Okupana suzama. Sama na ognjištu u Gornjem Jelovcu započinje i završava dan. Tuga joj se prije 33 godine uselila u kuću i od tada je ne napušta. Marija Đapa, majka je prve žrtve Odbrambeno-otadžbinskog rata u Prijedoru, Radenka Đape.
Mladić sa samo 20 godina ubijen od strane muslimanskih ekstremista u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. godine kada se vraćao s posla. Bio je policajac. Onaj koji je zračio svojom dobrotom, hrabrošću i vedrinom. Takvog ga pamti i njegova majka. Nema posla, kaže koji nije znao da radi. Kada sam ga rodila nije bilo srećnije od mene, a danas se samo molim da mi bar na trenutak u san dođe priča kroz suze. Sjeća se tog kobnog dana kada ga je zadnji put ispratila na posao.
“On kad je krenuo toliko je bio srećan i zadovoljan ići na taj posao. Meni je rekao ”Majko čuvaj se, može doći gore sa Kozare da vas pobiju.” Ja ode na posao ja ću vas čuvati. Tako tim riječima. Muž mi je bio na zadatku kod škole na straži i kad je Radenko nastradao moj muž je čuo nešto ali nije znao o čemu se radi. Ubili su ga. On je došao kući i legao rekao mi ”Marija nešto se dešava, ali ne znam šta.'Preko radija smo čuli da je poginuo. Nama niko nije mogao doći i reći to. Svi su znali i okolo sve komšije. Imam braću i oni su znali, bili su mi i roditelji živi. Oni su svi hodali okolo i jaukali. Nama niko nije mogao doći i reći. I onda je moj Rade ustao ne znam ni šta se više dešavalo. To je bilo katastrofa”, priča majka Marija.
Život je nije mazio. Imala je troje djece, sve troje je izgubila. Sve ono o čemu je sanjala naša srećna porodica, palo je u vodu, priča Marija. Nema riječi kojom može da opiše težinu koju nosi u duši.
”Radenko je bio najbolje dijete na svijetu. Sve je znao i htio i slušao me i bio dobar i pametan. Otišao je na taj svoj posao nesretni i nije se ni vratio. Troje sam ja djece izgubila i svi su sa mnom uvijek. Gdje god idem mislim na svoju djecu. Kćerka mi je umrla od 19 godina. Bila bolesna, a prva djevojčica sa 6 mjeseci. Tad sam bila i mlada nisam bila ni svjesna”, priča nam ona.
Slike se samo vrte po sjećanju. Misli smjenjuju, a pitanja nižu. Zašto je moralo baš ovako? Od samoće, Marija je najviše strahovala, ali ono od čega najviše bježite, izgleda da vas kad tad stigne. Porodično stablo kad se sruši, sve ostalo je uzalud.
“Mi smo se dobro dogovarali i bili smo jedno drugom podrška za sve. Za hraniti djecu, za kućne poslove za sve obaveze. Za sve smo bili sposobni. Prije sedam godina i sve se od tad promijenilo još više. Srećni i presrećni. Kad je Radenko otišao sve se završilo. Ružno.”
“Ja sam znala naveče izaći oko pola 10 u to vrijeme kad je on nastradao da vidim kakvo je vrijeme. Kako je izgledalo. Sve mi je prolazilo kroz glavu i da se to nama desilo. Nismo mi zaradili ni ja ni moj muž ništa ovako. Mi smo bili divni ljudi. Odgovorni za sve. I za tu svoju djecu. Učili smo ih da budu pravi ljudi, a inače su bili. Znali su bili su rođeni baš takvi. I za nas i za kuću. I da svaki dinar iskoriste a ne da potroše u nešto loše. Moj Radenko kad je primio prvu platu dao mi je pare da sebi stavim zube. I to nikad neću zaboraviti. Desilo se šta se desilo, ko ga je ubio ne znamo. Ubili su ga s leđa s četiri metka. Tri su mu ispucali u pluća a četvrti u glavu”, priča ona.
I grad se u toj noći digao na noge. Nema onih koji ne pamte ovaj stravični zločin. Radenkovo ubistvo označilo je početak svih ratnih strahota 1992. u Prijedoru.
“Mi smo porodično bili na svadbi. Od mog muža se sestra udavala u Donjoj Dragotinji. Bila je tad i svekrva. Bilo nas je dosta i rekao je da ide do Prijedora. I vraća se i kaže. Dižite se ubijen je Radenko Đapa i pogledajte kako to je povezano”, priča Zdravka Karlica, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Grada Prijedora.
Slučaj Radenka Đape ni danas nakon 33 godine ne interesuje ni Sud ni tužilaštvo. So na ranu dodatno stavlja to što za ubistvo hrabrog junaka niko nije odgovarao. Srpske žrtve u ovakvim institucija izgleda ne postoje, jasni su u organizaciji porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora.
“Ovo ubistvo koje je proizvelo mnoge neprilike u Prijedoru i šta se sve poslije dešavalo nikad nije rasvijetljeno. Radenko je pošao na posao, jedan čestiti mladić. Krenuo na posao. I mučki ubijen…to je bila velika mržnja. Taj događaj je jako nama značajan..poslije ubistva ..niko nas ne može ubijediti da to sve nije smišljeno i planirano. Taj momak je išao da brani sviju. Nije on išao samo da brani sebe, već građane. To je bilo čestito dijete ispod Kozare…smjelo išao, hrabro, nije se bojao nije bio kukavica, ponosno išao. Volio je taj posao i onda priđu i ubiju s leđa da bi napravili problem u gradu”, kaže Slaviša Knjeginjić, organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Grada Prijedora.
Marija je samo jedna u nizu srpskih majki koja je sina dala za otadžbinu. Dala je najsvetije što je imala. Uzdanicu i diku, kako ga i danas od milja zove svaki put kad stane kraj slike. Jedino joj je to i ostalo od kompletne porodice. Uspomene da kroz njih bar na trenutak odluta u neka bolja i srećnija vremena. Kad se vrati u realnost, shvati da je na kraju sela. Sama na praznom ognjištu.
