Autor: Vijesti365
Kristijan Šmit još jednom je demonstrirao ono što odavno prati svaki njegov javni nastup o BiH — površnost, političku drskost i pravnu zbrku upakovanu u samouvjeren ton. Smutljivac koji uporno glumi autoritet nad zemljom čiji ustavni poredak očigledno ne razumije, pokušao je da pitanje imovine predstavi kroz priču o sukcesiji i time samo ogolio koliko je njegova argumentacija šuplja.
“Ja ne mogu mijenjati Dejtonski ustav, ali postoji rješenje. BiH je jedina država bivše Jugoslavije koja nije riješila pitanje sukcesije imovine na državnoj razini. Potrebno je donijeti državni zakon kojim bi se imovina raspodijelila između entiteta, kantona i opština“, ponosno ispali Šmit.
Suština je veoma jednostavna. Pitanje imovine unutar BiH već je uređeno Dejtonskim sporazumom i upravo tu leži cijela podvala njegove izjave. Šmit svjesno ili iz neznanja miješa dvije potpuno različite teme kako bi ostavio utisak da govori o nečemu složenom i nedodirljivom, a zapravo pokazuje da ne razlikuje osnovne pravne pojmove.
Sukcesija se odnosi na podjelu imovine, prava i obaveza bivše Jugoslavije između država nasljednica. Državna imovina u BiH je unutrašnje pitanje raspodjele nadležnosti i uređenja odnosa unutar same BiH, između nivoa vlasti. Tu nema nikakve filozofije, ali ima političkog manipulisanja. On je pokušao da jedno predstavi kroz drugo, a epilog je nepovezana konstrukcija koja zvuči kao loše sklepana politička improvizacija.
Dodatni problem je to što takve lekcije o uređenju, pravu i politici dijeli čovjek iz iste one evropske matrice koja se godinama ponaša kao da je iznad svih drugih, dok joj se sistem raspada pod teretom sopstvenih promašaja. Umjesto da se u Briselu zamisle nad činjenicom da im članice izlaze iz saveza, da su katastrofalno vodili migrantsku politiku, pravili haos tokom pandemije, lutali u odnosu prema ratu u Ukrajini i štampali milijarde evra bez ozbiljnog pokrića, oni i dalje imaju potrebu da drugima drže pridike i glume civilizacijsku nadređenost.
Zato se u Šmitovoj izjavi vidi isti obrazac po kojem evropska birokratija misli da može govoriti odozgo, tumačiti tuđe ustave kako joj odgovara i nametati svoje konstrukcije kao gotove istine. Problem je u tome što ovdje više ne prolazi ni forma, jer je sadržaj isuviše tanak, a zamjena teza isuviše providna. To može da shvati svako ko je iole politički pismen.
Ostale nebuloze koje je izjavio ne vrijedi ni komentarisati.
Jer šta reći o osobi koja je pokušala da zvuči kao arbitar, a brka osnovne pojmove i očekuje da to prođe samo zato što dolazi iz evropskog političkog kruga koji je odavno umislio da mu pripada pravo da drugima određuje šta je istina, a šta zakon.
