MARINKO UMIČEVIĆ: Uprkos svim izazovima, “Bema” izrasla u giganta

Tvornica obuće “Bema” godišnje pravi dva miliona pari obuće, zapošljava 1.200 radnika i dnevno pravi 10.000 pari cipela, a istovremeno ispunjava sve obaveze prema državi, dok radnicima nikada plata nije kasnila ni jedan jedini dan, što pokazuje da je izrasla u privrednog giganta banjalučke regije i Republike Srpske, rekao je u intervjuu za Banjaluka.net Marinko Umičević, tehnički direktor “Beme”, ugledni privrednik, ali i poznati humanitarac i priznati sportski radnik.

Prema njegovim riječima, u ovoj i narednim godinama fokus “Beme”, njega kao prvog čovjeka ove uspješne firme, te svih zaposlenih biće dalje aktivnosti na razvoju domaće proizvodnje koji je jedan od njihovih strateških ciljeva, odnosno da “Bema” počne izvoziti svoje gotove  proizvode na inostrana tržišta.

Pored toga, ovaj uspješni privrednik ističe da je obućarska industrija u ovom teškom periodu uspjela da odgovori na sve izazove, nije bilo otpuštanja radnika, dok je “Bema” i u takvim okolnostima uspjela povećati plate radnicima, što je još jedan pokazatelj veličine i snage ovog privrednog giganta.

Kako je “Bema” poslovala u prvih devet mjeseci ove godine, kakav rezultat ste ostvarili u proizvodnom i finansijskom smislu, te koliko je proizvedeno obuće u tom periodu?

UMIČEVIĆ: Tvornica obuće “Bema” pravi dva miliona pari obuće godišnje. „Bema“ danas zapošljava 1.200 radnika i dnevno pravi 10.000 pari cipela, te je izrasla u privrednog giganta banjalučke regije i Republike Srpske. “Bema” godišnje ima realizaciju u iznosu od oko 17 miliona maraka, to je oko 12 procenata budžeta Grada Banjaluka, što oslikava koliku važnost „Bema“ ima za Banjaluku i privredu Republike Srpske. U ovoj godini smo ispunili sve obaveze prema radnicima, dobavljačima i državi.

Kakva su Vaša očekivanja do kraja godine, kada je u pitanju poslovanje “Beme”, obzirom na krizu koja je pogodila sve privrede svijeta?

UMIČEVIĆ: Optimista sam, tekuća godina je, s obzirom na okolnosti, uspješna. Uspjeli smo da ispunimo sve svoje obaveze, očekujemo pozitivne poslove rezultate i da ćemo tim tempom nastaviti i u narednom periodu.

Da li i “Bema” osjeća problem sa transportom sirovina za proizvodnju, te da li je došlo do rasta cijena sirovina, kao i kakve to problem može izazvati?

UMIČEVIĆ: Radi se o velikom problemu, jer  kao prvo u svijetu je nestašica kontejnera za brodsku plovidbu te je kontejner koji je bio 2.000 evra sada 12.000 evra i na kontejnere se dugo čeka, tako da je izuzetno otežana nabavka repromaterijala iz zemalja Azije, a “Bema” uvozi iz Kine, Indije Kambodže i Vijetnama tako da je tu nastao veliki problem. Tek očekujemo dodatne komplikacije na tom planu. Iz tog razloga bilo bi jako bitno da se pokrene domaća proizvodnja repromaterijala, gdje su sigurno rezerve za desetak hiljada radnih mjesta,a to se ne može uraditi bez pomoći države i Savjeta ministara BiH. Tu su najveći resursi i najveći novac u industriji obuće. Na primjer, Italijani su kompletnu industriju obuće prebacili u druge zemlje, ali su zadržali proizvodnju repromaterijala i na taj način ostvaruju najveću dobit.

“Sad bi mogli primiti 500 radnika, ali ih nema”

U ovoj godini ste povećali plate radnika, što je dobar primjer za ostale firme, da u kriznim vremenima moraju da misle na svoje zaposlene. Kako vi gledate na to i da li imate potrebu za zapošljavanjem dodatnog broja radnika?

UMIČEVIĆ: Za 17 godina postojanja plata  u “ Bemi” nikada nije kasnila ni jedan dan, redovno su uplaćeni svi porezi i doprinosi. U ovoj godini smo uspjeli da povećamo plate za 25 odsto,  došli smo do prosjeka plate od 800 KM neto, što je za naše prilike i industriju obuće zadovoljavajuće, ali  je nedovoljno za život u Banjaluci s obzirom na stalni rast cijena, po tom se pitanju nešto hitno mora učiniti. Jako sam zabrinut, ne možemo da pratimo stopu inflacije. U svemu tome je velika sreća što nije poskupila cijena električne energije, međutim povećanje cijena hrane i repromaterijala je neodrživo i ne može se pratiti. Nažalost, mi platu moramo da zaradimo, mi platu ne dobijamo, moramo biti svjesni da se radi o nisko akumulativnoj industriji koja dopunjava kućni budžet. Što se zapošljavanja tiče, Tvornica obuće ”Bema” ima stalno otvoren konkurs za prijem radnika, sada bismo mogli da primimo 500 radnika i da bez problema uvedemo drugu smjenu. Međutim, suočavamo se sa deficitom kvalifikovanih radnika. U radni odnos primamo sve, bez obzira na stručnu spremu, nekvalifikovane radnike i tu nastaje problem, kada obučite radnika, a on pronađe drugi posao i onda se tu radi o propaloj investiciji.

BANJALUKA.NET: „Bema“ je dobila posebno priznanje Privredne komore Republike Srpske za razvoj domaće proizvodnje. Kakav je Vaš komentar i šta dalje planirate kada je u pitanju razvoj domaće proizvodnje?

UMIČEVIĆ: Ovo je jedno u nizu priznanja koje je tvornica „Bema“ dobila za svoj rad. Zahvalni smo Privrednoj komori RS na saradnji i što je prepoznala naš trud i rad.  Razvoj domaće proizvodnje još uvijek ide stidljivim koracima, ali naš strateški cilj je da počnemo da izvozimo svoje gotove  proizvode na inostrana tržišta. Ako znamo da radimo obuću za najpoznatije svjetske partnere znamo i za sebe. Međutim, za to je potrebno uložiti ogroman novac, neophodni bi bili veliki i povoljni krediti, te grejs period jer zavisimo od vremenskih prilika, te ako na primjer napravimo zimsku obuću , a ne bude snijega, mi smo zakovali fabriku.

S druge strane, javlja se potreba da u BiH mora da se razvija prateća industrija, odnosno proizvodnja repromaterijala za obućarsku industriju.

Pored toga, dobili ste licencu za proizvodnju po programu “Gore-tex”-a. Recite nam kada možemo očekivati “Beminu” obuću po tom standardu i kakvi će to biti proizvodi?

UMIČEVIĆ: Licenca da proizvodimo obuću po standardima Gore-texa je još jedna potvrda našeg kvaliteta i rada.  Ovo je veliki iskorak u proizvodnji tvornice obuće “Bema”. Obuću po licenci Gore- tex već radimo za inostrane partnere, još ne možemo da radimo za domaće tržište, to je zahtjevna procedura, to je velika stavka i referenca za druge kupce, tako da smo na to ponosni. Radimo takozvanu planinsku obuću i planirano je da se u tvornici dnevno montira 500 pari te obuće i sa proizvodnjom smo već počeli.  “Bema” je pokazala da se trud itekako isplati, ovo je naša karta za budućnost jer je očigledno da je budućnost obućarske industrije u toj vrsti obuće.

“Moramo svoju cipelu ponuditi Zapadu”

U kakvom stanju se ove godine nalazi obućarska industrija u Republici Srpskoj, sa kojim se sve problemima susreće?

UMIČEVIĆ: Obućarska industrija je u ovom teškom periodu uspjela da odgovori na sve izazove, nije bilo otpuštanja radnika, u toj industriji radi oko 12.000 radnika, povećane su plate, uložili smo u opremu, jer se za inostrane partnere više ne može raditi ukoliko nemate određen kvalitet i norme koje su propisane po njihovim standardima. Zahvaljujući Vladi Republike Srpske koja nam je omogućila manje plaćanje doprinosa jer imamo oko 90 odsto ženske radne snage i visoku stopu bolovanja, mi smo to opravdali i povećali broj radnika, uložili u opremu i modernizovali fabrike, jer bez dobre mašine nema produktivnosti. U saradnji sa Vladom Republike Srpske i resornim ministarstvom očekujemo novi iskorak i šteta bi bilo da sada idemo unazad. Odgovorno tvrdim, kao čovjek koji 45 godina radi u tvornicama obuće “Bosna” i “Bema” da nikad nisu bili bilji uslovi za radnika, tako da očekujemo iskorak u smislu da svoju cipelu kao gotov proizvod ponudimo tržištu na Zapadu, a ne samo jeftinu radnu snagu.

Da li je za ovu godinu donijeta odluka Savjeta ministara o privremenoj suspenziji i smanjenju carinskih stopa kod uvoza sirovina za obućarsku industriju, te ako nije da li je očekujete obzirom da nema donošenja odluka na nivou BiH?

Odluka još nije donesena, Savjet ministara BiH ne radi, još je u tehničkom mandatu, radi pod ručnom kočnicom pa očekujem da će to biti kao svake godine 31. 12. u 23 časa i 59 minuta, na samom kraju godine. To se pogotovo odnosi na đonove, gdje je carina pet puta veća nego u u Evropskoj uniji, jer u BiH niko ne pravi đonove, niko ne pravi repromaterijal i zašto bi onda carina bila sedam do osam puta veća ako se uvozi materijal van EU. To nam je nametnula Evropska unija da bi kupovali njihovu skuplju robu nego na primjer robu iz  Vijetnama i Koreje. Recimo carina za đonove je kod nas bila 15 odsto, a na Zapadu je tri odsto. To stvarno nema smisla, to su nama uveli Italijani koji su najveći svjetski proizvođači đonova, kojima je u interesu da ne kupujemo negdje sa strane jeftinije, a time je skuplji i naš finalni proizvod.

“Živim za sport, a ne od sporta”

Povukli ste se iz Rukometnog saveza BiH, ali ste još uvijek na brojnim mjestima u upravljačkim strukturama sportskih saveza i klubova. Na šta ste sada stavili fokus svog rada u sportu?

UMIČEVIĆ: Fokus mog rada uvijek je bio da živim za sport, a ne od sporta što je ogromna razlika. Ja nemam orasa u džepu, u sportu sam cijeli život i sada sam predsjednik Rukometnog saveza RS, predsjednik Košarkaškog saveza invalida RS, predsjednik Košarkaškog kluba invalida Vrbas,  potpredsjednik Kuglaškog kluba Borac, do skoro sam bio potpredsjednik Rukometnog kluba Borac pa sam podnio ostavku. Na nivou BiH sam podnio ostavku jer kakva nam je država takav  nam je i sport. Nemoguće je raditi, ne mogu da shvatim da  jedan Savez kao što je Rukometni savez BiH 30 godina radi na crno, da nikada nije upisan u sudski registar, ima duga pet miliona KM, ne postoji, a dobio je poreski broj. Ljudi su htjeli i dalje tako da rade, ja to nisam htio sebi da dozvolim. Za vrijeme mog mandata reprezentacija BiH je dva puta za kratko vrijeme otišla Evropsko prvenstvo i na to sam ponosan. Međutim, neophodni su duboki rezovi. Evo, imali smo primjer utakmice BiH i Finske , znamo da himna BiH nema teksta, Bošnjaci pjevaju tekst koji Srbi smatraju neprimjerenim i mene čudi kako Rade Krunić i drugi mogu da igraju u tom dresu uz takvo navijanje i hiljade bošnjačkih zastava tako da ja sebe nisam vidio u toj priči . Puno sam uradio za Rukomet u BiH, ali ljudi nisu spremni na saradnju, misle da je BiH zemlja jednog naroda i da mogu da rade šta hoće, a ja sebi to ne mogu da dozvolim. Nisam napustio Rukometni savez BiH, ostao sam član Upravnog odbora, jer tri predstavnika Srba moraju da budu u Savezu, tako da sam dao svoju podršku gospodinu Rađi.

Ove godine ste nastavili svoj i humanitarni rad tvornice na čijem ste čelu, kroz podršku višečlanim porodicama, kroz kupovinu knjiga za učenike čiji roditelji rade u “Bemi”, kroz novčane priloge sportistima, ugroženim i uspješnim mladim ljudima, ali i kroz doniranje obuće onima kojima je to potrebno. Koliko godišnje izdvajate u humane svrhe okvirno i koliko to za vas znači?

UMIČEVIĆ: Tvornica obuće “Bema” Banjaluka je pored Mtel-a i Grada Banjaluka jedan od najvećih donatora i sponzor sporta u Banjaluci. “Bema” je društveno odgovorna firma, ne samo u Banjaluci nego u cijeloj Republici Srpskoj, te kroz humanitarni rad i pomoć angažovana i u Federaciji, u opštinama u kojima živi srpsko stanovništvo. Trudimo se da budemo društveno odgovorni prvo prema svojim radnicima, zatim prema zajednici, u ovoj godini smo podijelili preko 10.000 pari cipela. Prije neki dan smo podijelili 75 pari učenicima Pravoslavne vjeronauke u Glamoču. Pomogli smo Grahovu, Drvaru. U Banjaluci smo pomogli sportskim klubovima, udruženjima i nevladinim organizacijama. Sponzori smo rukometnog kluba Borac, Leotara iz Trebinja , Sloge iz Doboja. Ove godine smo više fokusirani na rukomet jer sam ja potpredsjednik Rukometnog saveza RS. Čast nam je i zadovoljstvo da možemo da pomažemo, iako je to sve teže, ipak smo mi jedna firma nisko akumulativne industrije. Međutim, kada pomognete deset klubova, jednom ne pomognete, taj te ogovara, napada kao da morate svima pomoći. Ne mogu da shvatim da neko ima generalnog sekretara i sl. Ja sam u sportu 25 godina, nikada  nisam ni iz jednog kluba uzeo nije jednog pfeninga, ako neko ima dokaz suprotno neka to i dokaže. Cijeli život i dan danas  i dok sam živ živjeću za sport, a ne od sporta i ježim se i ne dam ni pfeninga onima koji imaju generalne sekretare, izvršne direktore koji žive od toga. To je za mene neshvatljivo. Moj moto u životu je najbolje je pomagati, a najgore je tražiti pomoć.

(N.Sp.)