Mogu li rezultati izbora u Srbiji i Mađarskoj uticati na status RS?

0
71

Baš kada su doslovno svi posmatrači političkih kretanja u Republici Srpskoj povjerovali da više nije moguća saglasnost ovdašnjih stranaka sa bilo kakvim povodom, dogodilo se čudo. Partije vlasti i opozicije u RS, bez izuzetaka, pronašle su zajednički nazivnik.

Ne, nije bila riječ o istrajavanju na već zaboravljenom stavu da Kristijan Šmit neće biti priznat kao novi visoki predstavnik. U zabludi su i oni koji tipuju na obnovljeni entuzijazam u vezi sa čitavim nizom zaključaka o povratu nadležnosti sa nivoa BiH, od pravosuđa do odbrane. Razlog za jednokratnu harmoniju znatno je bezopasniji, jer su SNSD, US, NPS, SDS, PDP, DNS i obe socijalističke partije bez oklijevanja požurile, prvo da podrže Aleksandra Vučića uoči izbora u Srbiji, a zatim i da mu čestitaju pobjedu nakon objave rezultata.

Otkud tako jedinstveno opredjeljenje svih lidera političkih opcija u RS? Nema sumnje da bi predsjednici domaćih stranaka odgovorili baš kao i Vučić kada je upitan zbog čega je, čak i finansijski, podržao Hilari Klinton 2016. godine, kada je krenula u duel sa Donaldom Trampom na predsjedničkim izborima u SAD. „To sam uradio zato što sam pametan“, cinično je uzvratio Vučić na opservacije o nepromišljenosti takvog postupka. Logično, slična vrsta političke mudrosti vodila je i šefove partija u Srpskoj dok su se utrkivali ko će prije i strastvenije da izrazi odanost osobi koja vlada Srbijom od 2012.

Pragmatizam i mazohizam

Naravno, bilo je u toj jagmi i sindroma najpreciznije opisanog u anegdoti iz biografije nesrećnog Vuka Draškovića. Naime, kada je jedan od najvećih političkih kameleona na prostoru između Knina i Negotina debitovao na izborima u Srbiji 1990. godine, susreo se, između ostalih, i sa predsjednikom mjesnog odbora svog Srpskog pokreta obnove u jednom selu kod Leskovca. Na Vukovo pitanje o lokalnoj situaciji, čovjek mu je odgovorio da je nepovoljna i da će svi u selu glasati za Slobodana Miloševića, uključujući i njega. Kada se Vuk začudio i pokušao mudrijašu iz provincije da objasni da je na čelu mjesnog odbora SPO-a, a ne SPS-a, tamošnji znalac drevnih mehanizama funkcionisanja politike na Balkanu sažeto mu je objasnio poentu: „Glasaću ja i za tebe, ali tek kad dođeš na vlast“.

Dakle, kakva korist od opozicije u Beogradu, desne ili lijeve, nacionalne ili građanske – već dugo rezonuju „društveno-politički radnici“ iz oba bloka sa sjedištem u Banjaluci. Ukoliko se situacija posmatra kroz mizernu, navodno pragmatičnu prizmu, takvo izričito stanovište donekle se i može shvatiti kada dolazi od onih koji su u identičnoj ulozi vlasti u RS. Jer, u toj naopakoj postavci, „funkcionalnije“ je sarađivati sa ekipom koja već kontroliše tokove novca, javnu i tajnu policiju i većinu medija u matici, makar ih svojevremeno nazivali „nedonoščad“, nego ulaziti u eksperimente sa neizvjesnom završnicom. Međutim, teško je razumjeti mazohističku potrebu opozicionara u RS da iskorače iz kolosijeka neutralnosti i podrže adresu sa koje su im, u finišu ranijih kampanja s ove strane Drine, u više navrata stizali hladni tuševi u vidu nedvosmislene podrške konkurenciji.

Kako god se ovdašnji akteri odredili, nakon 3. aprila ipak valja podvući crtu i zapitati se – kako se rezultat izbora u Srbiji može odraziti na budući status Republike Srpske? I ne samo to – budući da se istog dana dogodilo i izjašnjavanje građana u Mađarskoj, ovog puta nije pretenciozno razmotriti da li je tamošnji pobjednik, Viktor Orban, prvi političar sa bazom u Budimpešti nakon znamenitog Benjamina Kalaja čiji potezi mogu da utiču i na procese u BiH?

Potrošena mantra

U osvrtima na ta dva raspleta, kada je riječ o vodećim političarima vlasti i opozicije u RS, dominiraju identični kriterijumi, pa se uglavnom izražava zadovoljstvo, otvoreno u slučaju Vučića, a uglavnom diskretno ako je u pitanju Orban. Ipak, trezveniji pogled, mimo bizarnih reakcija partijskih lidera, sugeriše zaključak da konačni skor na ta dva semafora nema isto značenje za Srpsku. Jer, mjeseci, pa i godine pred nama pokazaće da će aplauzi upućeni Aleksandru mnogima da prisjednu, dok bi, s druge strane, pritajeno likovanje zbog Viktorovog trijumfa moglo imati kakvo-takvo utemeljenje. Ova druga vrsta suvisle blagonaklonosti, rezervisana za Mađarsku, ima tim veći značaj jer nije baš česta u spoljnopolitičkim procjenama stranačkih struktura u RS.

Vučićevi prvi postizborni potezi pokazuju da je čovjeku koji je napravio novi iskorak na terenu megalomanije, jer je došao da tačke da sebe poredi isključivo sa Nikolom Pašićem, mnogo važnije šta će u njemu misliti u nekoliko ambasada u Beogradu ili u par metropola na Zapadu, nego da li će usrećiti infantilne obožavaoce u RS. Jer, nakon 3. aprila, naprasno se promijenila retorika starog-novog predsjednika Srbije, pa mu glavni politički protivnik odjednom više nije Dragan Đilas. Godinama satanizovani „tajkun“ preko noći je postao prihvatljiv sagovornik, a činjenica da je jedini iz opozicije koji je zaslužio takvu „čast“ govori da se iza brda valjaju krupniji preokreti od pukih ličnih simpatija ili antipatija.

Biće da je potpuno istekao rok trajanja staroj priči zvaničnog Beograda o sjedenju ne samo na dvije, nego na čak četiri stolice ili „stuba spoljne politike“. Tu mantru nije smislio Vučić, ali je jeste verbalno eksploatisao do maksimuma. Od kada je počeo rat u Ukrajini, manevarski prostor za takve egzibicije krajnje je sužen. U kojem pravcu će „prelomiti“ osoba inače nesklona bilo kakvim suštinskim lomovima postaje jasnije kada se u prvom govoru nakon objavljivanja izbornih rezultata od njega čuje zabrinutost zbog „dramatičnog pomjeranja Srbije udesno“.

Refreni bez težine

Ako trio NADA – Dveri – Zavetnici dobije ukupno 35 poslanika u parlamentu sa 250 mandata, nije moguće u tim koordinatama prepoznati bilo kakvu istinsku dramu. Ali, činjenica da su ove tri opcije do sada bile van Skupštine dovoljna je Pašićevom samoproklamovanom pandanu da sebe predstavi kao umjerenog centristu, a realno skromnu konkurenciju na desnici kao bog zna kakve „varvare koji nadiru“. U takvom igrokazu, nije na odmet ni pokazati izlazna vrata iz Vlade navodnim rusofilima Ivici Dačiću i Aleksandru Vulinu, čija „odanost“ Moskvi uglavnom ne seže van TV studija Milomira Marića i predizbornih okupljanja u unutrašnjosti Srbije. Ili, na posljetku, ponuditi ministarske resore Draganu Đilasu, On, doduše, na stranicama tabloida i dalje povremeno ima stotine miliona dolara na Mauricijusu, ali to neće biti prepreka, kada dođe vrijeme, da uslijedi transfer SSP-a iz opozicije u izvršnu vlast, kao još jedan dokaz definitivne „neopašićevske“ orijentacije ka samo jednoj stolici, koja se, gle čuda, ne nalazi u blizini Urala, već preko Atlantskog okeana.

U takvoj jednačini, biće više „stabilokratije“ u samom središtu Srbije, ali i manje Beograda nego Prištine, čak i u poređenju sa dosadašnjim nepovoljnim saldom, na čitavom prostoru Kosova. Tim slijedom, regionalni domino-efekat podrazumijevaće ponovnu marginalizaciju srpskog identiteta u Crnoj Gori. A stranačkim liderima u RS, tradicionalno sklonim da od drveta ne vide šumu, sa beznadežnim zakašnjenjem biće jasno da ima i krupnijih gestova od miliona evra za pojedine lokalne zajednice u Srpskoj. To će značiti da će u predstojećim „stani-pani“ situacijama u BiH viđenje jednog Gabrijela Eskobara imati znatno veću težinu u ključnim beogradskim kabinetima od refrena čitavog hora vladajućih i opozicionih dječaka iz RS, ma koliko bili uvjereni da ljubav do 3. aprila 2022. zaborava nema. Napokon, u ovoj vizuri, od oficijelne postizborne Srbije očekivaće se i potpuno jasno određenje prema NATO-u, u čemu će formalno približavanje članstvu u toj vojnoj alijansi biti od drugorazrednog značaja, u sjenci prioritetnijih poteza za naručioce, poput bespogovornog praćenja glavnog toka zapadnog odnosa prema Rusiji od 24. februara naovamo, sa svim mogućim osudama, sankcijama i distancama.

Cijena ručka

Za razliku od Vučića, koji jeste bio uvjerljiv u predsjedničkoj trci, ali sa SNS-om ne baš superioran u nadmetanju za republičku i beogradsku skupštinu, Orban je dobio komotnu situaciju u parlamentu, što nije bilo nimalo jednostavno ako se zna da su rivali potpuno pobrisali desno-lijeve razlike da bi ga eliminisali. Između njih dvojice postoji još jedna bitna razlika. Dok kod „novog Pašića“ matrica „jedno mislim, drugo govorim, treće radim“ u finišu ima porazne efekte za većinu Srba sa obe strane Drine, Viktor za sada opravdava značenje imena koje nosi, pa u sudaru Vašingtona, Brisela i Moskve čini ustupke u relativno sporednim pitanjima, a u suštinskom djelovanju ostaje prilično konzistentan. Dok je tako, ima svrhe ulazak RS u kombinacije s njim, kao i sa njegovim ljudima u strukturama EU. Jer, bez obzira na sva gunđanja, nikome u vrhu Unije ne pada ozbiljno na pamet da isključuje Mađarsku iz kontinentalnog „kluba“ ili da demonizuje premijera te zemlje do nivoa kojem je u ovoj godini izložen Vladimir Putin.

Opet, i u takvom nepovoljnom ambijentu, Budimpešta ima na raspolaganju mehanizme da zaustavi odluke kojima je nesklona. Naravno, neće ih baš potezati zbog RS, već isključivo zbog sebe, ali, ako i na druge načine bar za promil amortizuje, uspori i opstruiše nepovoljne tokove za Srpsku, u znaku savremenih verzija zloglasne „kalajevštine“, biće dovoljno. Čak će i cinici koji podsjećaju da nigdje nema besplatnog ručka teško nalaziti argumente da je takav aranžman bio beskorisniji od, recimo, ranijeg istrajavanja SNSD-a na ideji da će njemački SPD Balkanu i BiH namijeniti korektniju i objektivniju ponudu od one koju sada personifikuju Adis Ahmetović i Josip Juratović. Ili, sadašnjeg, veoma sličnog, limitiranog uvjerenja PDP-a da će godine komunkacije sa germanskim CDU-om u tom miljeu imati za posljedicu i drugačije glasove spram RS od ljupkog soprana Doris Pak ili dražesnog baritona Kristijana Švarc Šilinga.

Na kraju, što ovu dimenziju ne čini najmanje važnom, ostaje i to da stranačkim liderima vlasti i opozicije u RS niko od njihovih birača nije dao mandat da rješavaju probleme u Srbiji, već u Srpskoj. Ovako, samo ih usložnjavaju, stvarajući plodno tlo za generalizacije, prema kojima su svi građani RS, baš kao i njihovi politički predstavnici, tek puki Vučićevi fanovi. Kao da u proteklim decenijama nije bilo dovoljno obrnutih situacija, sa nemalim brojem stanovnika Srpske sklonih mrštenju na beogradski odabir ovdašnjih političkih favorita. Optimalnu neutralnost u oba slučaja, ova generacija Srba sa dvije strane Drine, očito, neće dočekati. Pa, kada je već tako, neka uživaju u aktuelnim egzibicijama, u kojima je mala korist u vidu simbolične podrške „navijača“ iz stranačkih vrhova važnija od krupne štete. A nije moguća drugačija odrednica za „zlu krv“ među običnim smrtnicima unutar jednog naroda u dvije zemlje.

(Saša Bižić/vijesti365.com)

Ostavite komentar