GODIŠNJICA ZLOČINA U DRAKULIĆU: Bez metka, u jednom danu, noževima i maljevima pobijeno 2.315 Srba

Bio je to najmasovniji pokolj Srba u NDH u jednom danu. Od jutarnjih sati 7. februara 1942. do ranog popodneva, bez i jednog metka, noževima, maljevima, krampovima pobijeno je 2.315 Srba, među njima je bilo i 551 dijete.

Pred svjedočenjima rijetkih preživjelih, pred ispisanim redovima prepunim neviđene mržnje, bestijalnosti, besramnosti, i 82 godine kasnije staje pamet.

Na današnji dan, da se ne zaboravi, 7. februara 1942, ustaše iz Pavelićeve  lične garde, “poglavnikovog tjelesnog zdruga” i Osmog ustaškog bataljona počinili su, valjda u istoriji svijeta jedinstven, neviđen pokolj civila i djece u srpskim selima Drakulić, Šargovac i Motike kraj Banjaluke, piše RT Balkan.

Tog dana je u banjalučkoj osnovnoj školi “Đura Jakšić” u Šargovcu zaklano 52 srpskih đaka, svi koji su se zatekli u školi. Broj od 52 zaklane srpske dece, koja su prethodno u školi razdvojena od hrvatske i muslimanske, u izvještaju od 10. februara te godine potvrdio je i Eugen Dido Kvaternik.

Počinioce masakra predvodio je kapetan Josip Mišlov, njemu rame uz rame bio je župnik, fratar Miroslav Filipović, upamćen među Srbima tog vremena kao Fra Satana. Pomogli su i drugi hrvatski fratri iz Banjaluke, hrvatsko stanovništvo iz okoline.

Pokolj je isplanirao advokat i hrvatski političar, ustaški stožernik, po zlu čuveni dr Viktor Gutić. U knjizi “Rat i djeca Kozare”, Dragoje Lukić, koji je godinama istraživao ustaške zločine i sudbinu srpske djece u NDH, uspeo je da sabere, objavi spiskove pobijene djece prema kojima je u Drakuliću ubijeno 294, u Motikama 207, u Šargovcu 50, ukupno 551 dijete u tri naselja.

Među ostalim pobijenim bili su uglavnom starci i starice, žene, svi koji su se tog jutra  zatekli u svojim kućama. Vojno sposobni muškarci iz tog dijela Krajine uglavnom su već bili u zarobljeništvu.

Poslije rata, učiteljica Dobrila Martinović svjedočila je Lazaru Lukajiću o zločinu u školi u Drakuliću. Nesrećna žena ispričala je ljudskom umu nepojmljive detalje:

“U učionicu je iznenada za vrijeme časa ušao fratar Miroslav Filipović sa 12 svojih ustaša, oponašajući Isusa Hrista i 12 njegovih apostola. Njega sam odranije dobro poznavala. Poznavala su ga i djeca, jer je fratar često prolazio kroz Drakulić, Šargovac i Motike. Bio je obučen u novu ustašku uniformu. Ustaše su stale pored katedre i školske table, okrenuti prema klupama i đeci.”

Fra Satana je, svjedočila je Dobrila, zamolio učiteljicu da iz klupe izvede jedno od srpske djece. Ne sluteći šta se sprema, učiteljica je iz klupa izvela malu Vasiliju Glamočanin, kćerku uglednog domaćina Đure Glamočanina koji je tada bio u zarobljeništvu u Njemačkoj:

“Fratar je nježno prihvatio djete, podigao ga na katedru i onda počeo polako, natenane, da ga kolje pred ostalom djecom, učiteljicom i ustašama. U učionici je nastala vriska i panika. Užasnuta djeca su vrištala i skakala, a Filipović se smireno i jezuitski dostojanstveno obratio svojim ustašama – Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjedim i razrješiti svih grijeha.”

Zatim je naredio učiteljici da srpsku djecu izvede iz škole, otišao do druge učionice gdje je učiteljici Mari Tunjić naredio takođe da srpsku djecu izvede u dvorište.

“U dvorištu je, na utabanom snjegu, ukrug postavio ustaše, pa naredio đeci da trče pored njih. Kako koje đete naleti, ustaša ga prikolje i izmrcvari. I sve tako dok sva đeca nisu poklana. Za ‘koljačko krštenje’ ustašama su za prvo klanje najčešće podmetana đeca… Izbezumile smo se od strave i užasa koje su ustaše radile taj dan”, svjedočila je učiteljica.

Jedna od učiteljica poludjela je tog dana gledajući šta zločinci rade u dvorištu.

Svjedočanstvo zločina ostavio je i Đorđe Rajić, kafedžija iz Banjaluke.

“Na osmog februara 1942. jedna grupa zagrebačkih ustaša pod vodstvom fratra-isusovca imenom Filipovića, iz samostana Petrićevca kraj Banja Luke, otišla je u srpsko selo Rakovica – Rudnik kraj Banjaluke. Tada su ovđe ubijena 52 radnika Srbina. Poslije toga otišli su ustaše pod vodstvom fratra Filipovića u selo Drakulići kraj Banja Luke. U ovom selu ustaše su opet pod vodstvom fratra Filipovića ubili oko 1 500 Srba, ljudi, žena i đece”, ispričao je ovaj čovek.

U fondu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina su i dva dokumenta koje je svojevremeno objavio Vladimir Dedijer a koja su oktobra 1942. godine poslata iz NDH Ministarstvu spoljnih poslova trećeg Rajha. U dokumentima stoji da je u Drakuliću pobijeno svo srpsko stanovništvo, u Motikama blizu 100 porodica sa 700 članova, u Šargovcu 120 lica.

Pokolji u selima oko Banjaluke šokirali su i Nijemce pa je fra Satana koji je u međuvremenu dobio nadimak Majstorović, zbog majstorstva u klanju Srba, uhapšen. Njemački vojni izaslanik pri Pavelićevoj vladi Edmund fon Horstenau u izvještaju direktno je za pokolje optužio Filipovića  i naveo da su zločinima prisustvovali i dr Viktor Gutić i predsjednik opštinskog suda dr Stilinović. Ubrzo, Filipović je poslije direktne intervencije Vjekoslava Maksa Luburića oslobođen.

Fra Satani suđeno je 1946. pred sudom u Beogradu za brojne zločine u NDH. Osuđen je na smrt i obješen u franjevačkoj odori. Inspirator zločina u Banjaluci, dr Viktor Gutić poslije rata pobjegao je u Italiju ali je tamo uhvaćen i  izručen Jugoslaviji. Suđeno mu je pred sudom u Sarajevu, osuđen je na smrt i pogubljen u Banjaluci 20. februara 1947. godine.

Veliki broj ustaša, krvnika koje je narod znao imenom i prezimenom izblegli su kaznu, poslije rata nastavili su da mirno žive u svojim kućama, sa svojom djecom.

Godinama poslije rata zločin je u ime viših ciljeva skrivan, tek 1965. u Drakuliću je sa petokrakom na vrhu podignut spomenik “Žrtvama fašističkog terora”, na spomeniku je napisano da je ubijeno 1.400 ljudi, a nacionalnost žrtava i krvnika je sakrivena.

Tek 1989. u Drakuliću je osveštan spomen hram u sjećanje na 2.315 žrtava i 551 ubijeno dijete. Tri godine kasnije, petokraka na spomeniku zamenjena je krstom a broj žrtava prepravljen na 2.300.