravim planove za sljedeći dan. Gledajući sve te obaveze koje sam prihvatio, očigledno je da bih morao malo povući i ručnu, jer mi je sve to zajedno previše  naporno. Ljudi traže da ostanem, da pomognem, ali vjerujte da sve to postaje opterećenje“, ispričao nam je Umičević i dodao da  čovjek uvijek treba davati svoj maksimum, posebno ako je onda i drugima oko njega bolje.

„Čovjek treba da se rodi human, da ima te navike i da jednostavno bude srećan da može pomagati. Moj moto u životu je uvijek bio da treba pomagati ljude na razne načine. I ja sam bio u situaciji kada nisam imao, kad sam bio u problemima, pa lomiš prste, tražiš, pa ganjaš da se pomogne. Nekad je i lijepa riječ pomoć, treba ljudima pomoći, ako ništa razgovarati. Teška su vremena, međutim malo su ljudi izgubili i radne navike. Što kaže narodna poslovica, mi njima trebamo dati štap da pecaju ribu, ne samo da im dajemo ribu. Tako da sam se s nekim ljudima malo i zamjerio koji čitav život misle evo ja ću dobijati. Međutim, kad sam ja podvukao crtu, onda je to postao problem. Na takav način malo i testiram ljude. Moram da kažem da je moral jako pao, sve je nešto postalo kukanje, jaukanje, nema više Tite i partije, gdje osam sati radiš, osam odmaraš, osam spavaš. Šta čovjek koji ima osam razreda misli,da može raditi osam sati gore u Bronzanom Majdanu ili Borkovićima, a onda pred prodavnicu piti pivo i da mu niko ne valja. Ne može gospodine“, kazao je Umičević. Prema njegovim riječima, oni su u krugu „Beme“ napravili dva plastenika, u jednom imaju paprike, a u drugom paradajz za restoran fabrike.

„Taj plastenik je čudo. I ja sam rekao, svaki radnik „Beme“ koji posije bilo šta, „Bema“ će mu sve otkupiti. Međutim, samo jedna žena se odazvala, koja je imala pet tona krompira i mi smo to otkupili, platili duplu cijenu.Moramo se malo više svi posvetiti sebi, okrenuti se radu i vratiti radne navike. Nikad ne treba tražiti zahvalnost ako si nekome pomogao,to treba da dođe od srca, ali u granicama i sa mjerom“, zaključio je Umičević.

„Ne osjećam se kao političar“

Pored svakodnevnih obaveza u „Bemi“, sportskim savezima i klubovima, te porodičnih obaveza i čestih učešća u humanim misijama, Marinko Umičević se istovremeno bavi i politikom, te je već četvrti mandat zaredom odbornik u Skupštini grada Banjaluka. Za vrijeme izbora, Marinko je bio na bolničkom liječenju, jer je imao korona virus, ali ga ni to što nije mogao da kontaktira sa ljudima i da vodi kampanju nije omelo da dobije dovoljno glasova za odbornika, što još jednom pokazuje svu veličinu ličnosti Marinka Umičevića.

„Ovaj četvrti mandat sam postao odbornik iz bolnice, imao sam koronu. Cijelu sam kampanju  bio u bolnici, a opet sam skupio 4.500 glasova. Za vrijeme svoje političke karijere bio sam i u opoziciji, prvi manadat odbonika u Banjaluci i pola drugog mandata sam bio odbornik PDP-a. Onda sam se sukobio sa nekim ljudima iz PDPa i nisam bio nigdje, pa sam se nakon više poziva  priključio SNSD-u. Nije mi krivo mada moram da kažem da prije dvije godine, za vrijeme mandata Igora Radojičića, odbornici SNSD –a nisu glasali za mene da dobijem ključ Grada Banjaluka, jer su bili suzdržani“, ispričao je Umičević i dodao da ga izostanak takve podrške iz matične partije nije obeshrabrilo.

„To mene nije sputalo, to je njihova i sramota gradonačelnika Igora Radojičića. Po tome će ostati upamćeni. Ja sam iskoristio svoj mandat, pa je od posljednjih devet ličnosti koji su dobili ključ Grada Banjaluka, njih sedam bilo na moj prijedlog. Žao mi je što još nije uručen ključ grada gospodinu Novaku Đokoviću, zato što nije mogao da dođe kada je bilo proglašenje. Sramota je da Grad Banjaluka već šest godina ne može naći način da mu to priznanje uruči“, istakao je Umičević. Naglasio je da ove godine nije  predložio nikog za ključ Grada Banjaluka, jer se jednostavno razočarao u sve, te naaveo da Skupština grada Banjaluka posljednjih dana trpi ogromne turbulencije, narušeni su odnosi između pozicije, opozicije i gradonačelnika

„Sve to je malo zabavno, malo cirkusantno, a malo i alarmantno. Mislim da sam čvrsto odlučio da se više neću kandidovati. Odlučio sam da sada jedan period posvetim sebi, porodici, putovanjima. Inače, imam dvije kćerke i suprugu“, rekao je Umičević. Dodao je da je za vrijeme svog mandata na mjestu odbornika najviše ponosan na to što se konstantno trudio da spasi fabriku i da pomogne malom čovjeku, koliko se može voditi računa o malom čovjeku, da on riješi svoje probleme, a koji se u najvećem broju slučajeva odnose na probleme sa vodom, strujom i ostalim.

Planovi za budućnost

Planovi „Beme“ su da se sačuvaju radna mjesta dok traje pandemija virsa korona, da se još snažnije pokrene domaća proizvodnja, ali i da se ulaže u nove mašine i moderne tehnologije, jer bez dobre mašine nema produktivnosti. Ja to često poredim- ne mogu fićo i mercedes nikako zajedno, tako i mašine“, rekao je Umičević i ne staje sa planovima. Prema njegovim riječima, za naredni period su planirali da prošire kapacitete „Beme“, pa čak i da uvedu drugu smjenu. Kako je rekao, plan im je da naprave iskorak ka većoj produktivnosti, a čim je veća produktivnost veće su i plate.

„Mi plate zarađujemo, mi u privredi plate ne dobijamo, tako da samo daj Bože zdravlja“, poručuje Marinko, koji je zajedno sa svojim partnerima i radnicima najzaslužniji što je „Bema“ postala simbol Banjaluke, brend Banjaluke, a za šta su se izborili isključivo svojim upornim i predanim radom i kvalitetom.

Proteklu godinu dana, u gotovo svim privredama na svijetu, osjetili su se problemi koje je izazvala pandemija korona virusa. Usporena je proizvodnja i prodaja, u nekim zemljama je uvedeno totalno zatvaranje, pa ne rade ni fabrike ni prodavnice, a što se odražava i na domaće firme iz Republike Srpske koje plasiraju svoje proizvode na ta tržišta.

„Glavni problemi sa kojima se susreće „Bema“ u zadnjih godinu dana su pandemija, zatvanje prodavnica po Evropi, smanjene narudžbe. To je i problem i prijetnja. Na domaćem tržištu je drastično opala kupovna moć stanovništa. Narod se bori kako da preživi. Svi gledaju Angelu Merkel koja stalno sve zatvara, lock down je. Međutim, Njemačka i zemlje EU mogu da odštampaju pare i da plate za taj nerad, mi to ovdje ne možemo. Mi smo ovdje pod uticajem EU i Centralne banke BiH“, rekao je Umičević i dodao da je glavni problem to što nema prodaje, odnosno što je došlo do zatvaranja prodavnica i kod nas i u Evropi u prošloj i sada i u ovoj godini.

„Prošle godine su u martu zatvorene prodavnice, ove opet. Tako da je izgubljena zimska sezona, a uz to dvije godine nije bilo snijega. Ostala je silna obuća neprodata. Sveti Petar je baš nešto skočio protiv industrije obuće. Međutim, industrija obuće u stranim državama ima dvije godine grejs perioda na kredit ako propadne zimska sezona, a ako nema i druge zime, banka neće doći da zatvori firmu. Mi to nemamo, to je za nas misaona imenica, uz kamate koje imaju kolege na zapadu, a koje mi ovdje, to je umjetnost preživjeti. Ali, evo, mi smo narod koji je navikao da iz ničega pravi nešto tako da moramo biti optimistični“, poručio je u intervjuu za „banjaluka.net“ Marinko Umičević, čovjek iza koga je impresivna karijera, pregršt priznanja za svoj rad, ali i čovjek koji je vječiti optimista i koji tim optimizmom i snagom volje ruši apsolutno sve barijere koje mu se nađu na putu.

(N.Sp)