KO JE BILA SANDRA KULIER: Banjalučanka 1979. pjevala Titu, a 1992. “Bojnu Čavoglave”

0
63

Jedna od najpoznatijih Titovih rezidencija nalazila se u nacionalnom parku Brioni, na jadranskom ostrvu Vanga u Hrvatskoj.

Upravo ovdje je bivši maršal SFR Jugoslavije proveo doček 1979. godine, sudeći po fotografiji koja je isplivala nakon dosta vremena i obradovala pratioce lika i djela Tita.

Tito sa Elenor Ruzvelt na Brionima, Tito sa Fidelom Kastrom na Brionima, Tito sa Sofijom Loren i engleskom kraljicom Elizabetom Drugom – ovakvi naslovi su punili stranice novina tokom Titove vladavine.

Na fotografiji, vidimo Josipa Broza u društvu pet pripadnica “Lokica”, ali i pop megazvijezde Zdravka Čolića u vrijeme kada je harao binama i koncertnim halama bivše Juge.

“To da vojnik pjeva Titu na Brionima nije baš bila česta pojava. Poslije mjesec i po dana u vojsci zove me ekipa iz Doma armije da nastupim pred Titom. Nastupili smo nakon njegovog novogodišnjeg govora – djevojke u trikoima, Lokice, i ja u uniformi i kratko podšišan. Tito nam je svima čestitao Novu godinu”, opisao je taj nastup Zdravko Čolić.

Pjevačica Sandra Kulier iz Banjaluke je poljubila Jospipa Broza i namjerno ostavila karmin na njegovom obrazu, a onda ga obrisala. A Tito joj kaže: ‘Navikao sam ja.’

– A meni je dobacio: ‘Dobro je tebi, vojniče, vojska na zaduženjima, a ti sa djevojkama u trikoima i pjeva se.’ Ali to je bilo njegovo zezanje. Sve to je bilo krajnje pozitivno”, rekao je svojevremeno Zdravko Čolić u ispovijesti za Nedeljnik.

A Sandra Kulier je pjevačica rođena u Banjaluci, gdje je krajem 1960-ih napravila svoje muzičke početke, da bi se uskoro preselila u Zagreb i tu nastavila, ne baš previše zapaženu i uspješnu karijeru.

Svojih pet minuta slave (pored gore pomenute epizode sa Titom) dočekala je izbijanjem rata 1990-ih godina, kada postaje jedna od zvijezda tv emisije “Gardijada”, u kojoj je izvodila hrvatske patriotske hitove.

Između ostalog, i Tompsonovu “Bojnu Čavoglave”, ne baš omiljenu u RS i Srbiji.

Nakon završetka rata Sandra vrlo brzo pada u zaborav, a zadnje godine svog života (preminula je 2018.) preživljavala je tako što je čistila stubišta po zagrebačkim soliterima.

Nakon njenog gostovanja u hrvatskom dokumentarcu Miroslava Sikavice “Glasnije od oružja”, mediji su opet o njoj počeli pričati u kontekstu teškog života. Kako je pisao express.hr, godinama je živjela daleko od očiju javnosti i poprilično skromno pa je čak i Zlatnu značku, koju je dobila kao prvi dragovoljac pjevač, morala prodati:

– Nažalost morala sam ju prodati jer sam bila u teškoj financijskoj situaciji. Morala sam preživjeti – govori Sandra koja, kako i sama kaže u filmu, ima zasigurno najveći broj domovinskih zahvalnica od svih pjevača na hrvatskoj estradi.

Priča se o brojci od čak 200 zahvalnica.

– Odlazili smo na prve crte, kroz minska polja, ali nije me bilo strah. Pjevala sam i po bolnicama, pred ranjenicima. Već deset godina čistim stubišta. Zar bi me trebalo biti sram? Ljudi su ostali bez ruku i nogu, pogibali, a šta bi ja sad trebala tražiti nešto zato jer sam nešto pjevala? Ma dajte, molim vas – rekla je ona svojevremeno.

Rođena 1951. godine, Sandra je u Zagreb iz Banjaluke doselila u dobi od 17 godina, “kao preplašena djevojčica”, kako sama navodi u jednom od rijetkih intervjua koji je pred kraj života dala za mirovina.hr. U Zagrebu je upisala glazbenu školu, a onda i Glazbenu akademiju.

Pričala je kakve je uspomene vežu uz Zagreb iz tog doba.

– U Zagrebu sam, kad sam tek došla iz Banjaluke, upisala glazbenu školu. S Vladom Kalemberom sam išla u razred, s njegovom sestrom Miom se družila. Mi smo odrasli zajedno, Vlado i ja. Izlazili smo u diskač blizu Glavnog kolodvora. Nosile smo maksi suknje. Puštao se Rod Stjuart, Šer… Tamo su se okupljali glazbenici, glumci, svi mogući. Onda je Šerbedžija uvijek rekao, hajde jednu narodnu, malena, pa bih ja zapjevala ‘zašto mi srce rani ti, roso moga jutra’ – rekla je Sandra.

Govorila je o svojim muzičkim afinitetima.

– Odrastala sam u vrijeme Beatlesa, obožavali smo ih. Volim, isto tako, i Edu Maajku recimo. To nije pjevanje, on nema pojma o pjevanju, ali je interesantan. Sve što je dobro mogu slušati – rekla je tada.

U tom momentu bila je u penziji dvije godine. Opisala je kakav je osjećaj.

– To mi je prva lova koja mi dolazi redovito! Cijeli život bila sam honorarac i sebi uplaćivala mirovinsko i socijalno, ali najmanje moguće, jer u slobodnim profesijama to tako ide: sad imaš lovu, sad nemaš, više sam bila gladna nego sita, pa kad dobiješ, sve zdrobiš, željna svega. Kad sam dobila tu malu mirovinicu, ja sam bila sretna, jer nikada nisam imala stalni prihod.

Uvijek si morao pitati za svoje novce. Ako pitaš i glumce koji su poznatiji od mene, to je krvavi posao. I dalje je, jer još uvijek pjevam,. Ja možda radim i više nego netko tko samo radi. Dvadeset godina sam u Kazalištu Komedija, s kojim radim ‘Jaltu, Jaltu’. Glumim, pjevam, plešem. To mi je najljepših dvadeset godina života – ispričala je ona.

U tom intervjuu objasnila je i kako bi voljela da umre.

– Dobro se osjećam i rekla sam da ću riknuti ili na pozornici ili na nogama. Bilo je pjevača koji su na pozornici odapeli. To je baš lijepo, uzmeš zrak i… Divota, usred pjesme. Prije tri godine, moj kolega je pjevao na zabavi i baš kad je pjevao ‘hajde, mala, dođi u moju sobu, imat ćemo privatan baaal’, otišao je. Žena ga gleda iz publike, odjednom se ljudi okupili. Ali ja joj kažem, pa on je otišao sretan. Kad bih mogla birati, onda bih voljela otići tako – zaključila je ona.

(mondo.ba, mirovina.hr)

Ostavite komentar