ANALIZA: Šta nas čeka u maju, kada isteknu rokovi iz „ultimatuma“ OHR-a i RS?

0
39

Na ljutu ranu se stavlja ista takva trava? Da, ali samo u epskoj tradiciji Srba, djelimično i drugih Južnih Slovena. U 2021. godini, na političkoj sceni Republike Srpske nije ostalo mnogo od takve drevne mudrosti. Sada se ljutom travom maše zbog ne pretjerano opasnih ogrebotina. Potezanje ograničenih zaliha ovog biljnog eliksira postalo je do te mjere olako, da nije teško zamisliti situaciju u kojoj se nacionalno biće suočava sa zaista dramatičnim ubodom, a ljute trave nema nigdje na vidiku, jer je potrošena zbog relativno banalnih povoda.

Na tom terenu se, po svemu sudeći, kretala i posljednja posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, održana 10. marta. Prije svega, ovo okupljanje republičkog parlamenta valja tretirati kao posljedicu, a ne kao spontano, ničim izazvano pojavljivanje 83 poslanika na istom mjestu. Da bi se stiglo do povoda, neophodna su dva koraka unatrag. Prva kontroverzna situacija nije hronološki udaljena, jer je visoki predstavnik u BiH Valentin Incko 2. februara ove godine zatražio od NSRS da oduzme povelje dodijeljene Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i Biljani Plavšić. Razumna osoba bi, prateći niz događaja, pomislila da su ta priznanja uručena dostupnim dobitnicima ili njihovom okruženju par dana ranije ili, eventualno, nekoliko sedmica uoči Inckovog gesta. Međutim, ne lezi, vraže, to se desilo prije skoro pet ljeta, 24. oktobra 2016, povodom 25. godišnjice formiranja NSRS.

Dakle, jasno je da neinventivni austrijski diplomata po svaku cijenu tražio razlog za provokaciju usmjerenu ka RS, a sve što je uspio da pronađe bile su već potpuno zaboravljene „diplome“. Da bi ova mizerna konstrukcija dobila dramatičnu konotaciju, Incko je u zahtjev za oduzimanje povelja uvrstio i rok od tri mjeeca. Znači, „ultimatum“ je tempiran tako da traje do 2. maja, a prema toj (anti)logici, Incko će sljedećeg dana da posegne za bog zna kakvim, navodno apokaliptičnim mjerama. Nezavisno od efekata njegovih prijetnji, može se primjetiti da je šef OHR-a – vjerovatno nesvjesno, imajući u vidu hroničnu neupućenost u nijanse ovdašnjih prilika – „pogodio“ krajnje provokativan datum u srpskoj kolektivnoj svijesti, ako se zna da su tada, 1992. godine, kulminirale krvave akcije tzv. Patriotske lige BiH u Sarajevu, sa zlokobnim početkom kod Doma JNA i brutalnom završnicom u Dobrovoljčkoj ulici.

Urnebesni scenario i siva realnost

Parlamentarna većina u RS je, očito, uvjerena da se po isteku Inckovog roka, neće desiti ništa spektakularno, jer je još 17. februara, na redovnoj sjednici, usvojila tri zaključka, od kojih je jedan sadržao zahtjev Incku da dostavi parlamentu Srpske izvještaj od radu OHR-a u protekle dvije i po decenije. Iako baš i nije oličenje čvrstine i nepokolebljivosti, teško je zamisliti visprenog Austrijanca kako – kada protekne 90 dana, koliko je od NSRS dobio za taj poduhvat – uspaničeno gleda na kalendar i sat, a onda 17. maja hita u Banjaluku da izdeklamuje šta su on i njegovi prethodnici radili tokom prethodnih 25 ljeta u BiH. A kada stigne, zbunjeno gleda praznu salu, jer je, shrvan obavezama, potpuno zaboravio da je dvije sedmice ranije dekretom raspustio NSRS, jer „tribuni“ nisu postupili u skladu sa njegovom direktivom u vezi sa famoznim poveljama za ratni vrh Srpske.

Naravno, takav urnebesni scenario pripada domenu naučne fantastike. U sivoj realnosti, najizvjesniji rasplet je onaj u kojem će sve što nas očekuje u maju podsjećati na vojne vježbe u SFRJ. Mlađe generacije nemaju predstavu o tome, ali, ove simulacije sukoba svodile su se na glumu rata između dvije grupacije, „crvenih“ i “plavih“. Neizvjesnosti nije bilo, jer je svaki detalj tih „borbi“ brižljivo planiran u raznim štabovima i komandama, a ključna karakteristika višednevnih aktivnosti, nekada razvučenih i na par sedmica, bez obzira na veliku buku i plamen u regijama u kojim su se održavale, jeste to da su bile savršeno bezopasne, pošto se pucalo – „ćorcima“.

Upravo u tu kategoriju benigne imitacije stvarne municije spadaju oba „ultimatuma“ i „roka“, i sarajevski i banjalučki. Da se slične situacije nisu dešavale u bliskoj prošlosti, još bi se neko u RS i zabrinuo zbog tamne sjenke nadolazećeg obračuna. Međutim, ne tako davno, moglo se vidjeti da ideja za trule kompromise nikome na manjka, pa su sudbinu znamenite table sa imenom Radovana Karadžića na zidu studentskog doma na Palama odlučile sasvim neočekivane osobe. Nije to bio ni Valentin Incko, koji se sa „macolom“ zalijeće da polupa ploču, niti Milorad Dodik, koji je sa svojom korpulentnom fizionomijom brani, već ničim izazvana Sonja Karadžić – Jovićević, spremna da spasi formalnog političkog rivala od direktnih nelagodnih ustupaka. Preostalo je samo da anonimni podvornik u studentskom domu, u tišini i bez svjedoka, skloni ovaj krupni „kamen spoticanja“ u nekakav podrum na nepoznatoj adresi.

Spisak lijepih želja

Neće biti iznenađenje ako slična „trava zaborava“ prekrije ne tako davno „šamaranje“ datumima između OHR-a i NSRS. Ili, ako, srodnici vlasnika povelja, dobijenih prije pet godina, po uzoru na Sonju Karadžić, ipak „samoinicijativno“, ali i diskretno i bez pompe, vrate nesrećne „diplome“ darodavcima iz parlamenta. S tim da je, osim egzibicija sa rokovima, NSRS otišla i korak dalje, pa je 10. marta održala posebnu sjednicu o OHR-u, na kojoj je usvojeno deset zaključaka. Taj dokument nije sporan za izrazitu većinu građana RS, ali nevolja s njim je što se teško može nazvati nečim ozbiljnijim od pukog spiska lijepih želja. Malo ko će u Srpskoj oponirati stavu da je Kancelarija visokog predstavnika sasvim nepotrebna institucija, pristrasna od dana nastanka, te da je Incku odavno vrijeme da napusti BiH. Ali, da bi njegovo proglašenje za „personu non grata“ imalo težinu, neophodan je jedan uslov – da Austrijanac stoluje u lokaciji na prostoru RS. Što nije slučaj, kao što je poznato, tako da nije moguće poslati dva stražara da ga sprovedu do graničnog prelaza u Gradišci i uvedu u prvi autobus do Beča ili Klagenfurta.

Od tih deset zaključaka, bar devet predstavlja opšta mjesta srpskog negativnog stava o OHR-u, što ne sadrži nikakve loše konotacije, ali ni kapacitet za konkretnu akciju. Jedini izuzetak, kakav-takav, jeste zaključak broj 6, kojim je najavljeno podnošenje tužbi u inostranstvu protiv svih visokih predstavnika, od aktuelnog do ranijih. Teoretski, to bi se odvijalo u njihovim matičnim državama, što formalno-pravno vjerovatno jeste izvodljivo, ali sa šansama za uspjeh koje se ne mogu izmjeriti ni promilima. Jer, nema tog austrijskog sudije koji će sankcionisati živog Incka za nepočinstva u BiH, niti njegovog britanskog kolege ornog da posegne za istim mjerama u slučaju pokojnog Pedija Ešdauna, a slična matrica nedodirljivosti važi i za ostale aktere ove priče.

Dakle, sve se svodi na to da je skupštinska većina u RS, reagujući na prilično trivijalan izazov, potegla tešku artiljeriju – verbalnu, naravno, jer su njeni kreatori svjesni skromnog konkretnog dometa kompletnog „odgovora“. Ako se ispostavi da je riječ o još jednom stvaranju „mnogo buke ni oko čega“, a sve ide ka tome, dodatno će se dezavuisati povjerenje šire populacije u Srpskoj, ionako niz puta izigrano, u ozbiljnost namjera njenih političkih predstavnika. Do čega to može dovesti? Pa, recimo, do hipotetičke situacije u kojoj se na horizontu povaljuje zaista ozbiljna opasnost, a malo ko između Novog Grada i Trebinja, usljed brojnih ranijih poigravanja na domaćem terenu, uzima u obzir „težinu lanaca“ koji zveckaju iza prve krivine.

Jednostrani akti

Takav predznak, na primjer, može imati organizovanje nove međunarodne konferencije na kojoj bi bilo prekomponovano dosadašnje uređenje zemlje, bez entiteta i kantona. Državnom sekretaru SAD Entoniju Blinkenu treba vjerovati kada u aktuelnom pismu Predsjedništvu BiH demantuje procjene da bi to bio „Dejton 2“, ali ne i kada tvrdi da je Vašington odustao od radikalnih zahvata na Zapadnom Balkanu. Nije sporno, takve teorije su u opticaju u domaćoj javnosti već dvije i po decenije, ali prvi put od 1995. naovamo zaista postoji globalni ambijent u kojem to ne bi bilo nerealno. S tim da bi razlika u odnosu na nekadašnje okupljanje u vojnoj bazi u Ohaju bila u tome što je garnitura Bila Klintona, nezavisno od navijačkog, prosarajevskog garda, ipak pozvala ratne lidere iz BiH i regiona da svemu daju legalitet i legitimitet, dok od administracije Džoa Bajdena ne bi bilo nikakvo iznenađenje da, bez pardona, servira novi ustav Bosni i Hercegovini bez ikakvih ovdašnjih učesnika tog projekta. Uz eventualni izuzetak samoproklamovanih „uglednika“ i bespogovornih lojalista iz raznih „igmanskih inicijativa“ i sličnih struktura.

S kakvim rezonima oficijelna Banjaluka (d)očekuje takav hipotetički rasplet? U centru odlučivanja u RS nerijetko se zaboravlja da je bilo kakva ambicioznija prekompozicija BiH moguća samo nakon jednostranih akata – bilo čijih, američkih, evropskih, ruskih, bošnjačkih, srpskih, hrvatskih – a ne poslije imaginarnog „dogovora svih zainteresovanih strana“.  A u takvim okolnostima prednost imaju oni koji u tom momentu više korespondiraju sa čuvenom Staljinovom ironičnom formulacijom, izgovorenom nakon što su ga saradnici ubjeđivali u moć i uticaj Vatikana: „A koliko taj papa ima divizija?“

Nije isključena mogućnost da je upravo to imao u vidu Volfgang Petrič, Inckov zemljak i prethodnik na funkciji visokog predstavnika, dok je lio „krokodilske suze“ nakon posebne sjednice NSRS i sarkastično uputio „zabrinuto“ pitanje: „Zar Srbi u BiH stvarno žele da unište Republiku Srpsku?“ Da se lideri RS kockaju – i to sa jednim parom sedmica, a ne sa pokerom asova u rukavu – nije sporno, ali stvari nisu baš otišle toliko daleko da bi se Petrič beznadežno hvatao za glavu. Jer, on je zaboravio da je prva postava Srpske uvijek besprekorno vladala vještinom preventivnog djelovanja.

Tako je bilo i sada, ako se ima u vidu najava Milorada Dodika da će, u procesu izborne reforme u BiH, tražiti da objedine pozicije predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH. Znači, alternativa ipak postoji, a kada je već tako, ne moraju da brinu ni oni ljudi u Srpskoj koji su se mrštili na konstataciju srpskog člana Predsjedništva BiH da je „međunarodna zajednica odustala od imenovanja Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika nakon zaključaka NSRS“. Pseudologično zaključivanje – da je to samo način da Incko ostane u BiH unedogled, sasvim je deplasirano, ukoliko se shvati da je inicirana fuzija dvije vodeće inokosne funkcije na nivou RS i BiH, ustvari, izuzetno lukavi plan.

Radi se o prepredenoj namjeri da se visoki predstavnik izmjesti iz Sarajeva u Banjaluku, kada ga već nije moguće degažirati iz BiH. Jer, šta bi drugo bio novonastali kabinet, nastao integracijom dvije trenutno najmoćnije srpske političke adrese u ovoj zemlji, nego novi super-OHR, neuporedivo uticajniji od dosadašnjeg, a pri tom bi još bio i prosrpski orijentisan. Dakle, to je pozadina ovog samo naoko iznenađujućeg i neobičnog koncepta, a ne, daleko bilo, nekakav gest nepovjerenja inicijatora prema najbližim saradnicima ili ambicija da se, budi Bog s nama, koncentrišu prevelika ovlašćenja u rukama iste persone, a pogotovo nije pokušaj da se jednim udarcem eliminišu svi politički rivali u RS.

Blizu poente

Ako je već sve to jasno kao dan, onda nema potrebe ni razmatrati inače zanimljiva i neočekivana zapažanja, poput, recimo, opaske predsjednika DEMOS-a, izrečene nakon posljednjeg sastanka sa delegacijom „najstarijeg brata“ u vladajućoj koaliciji. Podsjetimo, Nedeljko Čubrilović je tada rekao: “Moramo otvoriti Republiku Srpsku kao što je bilo od 2006. do 2012. godine kada smo postali mnogo vidljiviji na politčkoj sceni, ali i u ekonomiji”. Prvi čovjek parlamenta Srpske bio je blizu poente, s tim da je diskutabilno da li motiv za prizivanje tog doba treba da bude dilema o otvorenosti ili zatvorenosti.

Prije će biti da je u tom periodu bio od koristi talenat čovjeka koji je diktirao političke procese u RS da bude „partibrejker“ na nivou BiH, jer su tokovi sa prenosom nadležnosti u „prvoj petoljetci“ novog milenijuma poprimili takve razmjere da malo smislene destrukcije nije bilo na odmet. Međutim, kada su trendovi centralizacije zaustavljeni i kada se očekivalo da započnu zahvati decentralizacije, što podrazumijeva izvjesnu konstruktivnost, ispostavilo se da te robe nema više u rafovima političke scene Srpske. Naravno, prelaz se nije desio peko noći, ali, ako treba da se odredi granični datum između dvije faze u hronologiji RS, to je bio 13. maj 2011. godine. Dakle, termin koji se prilično podudara sa Čubrilovićevom „klasifikacijom“ perioda novije istorije.

Naime, tada je nekadašnja visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i bezbjednost, ranija figura broj 2 u Briselu, Ketrin Ešton, stigla u Banjaluku da razriješi višemjesečne tenzije povodom najava da će u Srpskoj biti organizovan referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH. Posjeta je rezultirala odustajanjem od plebiscita i famoznim „strukturalnim dijalogom o pravosuđu“, za koji se može reći sve, osim da je predstavljao bilo kakvo rješenje. Takva jalovost, naravno, nije predstavljala prepreku za lokalne apologete da kao vrhunsko dostignuće susreta navode činjenicu da je Ketrin Ešton, zaboga, domaćinu „došla na noge“, kao da je to važno bilo kome osim samom akteru. Sa stanovišta današnjice, nije više ni naročito bitno pitanje u fokusu ovog već zaboravljenog „samita na vrhu“, koliko je upečatljiva činjenica da od tog momenta na posljednjem stepeniku hijerarhijske ljestvice RS punom parom funkcioniše matrica u kojoj se jedno misli, drugo govori, treće radi. Pri čemu bi samo „sitne duše“, nesposobne da shvate bilo šta, to nazvale demagogijom.

A od famoznog 13. maja 2011. prošla je skoro decenija. Pa, ako u RS već treba nešto da se obilježava, zašto ne imati u vidu i ovaj „jubilej“, ma koliko bio neveseo? Ako ništa drugo, bar je bezazleniji od dodjele povelja povodom 25 sezona funkcionisanja NSRS.

(Saša Bižić/vijesti365.com)

Ostavite komentar