Otac je želio samo jedno – da dođe u Loznicu i vidi mene i novorođenog unuka. Prodao je stoku da donese hranu meni i mojoj djeci, ali nije uspio da pređe Drinu. Nikada ga više nisam vidjela, svjedoči Branka Živković iz Donje Kamenice, kod Zvornika, za Memorijalni centar Republike Srpske. Za nepuna dva mjeseca izgubila je oca Krstu i brata Miću Tešića.
Branka je odrasla u zemljoradničkoj porodici u Donjoj Kamenici kod Zvornika. Oca Krstu pamti kao čovjeka čije su poštenje cijenili i Srbi i Muslimani. Sa svojim volovima radio je na imanjima širom okolnih sela, a komšije su ga pamtile kao čovjeka koji nikada nije prisvojio ništa što nije bilo njegovo.
“Ako bi nešto našao na putu, okačio bi na ogradu da vlasnik dođe po to. Takav je bio moj tata.”
Čak ni kada je počeo rat nije dozvolio da njegovi volovi uđu u tuđu njivu.
Govorio je: “To nije moje. Nekad će se svako vratiti svome.”
Početkom aprila 1992. godine Branka je, u osmom mjesecu trudnoće, sa trogodišnjom kćerkom izbjegla u Loznicu. Nekoliko sedmica kasnije rodila je sina. Krsto je želio da vidi unuka kojeg nikada nije upoznao. Prodao je jedno june kako bi kćerki donio hranu i pomoć, ali kada je stigao do Drine nije bilo čamca kojim bi prešao na drugu obalu. Vratio se kući.
Bio je to njihov posljednji susret.
Nekoliko mjeseci kasnije, nakon pada Novog Sela, 17. septembra 1992. godine snage takozvane Armije BiH pokrenule su napad i na Donju Kamenicu. Krsto je tog jutra izašao ispred kuće da vidi šta se dešava, ne želeći da opasnosti izloži svoje sinove.Rekao je sinu: “Ti idi da doručkuješ, ja ću samo da obiđem.”
Nije odmakao ni dvjesta metara kada je pogođen. Njegove posljednje riječi bile su: „Јoj, sine.“
Brankin brat Srećo pokušao je da mu pritrči, ali su rafali bili toliko jaki da je bio primoran da se skloni u rov. Upravo zahvaljujući Krstinoj žrtvi, prisjeća se Branka, ostali članovi porodice uspjeli su da se povuku i prežive napad.
– Tata je nas sve spasio – govorio joj je kasnije brat Mićo.
Ali tragedija porodice tu nije stala.
Mićo Tešić imao je samo dvadeset četiri godine. Nedugo prije rata odslužio je vojsku i zaposlio se u Beogradu. Bio je vedar, omiljen u društvu i, kako kaže njegova sestra, čovjek koji je uvijek nastojao da pomogne drugima. Iz Beograda je došao s namjerom da posjeti sestru i sestrića, ali je usput pristao da na položaju zamijeni rođaka kako bi ovaj mogao da obiđe svoju porodicu u izbjeglištvu.
Na položaj je otišao 5. novembra.
Već narednog jutra, 6. novembra 1992. godine, tokom napada pripadnika takozvane Armije BiH na Glođansko brdo, Mićo je nestao.
Porodica je tri mjeseca živjela u nadi da je živ i zarobljen. Tek nakon otkrivanja masovne grobnice pronašli su njegove posmrtne ostatke.
“Prepoznala sam ga po leđima i po plavoj trenerci. Imao je samo dvadeset četiri godine.”
Branka kaže da je to bio najteži trenutak njenog života.
“Moju priču ne mogu ispričati ni za trideset godina.”
Iako je preživjela gubitak oca i brata, a poslije rata izgubila i preostalu braću, Branka nije dozvolila da u njoj ostane mržnja.
Kada se porodica vratila u Zvornik, njen sin je u školi dobio drugove i drugarice muslimanske nacionalnosti. Sjeća se da joj je jednog dana rekao kako se druži sa djevojčicom Inom i jednim dječakom.
Rekla sam mu: “Sine, nemoj nikoga da vrijeđaš. Samo budi čovjek. Djeca nisu ni za šta kriva.”
Ta djevojčica godinama je dolazila u njihovu kuću i družila se sa njenim sinom.
“Ne mrzim nikoga. Treba da čuvamo Republiku Srpsku, ali i da ostanemo ljudi.”
U tim riječima danas vidi najveću pobjedu nad svim što je njena porodica preživjela – da bol nije pretvorila u mržnju, nego u zavjet da se stradanje pamti, a da nove generacije odrastaju bez tereta osvete.
Kompletno svjedočanstvo Branke Živković dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem linku.
Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočanstva će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske.
Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba Srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku: U BRATUNAC SE NE ZOVE, U BRATUNAC SE IDE.
