Srpska javnost sa obe strane Drine nerijetko je sklona da politiku tretira kao sport, a religiju kao politiku. Ovaj drugi slučaj bio je dominantan 19. februara, prilikom izbora dotadašnjeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija za novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve.
Takav ugao je shvatljiv, ako se uzme u obzir činjenica da su Srbi u protekle tri decenije imali znatno više svjetovnih kolektivnih iskušenja nego povoda da se udube u teološke finese ili statusna pitanja vjerskih zajednica. U novijoj istoriji, klatno jeste nagnuto na stranu prvih izazova, mada dalja prošlost sadrži obe vrste primjera – od velikih seoba Srba u Ugarsku u 17. i 18. vijeku, predvođenih patrijarsima Arsenijem III Čarnojevićem i Arsenijem IV Jovanovićem, do spora sa vlašću Kraljevine Jugoslavije zbog Konkordata sa Vatikanom, tridesetih godina 20. vijeka, kojem je ton u ime SPC davao patrijarh Varnava Rosić.
Na početku 2021. godine, Porfirije Perić preuzima Srpsku pravoslavnu crkvu u okolnostima u kojim je pažnja sunarodnika, ali i regiona, usmjerena, prije svega, prema njegovim ranijim stavovima o odnosima sa Hrvatima, Albancima, nacionalnim Crnogorcima i Bošnjacima. U tom kontekstu, paradoksalno je da gotovo nema tragova izjašnjavanja novog patrijarha o Bosni i Hercegovini, iako je riječ o njegovoj postojbini, budući da su mu roditelji porijeklom iz okoline Dervente, mada je on lično rođen u Bečeju kao dijete tek pristiglih kolonista. Ipak, ako se uzme njegovo prvo putovanje van Beograda nakon izbora za patrijarha, može se registrovati određena poruka.
Jer, nakon posjete Zagrebu, u kojem je prethodnih sedam godina bio mitropolit, a zatim i Baniji, postradaloj u nedavnom zemljotresu, patrijarh Porfirije je došao u Jasenovac. A u mjestu najvećeg stradanja pravoslavnih Srba, besjedu ovog čovjeka u jasenovačkom manastiru slušali su Milorad Dodik i Milorad Pupovac, ali i Draško Stanivuković i Jelena Trivić. Teško je povjerovati da su među prisutnim svi oni bili na svoju ruku i da tu nije bilo nastojanja poglavara SPC da djeluje pomiriteljski među politički suprotstavljenim stranama u Republici Srpskoj. I sve to dan prije famoznog 1. marta, datuma koji se u Sarajevu od rata naovamo obilježava kao „Independence Day“, bez obzira na srpsko jasno nepristajanje da ovaj „praznik“ takav status ima i između Novog Grada i Trebinja. Znači, kada je riječ o diskretnijim dimenzijama boravka patrijarha u Jasenovcu, važi poznata formulacija – ko razumije, shvatiće.
Što se tiče odnosa sa Hrvatskom, a naročito sa Katoličkom crkvom – bilo sa njenom ispostavom na zagrebačkom Kaptolu ili centralom u Rimu – situacija je funkcionisala poput svojevrsnog „švedskog stola“, sa kojeg je, u zavisnosti od ličnih afiniteta, svako uzimao ono što je htio. Dominantan utisak jeste da je stekao reputaciju čovjeka dijaloga i umjerene osobe, otvorene za komunikaciju. Nerijetko se lično trudio da afirmiše ovakvu percepciju, imajući u vidu i podatak da je, recimo, knjigu vlastitih govora i intervjua, objavljenu 2017. godine, naslovio „Zagreb i ja volimo se javno“, parafrazirajući pjesmu Arsena Dedića u kojoj je ta ljubav sa gradom tajna. Na sličnom fonu je i jedna od njegovih prvih izjava poslije izbora za patrijarha – da mu je „Hrvatska druga otadžbina“.
Sekularna prizma
Ipak, bilo je i onih – kako u Zagrebu, tako i u Beogradu i na čitavom srpskom prostoru – koji su njegovom ponašanju na mjestu mitropolita zagrebačko-ljubljanskog pripisivali drugačije predznake. Baš u doba kada je objavljena knjiga sa simptomatičnim nazivom, u Hrvatskoj je mnogo strasti zakovitlao histeričan nastup jednog pseudožurnaliste, izvjesnog Marka Jurića, koji je TV – eteru izgovorio otrovne poruke o „četničkom vikaru“ i „klanju“. Na ovaj neoustaški ispad jesu reagovale institucije, tako što su nakratko suspendovale stanicu na kojoj je ta gadost emitovana, ali je odgovorila i ulica, sa par hiljada demonstranata spremnih da „brane“ sopstveno pravo da gledaju i slušaju govor mržnje Jurića i sličnih.
Povod za ove izlive ekstremizma – inače nesklonog da objašnjava srbofobiju, jer je to, sa stanovišta zagovornika, razumljivo samo po sebi – pronađen je u videu koji je postao dostupan javnosti 2014. Dakle, baš u periodu kada je Porfirije izabran za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Na tom snimku, zabilježenom nekoliko godina ranije u Čikagu, kasniji patrijarh se nalazi u društvu jednog tamošnjeg sveštenika i grupe pripadnika srpske dijaspore u SAD, te sa njima glasnije ili tiše pjeva, a povremeno i pauzira. S obzirom na lokaciju, repertoar je bio očekivan, a kada se stiglo do muzičkog prisjećanja na Momčila Đujića i Dinaru, više nije bilo tih argumenata koji će Porfirija poštedjeti zlovolje pojedinih krugova u Hrvatkoj, uključujući i one koji su upravo njemu i vladici Jovanu Ćulibrku 2019. pripisali zasluge za odluku pape Franje da produži raspravu i uspori, a možda i potpuno ospori kontroverznu proceduru kanonizacije Alojzija Stepinca.
Naravno, bez obzira na uvjerljivost, bizarno je pripisivati navodnom lobiranju tandema velikodostojnika SPC uticaj na rezone prvog čovjeka Rimokatoličke crkve u svijetu. Međutim, zanimljivo je da se sa papom Franjom povezuje drugi momenat koji je već na plećima Porfirija kao novog patrijarha. To je situacija iz oktobra 2017. godine, zabilježena na snimcima iz italijanskog grada Asizija. Na međureligijskoj molitvi za mit u rodnom mjestu znamenitog katoličkog sveca Franje Asiškog, susret Porfirija sa papom započeo je tako što mu tadašnji mitropolit SPC ljubi ruku.
Iako među kritičarima tog gesta, kojih i danas nije malo na srpskoj strani, većina sebe smatra vjerujućim, ipak je ilustrativno da se ovakve okolnosti u tom miljeu posmatraju kroz krajnje sekularnu prizmu. Može se razmatrati dilema – da li je kod „osumnjičenog“ postojalo odsustvo svijesti o naknadnim konotacijama tog čina, u kontekstu težine ukupnih odnosa dvije hrišćanske konfesije na Balkanu? Ali, definitivno je pretjerano ovom potezu, koji prvenstveno pripada specifičnoj kurtoaziji i bontonu, sličnom u svim crkvama, pridavati dalekosežne posljedice, kao da je u pitanju naopako shvaćeni ekumenizam, zasnovan na dominaciji katoličanstva i bespogovornoj polušnosti pravoslavnih u hipotetičkoj budućoj strukturi Isusovih poklonika širom planete.
Svaka vlast (ni)je od Boga
Interesantno je da je Porfirije, u fazi dok je bio mitropolit, nije reagovao na primjedbe zbog pape, ali jeste javno iznio procjenu da je haranga zbog videa sa pjevanjem u Čikagu pokrenuta na inicijativu neimenovanih beogradskih naručilaca. Provukao je kroz te opservacije Šešelja i radikalne strukture sa političke scene, ali je konstrukcija izjave bila takva da je ostalo nedorečeno da li je aludirao na potencijalne unutarcrkvene protivnike njegovog napredovanja. Dakle, od njega lično nisu se mogle čuti teške riječi ili bar neugodne aluzije upućene drugim arhijerejima SPC.
Doduše, u uskom krugu zaista upućenih postoji zapažanje da između njega i vladike slavonsko-pakračkog Jovana postoji ozbiljna tenzija, iako su prema hijerahiji unutar Mitropolije zagrebačko-ljubljanske bili neminovno upućeni jedan na drugog. Efektu iznenađenja zbog spoznaje o njihovom mogućem rivalitetu, inače nikada demonstriranom u javnosti, doprinosi i sličan senziblitet, u znaku razumijevanja „duha vremena“, pa čak i afiniteta prema rok kulturi.
Ali, bez obzira na ovaj detalj, u većini osvrta prevlađuje procjena da je novi patrijarh godinama bio blizak vladici bačkom Irineju Buloviću, do te mjere da će se često čuti procjena da je svojevrsni „duhovni sin“ čovjeka koji je od 1990. do danas, bez obzira na dva prethodna patrijarha, Irineja Gavrilovića i Pavla Stojčevića, slovio za nauticajniju ličnost u Crkvi. Cinici će reći da je Bulović, iako mu niko ne spori izuzetno teološko znanje, u svjetovnim poslovima u čitavom tom periodu slijedio „program“ sa samo jednom tačkom: „Svaka vlast je od Boga“, primjerenijom katoličkim biskupima u Srednjem vijeku nego pravoslavnim episkopima sadašnjeg doba. Ipak, čak i da su navodi o Bulovićevom dosadašnjem uticaju tačni, ta relacija ne mora da odredi budućnost. Ništa nije zakovano, pa ni dometi Irinejevih sugestija u pogledu predstojećih postupaka Porfirija Perića kao patrijarha.
Isto važi i za još češću konstataciju da je ključno personalno rješenje u SPC bilo naročito po volji predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, pa i da je, posredstvom ministra Nikole Selakovića, značajno uticao na rasplet izjašnjavanja na posljednjem crkvenom saboru. Ipak, i ukoliko se prihvate ovakvi uvidi, već je prvi susret novog patrijarha sa aktuelnim posjednikom apsolutne vlasti u Srbiji pokazao da to ne mora biti klasični hijerarhijski odnos. Iz diplomatski uvijenih formulacija poslije tog sastanka može se razaznati šta su očekivanja prve adrese, a kakve su namjere sadašnjeg vodećeg čovjeka SPC. Vučić je rekao: „Kada država i crkva streme istom cilju i kada rade zajedno, onda Srbija bude prva u Evropi. Kada to nije slučaj, onda je Srbija laka meta za svakoga”. Međutim, patrijarh Porfirije je reagovao rečenicom koja sadrži dozirano lukavstvo, odnosno nespremnost za rutinsko favorizovanje vladajuće stranke i njenog lidera: „Danas sam mogao da čujem elementarne osnove geopolitike u užem smislu te reči. Ja sam pre svega naglasio da nisam političar, ne zato što nemam afiniteta, već zato što mislim da je crkva saborni organizam i ima cilj da gradi mostove i prevazilazi polarizaciju“.
Stav o Kosovu
A dilema o mostovima ili zidovima već decenijama karakteriše relacije pravoslavnih Srba sa ostalim narodima i vjerama u okruženju. Patrijarh se poslije razgovora sa Vučićem djelimično izjasnio i o toj nedoumici: „I ovom prilikom sam rekao ono što jeste izraz čitavog Sabora SPC – da ćemo činiti sve što je do nas kao pastira da našem narodu bude što bolje, a da to ne bude nauštrb drugih naroda, svesni da isključivo dijalogom možemo prepoznati vrednosti jedni kod drugih”.
Osim Hrvatske i BiH, o kojima je već bilo riječi, svakako je važno kako će se takva polazna pozicija odraziti i na Crnu Goru i Kosovo. U prvom slučaju, dok je mitropolit Amfilohije još bio živ i predvodio litije, Porfirije je imao istupe u kojima je nedvosmisleno podržao pobunjeni narod, a za gard sada već načete Đukanovićeve garniture prema SPC koristio je veoma oštra poređenja sa albanskim komunističkim vođom Enverom Hodžom. S druge strane, u slučaju Kosova, ponavlja se situacija kao sa Hrvatskom, gdje je teorija o „švedskom stolu“ kontradiktornih postupaka povremeno imala utemeljenje. Jeste Porfirije prošle jeseni, kao mitropilit, govorio o Kosovu retorikom koja je opšte mjesto oficijelnog crkvenog stava u čitavom postkomunističkom periodu. Krajem novembra je ocijenio da su „Kosovo i Metohija stvar identiteta Srba“ i da, „u slučaju da ga izgubimo kao temelj postojanja“, nije siguran da „naš narod ima budućnost“.
Međutim, samo desetak dana ranije, pojavio se snimak njegovog predavanja studentima Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, koje se može protumačiti i kao podrška Vučićevoj ranijoj inicijativi o podjeli Kosova ili razmjeni teritorija sa Albancima, ali i kao kritika unutarcrkvenim oponentima takve politike, prije svega onim na KiM, od Save Janjića do vladike Teodosija. „Svi ti koji kritikuju sadašnju vlast o podeli, svi oni hoće priznanje Kosova. Meni je norveški ambasador na Kosovu rekao: Što se tiče Kosova, ja sam za nezavisno Kosovo i misija NATO-a je potpuno bila legitimna. A onda mi je rekao sledeću rečenicu: Jedni od retkih koji su razumeli opravdanost bombardovanja jesu ljudi iz Crkve. Naveo je pri tom imena episkopa, sveštenih lica, monaha“, rekao je tadašnji mitropolit Porfirije u jednom dijelu izlaganja pred studentima.
Više od prvog među jednakim
Naravno, patrijarh u strukturi SPC nije neprikonoveni vladar na onaj način na koji takvoj poziciji u svjetovnoj sferi teže klasični političari. Svakako je više od uobičajene sintagme o „prvom među jednakima“, ali tu su ipak Sinod i Sabor SPC, kao korektivi patrijarhovih odluka. U svakom slučaju, ako za premijere i vlade vrijedi odrednica o prvih 100 dana mandata, tokom kojih im se daje prilika da, bez pretjeranih kritika, pokažu šta znaju i mogu, pravac djelovanja novog patrijarha će se, slijedom takve logike, moći jasnije odrediti do kraja 2021.
Ako će u ranoj fazi biti signala sa takvim predznakom, ovo značenje sigurno mogu da imaju njegova „kadrovska rješenja“ za dva upražnjena mitropolitska položaja – u Zagrebu i Crnoj Gori. Takođe, izvjesnu težinu će imati i „postizborni“ odnos prema „opoziciji“ u SPC, jer je posljednji sabor prošao u znaku tvrdnji da su najeksponiranije ličnosti iz tog domena, vladike Joanikije i Grigorije, eliminisane već u prvom krugu glasanja, dok je, od ukupno pet kandidata za patrijarha, u apostolski žrijeb ušao trio iz „vladajuće struje“, koji su činili Porfirije, Irinej Bulović i banjalučki vladika Jefrem.
A kada su u pitanju očekivanja najšire populacije među pravoslavnim Srbima od novog prvog čovjeka SPC, mogla bi da se ilustruju anegdotom čiji je glavni akter sada već pokojni pisac Brana Crnčević. O njemu može da misli ko šta hoće, ali mu je bilo teško osporiti duhovitost, garniranu efektnim dosjetkama. Tako je, jednom prilikom, vrlo živopisnom rečenicom uporedio dva patrijarha – Germana, koji je obilježio posljednje tri decenije SFRJ, i Pavla, koji je dobro poznat i savremenim generacijama. „U doba komunizma, kada nam je trebao svetac, na čelu crkve imali smo političara, a u vrijeme ratova devedesetih, kada je bilo poželjno da SPC vodi političar, to je činio svetac“, rekao je svojevremeno Crnčević.
Po starom dobrom srpskom običaju, većina običnih smrtnika vjerovatno bi najviše željela da novi patrijarh bude istovremeno i političar i svetac. Na putu do tog cilja postoji samo jedan problem – nijedan narod u svijetu do sada nije iznjedrio duhovnika kojem je uspjelo da istovremeno bude i jedno i drugo.
(Saša Bižić/vijesti365.com)
