PIŠE: Faris Nanić, raniji šef kabineta Alije Izetbegovića i predsjednik Upravnog odbora Fondacije “Alija Izetbegović”, aktuelni član Senata SDA
Još od prije nekoliko godina, u unutarnjoj prepisci OECD-a, za Bosnu i Hercegovinu se počeo koristiti izraz „failed state“. Kako je Bosna i Hercegovina daleko od članstva u toj organizaciji, u početku se ova, iako neslužbena forma tretmana, mogla tumačiti samo kao stav da za nju ovdje ne postoje niti minimalni uslovi za članstvo. Međutim, kako je to koincidiralo s početkom stalnih opstruktivnih djelovanja srpske, a poslije i hrvatske politike, koja je danas dosegla prag secesije i prijetnje stvarnog, unutarnjeg raspada države, postavlja se pitanje nije li ova svjetska ekonomska organizacija već tada znala kako će tzv. međunarodna zajednica nečinjenjem i toleriranjem protuustavnih aktivnosti Bosnu i Hercegovinu dovesti do statusa koji je spominjan u internoj korespondenciji najmoćnije svjetske ekonomske organizacije.
Odnosno, jesu li već tada znali kako će se, u trenutku najvećeg izazova teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, ponašati predstavnici međunarodne zajednice kao najodgovornije za zaštitu i punu provedbu Dejtonskog sporazuma i svih njegovih aneksa? Možda je to vidljivo iz nekoliko recentnih obraćanja, stranih i domaćih aktera ove farse.
Izjave koje zabrinjavaju sve, samo ne Bošnjake
U objavljenom obraćanju zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a Gabriela Escobara pred Komitetom za vanjske poslove Zastupničkog doma Kongresa (Potkomitet za Evropu), koji je još za Trumpove administracije imenovan specijalnim američkim izaslanikom za tzv. Zapadni Balkan, u dijelu izvještaja koji govori o Bosni i Hercegovini navodi se da „nažalost (sic!), u Bosni i Hercegovini predsjednik entiteta Republika srpska Milorad Dodik ostaje fokusiran na demontažu Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava“. Iako Escobar konstatira da „Dodikove uporne, secesionističke i antidemokratske akcije ugrožavaju stabilnost, sigurnost i prosperitet zemlje i šire regije“, on se ograničava samo na konstataciju da će SAD „nastaviti prozivati te akcije i pozivati na odgovornost svakoga ko podriva Dejtonski mirovni sporazum ili ugrožava suverenitet, teritorijalni integritet i multietnički karakter zemlje, kao i da će „nastaviti intenzivne napore da ojača opredijeljenost međunarodne zajednice da podrži Dejton, uključujući prikupljanje podrške misiji Evropske unije EUFOR Althea“ te korištenju Bonskih ovlaštenja visokog predstavnika. I to je sve, nema čak niti prijetnje mogućnošću širih sankcija, podršci konkretnim instrumentima iz Bonskih ovlaštenja.
Escobar je nekompetenciju za Zapadni Balkan dokazao svojoj podršci Trumpovim konceptima razmjene teritorija Kosova i Srbije (ili je možda obratno?), ali je očito glasnogovornik onog dijela američke politike koja cijeni samo jake, a ne principijelne koji naivno brane demokratska i ustavna načela. Upravo je on jasno rekao da će se s intervencijom protiv Dodika čekati dok stvarno ne proglasi secesiju. Tada je prekasno, ali to čak i potkapacitirani Escobar zna i otvara prostor da se takvo nešto ubrzo i dogodi.
Isti taj OHR, povodom nedavnih rasprava u javnosti o upražnjenim mjestima u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, kao i prijevremenom penzionisanju potpredsjednika Suda, sudije Zlatka Kneževića, „žele podsjetiti donosioce odluka na svim nivoima na njihovu obaveza da se osigura nesmetan rad Ustavnog suda BiH u punom kapacitetu, u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Dejtonskim mirovnim sporazumom“. Ponavljajući opća mjesta, od konačnosti i obvezatnosti odluka Ustavnog suda i obaveze njihova provođenja koju imaju svi organi vlasti, preko pokude pritiska na sudove i sudije kojima se ugrožava njihova nezavisnost, pa do sigurnosti mandata sudija čije se prisilno skraćenje smatra suprotnim demokratskim i međunarodnim standardima o nezavisnosti pravosuđa kao osnovnom garancijom vladavine prava i demokratije u svakoj zemlji, visoki predstavnik nije izrekao niti trag prijetnje korištenjem od Escobara podržanih Bonskih ovlaštenja.
Istovremeno, i vrlo indikativno, Igor Crnadak, šef Kluba zastupnika PDP-a u Narodnoj skupštini Rs, kazao je za N1, ignorišući i za njega „nelegalnog“ visokog predstavnika, „da, ako najveće sile za ovo što se dešavalo s Ustavnim sudom kažu da je OK, mislim da se tada suočavamo s novom realnošću“. To će biti znak da je međunarodna zajednica spremna na podjelu Bosne i Hercegovine i nezavisnu Rs. S vicom uporedivši mogućnost Dodikove ili smjene bilo koga iz SNSD-a (zanimljivo – op. a.), dakle upotrebe Bonskih ovlaštenja, poentirao je konstatacijom da, ako ovo sve prođe, što su Dodik i njegova ekipa zaigrali bez odgovora, to će biti znak i poruka međunarodne zajednice da su se u svijetu stvorile okolnosti za nezavisnu Republiku srpsku. „Narod (naravno ovdje ovaj srpski nacionalista misli samo na Srbe) u Rs ima u sebi neku želju za nezavisnom Rs, ali je ona bila predstavljena kao nerealna, da nisu takve okolnosti u svijetu. Misli, a zapravo želi, da će to biti znak kako je međunarodna zajednica spremna na podjelu Bosne i Hercegovine i nezavisnu Rs.
Na istom fonu, za istu TV kuću, Željko Komšić tvrdi da visoki predstavnik Christian Schmidt neće smijeniti Milorada Dodika. Smatra da se međunarodna zajednica duži niz godina dovela u poziciju da mu ne mogu ništa, čak se ne bi provela odluka o njegovoj smjeni. Komšić je ovo izrekao u donekle diplomatskom tonu, ali nisu sebe stranci doveli u poziciju nemoći, već je to smišljena zavjera nečinjenja kako bi se Bosna i Hercegovina, u skladu s internom prepiskom iz OECD-a, dovela u stanje „failed state“. Da bi se došlo u to stanje, legitimiziranja i legalizacije secesije i raspada države, Dodiku je potrebno ovladati Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, što je prepoznao i Komšić, rekavši da Dodik trguje, legitimizira temu o eliminaciji stranih sudija iz Ustavnog suda BiH, dok mu je sljedeći korak državna imovina, koji mu je vrlo važan i u kontekstu Ustavnog suda.
„Ukoliko se eliminišu strane sudije, on i Dragan Čović će imati većinu u Ustavnom sudu, i onda će svaka odluka koju on donese dobiti podršku u Ustavnom sudu. Sutra možemo doći u situaciju da on proglasi secesiju i da takav Ustavni sud to proglasi ustavnom odlukom. Može mu se, jer su ga stranci doveli do toga da može ovako raditi“. Prizivajući gore spomenutu Escobarovu izjavu, Komšić je izjavio ono što bošnjački političari rijetko smiju. „Dodik djeluje kao vuk. On je nekad samotnjak, a nekad u čoporu s Beogradom. Kad imate vuka, treba vam čoban da čuva stado. Čobana su našli u Zagrebu, a stado je…? To su, da budem pošten, dominantno Bošnjaci i mi ostali koji ne želimo da se smjestimo u torove“, istakao je Komšić.
Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Zlatko Miletić je putem Facebook profila uputio kritiku međunarodnoj zajednici te poslao poruku građanima Bosne i Hercegovine. Nakon retoričkog pitanja je li tzv. međunarodna zajednica izdala Bosnu i Hercegovinu, dodao je i drugo, zanimljivije – Da li će biti tačno predviđanje CIA da će se do 2026. godine Bosna i Hercegovina raspasti? Nije li upravo to predviđanje bilo na stolovima u OECD-u prije nekoliko godina, pitamo se mi? Miletić je na retoričko pitanje odgovorio da ne treba imati dilemu ako međunarodna zajednica i nakon teroriziranja građana i naroda Bosne i Hercegovine od Milorada Dodika, od 2007. godine do danas, ne smijeni i zabrani bilo kakav politički angažman osobi koja je u nekoliko navrata proizvodila krize antidejtonskim i antiustavnim djelovanjem, 2007. godine bojkotom Vijeća ministara, 2011. godine krizom do izbacivanja stranih tužitelja i sudija, 2015/16. referendumom o pravosuđu i referendumom o neustavnom danu Rs, bojkotom institucija u mandatu 2018.-2022., onemogućavanjem provođenja izbora i izbornom krađom 2022. i konačno 2023. rušenjem Ustavnog suda i institucije visokog predstavnika. Zabrinutost koju na stranicama ovog lista pokušavamo artikulirati već podugo, barem sedam godina, iskazuje i Miletić konstatacijom da su građani prepušteni sami sebi, a da kroz sveopću eutanaziju institucija, disolucija neće stati nego će se nastaviti lagano, ali sigurno do kraja. Post je završio vapajem da je krajnje vrijeme da se probudimo i budemo jedinstveni jer, u protivnom, opet ćemo po ko zna koji put ispasti, nažalost, naivni i dobri, ali glupi Bosanci.
Nedugo nakon ovih sinhroniziranih izjava stranih i domaćih aktera, visoki komesar za vanjsku politiku EU Josep Borrell u izjavi povodom sastanka Vijeća EU s Vijećem ministara Bosne i Hercegovine ograničio se samo na verbalno upozorenje Rs-u zbog odluka o Ustavnom sudu, dok se agent EU za Balkan, Mađar Oliver Varhely nije niti osvrnuo na protuustavno djelovanje malog entiteta. Je li to čudno ako je nekako u isto vrijeme Dodik bio u Mađarskoj na uspostavi partnerskih odnosa te države s Rs? Šta za to vrijeme rade bošnjačke i tzv. probosanske partije (čije je biračko tijelo velikom većinom bošnjačko) u vlasti? Nakon psovanja Genocida nad Bošnjacima i kontinuiranog protuustavnog djelovanja ponovo se, na zapovijed iz ambasada, onih isti čiji predstavnici izjavljuju gore spomenuto, sastaju sa SNSD-om i HDZ-om, ovaj puta ne u konjičkoj birtiji, već u Parlamentarnoj skupštini. Što bi valjda trebalo dati dojam ozbiljnosti i posvećenosti državi. I raspravljaju o Dodikovoj deeskalaciji, stanja eskalacije koje je on proizveo kada prošireni Kolegij Predstavničkog doma Parlamenta BiH odbija na dnevni red uvrstiti Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka BiH nakon što su zastupnici HDZ-a, SNSD-a i DEMOS-a bili protiv.
Ne bude li Bosne međunarodnim konsenzusom?
Kako ne biti glupim Bosancima? Bolje rečeno, kako ne biti glupim Bošnjama? U danima nastupanja Nove hidžretske godine i poukama Hidžre bošnjačka se politička i intelektualna, a bojimo se i vojna elita treba ne samo čuditi i zgražavati i pozivati i čekati, već aktivno djelovati na iznalaženju odgovora na ovaj najveći izazov od Agresije. Potrebno je „izaći iz kutije“ i odmah i brzo razraditi alternativne scenarije. Faktična, a onda ubrzo i formalna disolucija države jeste ante portas, posebno u međunarodnim okolnostima koje su teže nego 1992, kada su Bošnjaci zazivali Tita i Partiju i JNA i veće plate radnicima. Rat u Ukrajini je zastao na dosegnutim pozicijama i sve je više zagovornika pregovora i, u dobrom, principijelnom zapadnom stilu, kompromisa koji, što se Rusije tiče, znači priznavanja novih realnosti okupacije i aneksije ukrajinskih teritorija. Zapad je nejedinstven i uz sve više eskalirajuću situaciju u Ukrajini koja može postati detonatorom globalnog rata, nevoljan rješavati još jedan konflikt u Evropi, posebno ne principijelno.
Pet država EU nije priznalo Kosovo, a skoro 90 ih je iz ostatka svijeta. Stoga je za tzv. Zapadni Balkan smišljen koncept tri dominante – Srbije, Hrvatske i Albanije, koje bi u međusobnoj ravnoteži, zadovoljene, bile trijumvirat za upravljanje procesima u Bosni, Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu. Iako takav pristup, u slučaju Ukrajine i Zapadnog Balkana dugoročno opasan po Evropu i svijet, današnja politička elita to nije u stanju percipirati. U SAD na vlast ponovo može doći kompromisima te vrste sklon Donald Trump. Muslimanski je svijet gotovo nemoćan. Ujedinjene nacije su postale nebitan faktor u međunarodnim odnosima, a niti jednoj drugoj multilateralnoj organizaciji nije i ne treba biti previše stalo, osim principa radi, do očuvanja Bosne i Hercegovine. I nije. Nema niti jedne značajne sile koja bi mogla podržati opstanak Bosne i Hercegovine. Prijateljske zemlje, poput Türkiye, Pakistana, Irana ili Malezije bi se podrškom suočile s nepredvidivim posljedicama po njih same. U takvim okolnostima, da se opet ne bi zazivalo, ne Tita, Partiju i armiju, već Schmidta, EU i NATO, a osim o platama negodovalo putem društvenih mreža o Konakovićevoj posjeti bolnici, prioritet bošnjačke politike konačno moraju postati Bošnjaci. Prvo treba realno ocijeniti je li, samo s bošnjačkim i probosanskim snagama, moguće braniti državu, bez međunarodne podrške. Odnosno, bošnjačka bi se „elita“ trebala zapitati – šta ako ne bude Bosne? Podjelom Bosne i Hercegovine, nezavisnošću Rs i, u prvoj fazi, visokom autonomijom tzv. hrvatskih etničkih prostora u Federaciji, etničko čišćenje i mogući novi Genocid nad Bošnjacima postaju ponovo aktualni.
Da bi Bošnjaci opstali kao politički narod, nacija, potreban im je politički, državni okvir. Ako je Bosna i Hercegovina u sadašnjim, iako međunarodno priznatim granicama teško opstojna, čak i uz kiparski model faktičke, ali nepriznate podjele o kojem se spekulira, treba razmišljati o alternativama. Kako god to zvučalo teško, nečuveno, osim čuvanja i odbrane teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama, koji je teško provediv bez vanjske pomoći koja sve više izostaje, kao prvog scenarija, treba trezveno i bez previše emocija koje pomućuju razum koncipirati i razraditi alternative.
Dakle, poći od pitanja – šta ako se ne može odbraniti suverenitet i teritorijalni integritet? Ako se pođe od premise da međunarodna zajednica podržava etničke države bosanskih Srba i, u drugoj fazi i bosanskih Hrvata, uz punu podršku Beograda i Zagreba, iza kojeg stoji EU, ali i Tirane i Sofije, čak i Budimpešte, možda i Varšave, koje svoje šanse vide u podjeli Ukrajine, bošnjačka država postaje sve više realnošću. Uzimajući u obzir ispravne i jake argumente da se Evropa neće složiti s postojanjem muslimanske države u svom srcu i da će ta država biti slaba i nikako se neće moći braniti kada Srbija i Hrvatska krenu u pripajanje etnički očišćenih „srpskih“ i „hrvatskih teritorija i nakon toga u finalnu podjelu po ključu iz Sporazuma Cvetković-Maček, što će dovesti do konačne desubjektivizacije Bošnjaka, treba reći da je ovaj scenarij prihvatljiv samo u uslovima međunarodnog konsenzusa oko podjele i vrlo jasnih teritorijalnih, političkih, sigurnosnih, manjinskih, ekonomskih i finansijskih aranžmana za bošnjačku državu.
Isto tako, ukoliko se zagovara podjela Bosne i Hercegovine, bošnjačka politika mora insistirati (uz procjenu realnih snaga i odnosa) na konceptu promjenjivosti svih granica zemalja bivše Jugoslavije jer je međunarodno priznanje izvršeno prema tzv. avnojskim granicama, odnosno granicama republika i autonomnih pokrajina bivše jugofederacije. Te aranžmane treba koncipirati, argumentirati i, u slučaju neizbježne podjele, ispregovarati. Bilo kakav aranžman tog opsega znači i potpisivanje međunarodnog sporazuma uz jamstvo NATO pakta i zemalja OIC. Naravno, u duhu ukupnih i dugoročnih bošnjačkih nacionalnih interesa, ovakav scenarij treba proglasiti privremenim rješenjem, baš kao što to čine naše komšije i naši susjedi čiji su krajnji ciljevi maksimalistički i međusobno konfliktni i uvijek uključuju najveći dio ili cijelu Bosnu i Hercegovinu. O osnovnim teritorijalnim, političkim, sigurnosnim, manjinskim, ekonomskim i finansijskim sastavnicama ovog scenarija kao i o mogućem trećem scenariju nekom drugom prilikom, kada se suočimo s realnostima.
(stav.ba, 31. 7. 2023)
