PIŠE: Mihailo Bratić
Proteklih dana i sedmica, javnost u Srbiji okupirana je, prije svega temom Kosova i Metohije i zapadnog ultimatuma simbolično ispostavljenog na sv. Jovana. Druge teme su bile negdje skrajnute i ostavljene za manje krizna vremena.
Međutim, valja primijetiti da se u Crnoj Gori odvijaju veoma važni politički procesi, čiji će veliki ispit i provjera biti predsjednički izbori 19. marta, ove godine. Te procese treba podrobno ispratiti jer će od njih uveliko zavisiti i buduća politička orjentacija te zemlje, pa posljedično i odnos prema Srbima i Srbiji.
Naime, nakon što je Đukanovićev DPS na parlamentarnim izborima izgubio skupštinsku većinu, prosječan posmatrač „sa strane“, je pomalo naivno, a pomalo neinformisano, smatrao da je ta velika pobjeda srpskog naroda neizbrisiva i nepovratna i da se njeni rezultati ne mogu relativizovati.
Završni udar
Ipak, procesi tranzicije i „čišćenja“ režima, naročito u državama gdje je ideološki sistem i sistem lične vlasti građen gotovo tri decenije, nisu ni izbliza tako laki. Po Čedomiru Antiću oni se mogu porediti sa fazama srčanog udara kod čovjeka: „Kažu da prosečni srčani bolesnik umre od trećeg srčanog udara. Prvi dođe kao najava, lekari su ga sredinom prošlog veka zvali „šegrt”. Drugi je stizao nesrećnog ili nedisciplinovanog pacijenta kao ozbljniji i temeljitiji, pa je prepoznat kao „kalfa“. Treći je donosio i kraj neizlečive bolesti, njega su zvali „majstor”.” Antić dodaje kako je DPS doživio prva dva, a kako su zapravo dolazeći predsjednički izbori prilika za treći i završni.
Zaista, kada se pogledaju rezultati lokalnih izbora, kako u najvećim gradovima Nikšiću i Podgorici, tako i u manjim sredinama, primijetićemo rapidan pad glasačkog tijela DPS-a i koalicije oko njega. Osim toga, gubitak poluga moći “na lokalu”, do kraja umanjuje kapacitet za izborne manipulacije, kojima je u svojoj dugoj vladavini DPS bio itekako sklon. Taj “kalfa” otvorio je prostor da 19. marta “majstor” dokrajči Đukanovićev režim, a time i njegovu političku karijeru.
Prema svemu što je javnosti do sada saopšteno, ponuda kandidata u prvom krugu biće idejno i kadrovski veoma šarolika. To je, donekle, neočekivano, s obzirom na koalicioni potencijal nekih partija koji iz različitih razloga nije ostvaren. Biće ovo velika provjera ličnih izbornih rejtinga partijskih lidera, što će nakon izbora uticati i na pomjeranja u vrhu istih.
Ako u grubo definisani srpski blok svrstamo partije koje ne odriču hrišćanski karakter crnogorske države, imaju pomirljiv stav prema Srbiji i ne apsolutizuju poziciju NATO-a u Crnoj Gori, onda možemo reći da one daju dva kandidata na predstojećim izborima.
To su Goran Danilović iz Ujedinjene Crne Gore i Andrija Mandić, lider DF-a. Uz svo poštovanje koje Danilović uživa u crnogorskoj javnosti, odmjeren politički nastup i visok stepen političke kulture, njegov rejting je poprilično ograničen. Osim partijske strukture, fali mu i percepcija javnosti da je njegova pobjeda moguća, što ga vezuje za svega par procenata biračkog tijela, koliko njegova stranka dobija na lokalnim izborima.
Vrati se, vojvodo
Kandidat DF-a, Andrija Mandić svakako važi za jednog od favorita u izbornoj trci i mnogo je stvari zanimljivo oko Mandićeve kandidature. Prije svega, jasno je da su lideri DF-a umorni od pokušaja sa nestranačkim ličnostima i da je sukob sa Krivokapićem presudno uticao na to da neko iz stranačke strukture bude kandidat. Osim toga treba konstatovati da je povjerenje između DF-a i “građanskih” partija potpuno potrošeno u posljednje dvije godine. To je izazvano, prije svega, odbijanjem “građanskih” stranaka da kadrovi DF-a participiraju u vladi na ministarskim mjestima, što je pratila i svojevrsna lična diskvalifikacija tih ljudi kao tobožnjih ruskih i srpskih agenata. Zato je bilo nerealno očekivati da će DF podržati nekog zajedničkog kandidata koji bi naginjao “centrističkom” narativu.
Druga stvar, u samom DF-u je postojala dilema sa kojim kandidatom izaći. Da li sa onim čija je percepcija u javnosti umjerenija i ko se ne vezuje strogo za srpsku nacionalnu politiku? Pa se pominjala i Jelena Borovinić-Bojović i neki drugi kadrovi, kao mogući kandidati. Međutim, prevagu je ipak odnio Andrija Mandić, koji u crnogorskoj javnosti nerijetko nosi epitet “vojvode”. Mnogi su na početku tu kandidaturu kritikovali smatrajući da je Mandić, navodno previše radikalan kandidat i da u drugom krugu ne može privući umjerenije političko tijelo. Ali DF se ipak vodio reklo bi se ispravnom logikom da u prvom krugu homogenizuje srpski korpus u Crnoj Gori oko ličnosti koja je zbog svog srpstva najviše oklevetana. A u drugom krugu DF igra na dovoljno jaka anti-DPS osjećanja koja su pokazana i na lokalnim izborima i koja bi mogla privući dovoljan broj “umjerenih” glasača.
Naravno, po toj logici kandidat DPS-a ide u drugi krug, što se iz nekih stranaka pokušalo osporiti, ali čini mi se da za takva osporavanja nema prostora pri trenutnom omjeru snaga. Tako se taktika DF-a usredsređuje na to da ostvari nadmoć u anti-DPS bloku, nanoseći poraz Evropi sad i Demokratama koje će po svoj prilici istaći svoje kandidature.
U samu izbornu kampanju Demokratski front je krenuo veoma odlučno i hrabro. Naročito se uspješnom pokazuje kampanja diskreditovanja Milojka Spajića. Zanimljivo je da je ta kampanja prepuštena Nebojši Medojeviću koji je poprilično uspješno pokazao njegove mahinacije sa stanovima, prebivalištem u Srbiji i korupcionaškim aferama. Time je Mandić ostao “čistih ruku”, a Spajićev integritet je uveliko poljuljan u javnosti. Na sve to, iz nadležnih organa Srbije stiglo je obavještenje da Milojko Spajić ima prebivalište u Srbiji, što će po svoj prilici onemogućiti njegovu kandidaturu. Naravno, svaki drugi kandidat Evrope sad će biti bremenit nasljeđem njegovih skandala, što će mu otežati političku poziciju.
Mafija, ambasada, narod
Osim toga, DF-ova teza kako na izborima imamo tri vrste kandidata, onoga koji je kandidat mafije, zatim ambasada i na kraju kandidat naroda, čini se za sada vrlo uspješnom. Nekada je stvari potrebno simplifikovati do nivoa simbola i jasnih slika, jer politička percepcija se danas svodi upravo na takve pojednostavljene predstave. Zato ova teza osim što je dobrim dijelom tačna, marketinški je vrlo korisna. Naravno, Mandić u njoj figuriše kao kandidat naroda, prije svega zbog otpora pritisku zapadnih ambasada i nepokolebljivosti u svom političkom nastupu.
Zaista, kada se pogleda nedosljednost građanskih partija u odnosu prema srpskom i uopšte tradicionalnom pravoslavnom faktoru, poltronstvo istih prema zapadnim centrima moći, onda je sa toga stanovišta nesporno Mandić jedini pravi izbor. Samo izborom Mandića Crna Gora može raskinuti i sa Đukanovićem lično i sa njegovim ideološko-političkim zasadima. I samo u takvom okruženju srpski narod se može do kraja identifikovati sa državom Crnom Gorom i njenim istitucionalno simboličkim sklopom. Sve ostale partije koje pretenduju na to biračko tijelo pokazale su nedostatak otpornosti na NATO narativ prema Srbiji, Srbima i regionu, i imaju sve manje moralnog prava na takve pretenzije.
Takođe, ako Mandić ne pobijedi na izborima postoji velika vjerovatnoća da će to biti iskorišteno da se DF potpuno skrajne od sistema vlasti, čak i “po dubini”. To bi na dug rok oslabilo političku snagu srpske zajednice i suzbilo njene autentične vrijednosti otpora i slobode, a sa druge strane pokazalo da samo NATO kandidati mogu voditi Crnu Goru, što bi bila svojevrsna potvrda da je Đukanovićev politički put bio ispravan.
Demokratska Evropa, sad
U ovom bloku izdvajaju se kandidati Demokrata i pokreta Evropa sad. Apsurdno je da ne možemo sa sigurnošću reći ko će biti kandidat ni jednih ni drugih. Naime, Demokrate su na početku kampanje u nekoliko javnih apela, gotovo molile Evropu sad da idu sa zajedničkim kandidatom. Neke analize su potvrđivale da bi zapravo njihov zajednički kandidat najbolje prošao u izbornoj trci. Međutim Evropa sad je odbila ovu ponudu i izašla sa svojoj kandidaturom.
Naravno, kandidovali su jednog od lidera – Milojka Spajića. Ponesen rezultatom na podgoričkim izborima Spajić je krenuo vrlo samouvjereno u ovaj poduhvat. Međutim, pomenuta akcija DF-a i današnje obavještenje iz Srbije su poljuljali njegovu reputaciju u javnosti, a na koncu i pravno onemogućili njegovu kandidaturu. Nakon toga Evropa sad je u veoma nezavidnoj poziciji, sa dilemom da li da kandiduje svog drugog lidera Jakova Milatovića ili da podrži kandidata Demokrata. Čini se da je realnija ova prva opcija, s tim da je moguće da Spajić uz nekakvu pravnu vratolomiju ostane kandidat pokreta.
Njihova eventualna pobjeda za Srbe bi značila produženje one mutne i nejasne politike kakvu je vodio Zdravko Krivokapić. Politike koja bi insistirala na tome da udalji Srbe od Beograda, ali da im ne ponudi nikakvu suštinsku satisfakciju u crnogorskom društveno-simboličkom sklopu. Visok stepen poltronstva koji su pokazali prema zapadnim centrima, takođe ih u tom smislu diskvalifikuje.
Osim toga njihovi ekonomski programi zbog kojih su se proslavili u javnosti pokazuju se sve besmislenijim, naročito zbog katastrofalnih posljedica koje su izazvali u zdravstvenom sektoru ukidanjem doprinosa za isti.
Za kandidaturu Demokrata Bojan Panaotović je ispravno zapazio sljedeće: „Demokrate svoj dignitet narušavaju prosidbom Evrope sad, koja ih uporno odbija, a onda i odugovlačenjem sa imenom kandidata i predajom zvanične kandidature, iako imaju niz dobrih kandidata.” Ovome zapažanju ja bih dodao da ih ne ohrabruju ni rezultati sa lokalnih izbora, naročito iz Podgorice, gdje im je Evropa sad uzela većinu biračkog tijela. Međutim, ako ni Spajić ni Milatović na kraju ne budu kandidati, postoji prostor za prolazak kandidata Demokrata u drugi krug.
Milova dilema
Ključni problem na ovom dijelu političkog spektra Crne Gore jeste što partije nisu mogle da se dogovore oko zajedničkog kandidata. SDP je tražio da to bude neka nestranačka ličnost. DPS-u to po svoj prilici nije odgovaralo. Na kraju se odustalo od koncepta zajedničkog kandidata i SDP je izašao sa Draginjom Vuksanović-Stanković kao svojom opcijom.
Ona će nesumnjivo vezati za sebe jedan dio ultra-crnogorskog biračkog tijela, zbog svojih prepoznatljivih nastupa na “komitskim” skupovima. Koliki će to procenat biti, zavisi i od pozicioniranja u kampanji, ali prvenstveno od toga ko će biti DPS-ov kandidat.
Na koncu, Đukanovićeva partija je na najtežim mukama. Nekolika imena figurišu kao njihovi potencijalni kandidati. To su svakako Milo Đukanović, Milica Pejanović-Đurišić i bivši gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković. Dakle, dilema je da li ići sa personifikacijom starog režima ili pokušati se privući centru političke ravnoteže. Izgleda da Đukanović još nije rad prepustiti stranačke i funkcionerske poluge moći iako bi takav izbor vjerovatno pružio više šanse DPS-u i koliko-toliko mu produžio život. Stari balkanski politički vuk tako neminovno srlja u zaton svoje političke karijere jer bi njegov poprilično izvjestan poraz bio jasan znak da se mora povući.
Sa druge strane, kandidatura npr. Vukovića iako bi vjerovatno izgubio, kao i izbore u Podgorici, pokazala bi izvjestan stepen fleksibilnosti DPS-a da se prilagodi situaciji koja za njih nije nimalo povoljna.
Kao što vidimo, pravo more kandidata, kombinacija i mogućnosti. Sve to karakteriše ove izbore, koje slobodno možemo nazvati izborima “za budućnost Crne Gore”. Iako je to krupna konstatacija, nije pretjerana jer će njihov ishod za duži rok ustrojiti pravac crnogorske spoljne i unutrašnje politike i relativno trajno pozicionirati neke igrače na političkoj sceni Crne Gore. Zato nam valja ispratiti i izmjeriti kako će koji scenario uticati na Srbe i njihov položaj u toj zemlji, kao i na odnose sa Srbijom i Republikom Srpskom.
(standard.rs)
