Alumina  kao “Gordijev čvor”

0
86

Piše: Radenko Smiljanić

Koliko god da se trudili da damo svoj lični doprinos u zdravom opstanku i razvoju sopstvenog naroda i države, uvijek se nađu neki bezobzirni pojedinci koji su spremni da pod okriljem nekakve prividne moći sruše sav taj trud. Najbolji primjer takve tvrdnje je Alumina, jer je postala tačka na kojoj se presjecaju svi mogući interesi jednog sistema. Od težnji da se materijalizuju nove ideje, da se obrazovanje, znanje, iskustvo i iskrena predanost u radu i borbi za biološko očuvanje u svom životnom prostoru pretvore u konkretne rezultate, pa do klasičnog lešinarskog pristupa sa strane tim rezultatima. Očigledno da je dugogodišnje devastiranje društva urodilo plodom. Klasičnom zamjenom teza, spinovanjem, upornim isticanjem onog što nekad nije bilo vrijedno pomena, a obezvređivanjem i omalovažavanjem zaista bitnih stvari, došli smo do tačke kad je sve postalo upitno. Valjda je to i bio krajnji cilj. Zato danas imamo i diplome i ljekarska uvjerenja i sudske odluke po narudžbi. Da li je nešto ispravno, ili ne, koga briga.

Uprkos svemu, Alumina je postigla ono što u okruženju niko nije očekivao, stala na noge, razvila se. Postavila temelje za neku svjetliju budućnost. Ali je istovremeno napravila problem onima koji su je vidjeli u starom gvožđu i koji osim tog gvožđa u njoj ništa drugo do skora nisu ni vidjeli, niti znali. Sad je postala “Gordijev čvor“ za nedorasle i alave “moćnike“, koji razumiju samo jezik sile. Taj čvor će morati neko da presječe. Da li će oni koji mogu, ali se još uvijek dvoume, ili oni koji nemaju izbora, jer im je ugrožen biološki opstanak. I nije se zakuvalo. Skuvalo se. I sad će lijepo da se servira i pokusa sve to što se pripremalo prethodnih godina. Kome će biti prijatno, a kome i ne baš, tek će da se vidi. Jer, neko je u prethodnim godinama pripremao nove proizvode, nove pogone, nova radna mjesta, a neko se pripremao kako da otme fabriku. Neko je jurio kvalitet, osvajao nova tržišta, a neko se družio sa korumpiranim sudijama. Ali svaka akcija ima reakciju. Ako je ne bude, to znači da nismo ni živi.

Na kraju, neki ljudi nikako da se opamete, da se sjete da na ovaj svijet ništa nisu donijeli, osim svoje duše i da će kad odu samo nju i ponijeti sa sobom. Svi ćemo na kraju otići praznih ruku, pa čemu tolika alavost na posjedovanje nečega što je prolazno i trošno? Čemu tolika pohlepa i glad? Ovo materijalno što “stvaramo“ usput, trebalo bi služi životu, ali opštem, cjelokupnom, zajedničkom. Na žalost, strah bolesnih pojedinaca od neposjedovanja svega i svačega dostigao je svoj vrhunac.

Ostavite komentar