U proteklim sedmicama, osnivač i počasni predsjednik Partije demokratskog progresa Mladen Ivanić, sa prvom postavom te stranke, obišao je niz opština u Republici Srpskoj.
Serija skupova, nazvanih „Razgovor sa građanima“, obuhvatila je Šekoviće, Sokolac, Istočnu Ilidžu, Novi Grad, Kostajnicu, Kozarsku Dubicu…
Na početku razgovora za naš portal, Ivanić je iznio utiske o raspoloženju ljudi koji su prisustvovali tim okupljanjima.
– U partiji smo se dogovorili da obiđemo teren u što većoj mjeri prije godišnjih odmora. Osnovni smisao bio je da, s jedne strane, provjerimo infrastrukturu PDP-a, a da, s druge strane, vidimo kakvo je raspoloženje građana. Moj utisak je vrlo povoljan. Postoji pozitivna atmosfera, s tim da je snažnije izražena od Bijeljine prema zapadu, a da je presija koju sprovodi SNSD, zbog lokalnih moćnika, naglašenija od Zvornika prema jugu.
Nerijetko postoji predstava, kada je riječ o uporištima vladajuće stranke, da je obrnuto?
– Ogromna je presija od Zvornika prema jugu. Svi ti lokalni moćnici ucjenjuju ljude, od zapošljavanja pa nadalje, dovode porodice u vrlo teške situacije, ali i tamo se budi otpora i jača dignitet ljudi. Dakle, generalno govoreći, moja iskustva iz ovih razgovora sa građanima su vrlo pozitivna. Ako ih poredim sa ranijim godinama, atmosfera u javnosti je znatno bolja, posebno kada je PDP u pitanju.
Da li su to bili razgovori sa građanima u pravom smislu, odnosno, da li je bila riječ o dvosmjernoj komunikaciji ili o klasičnim stranačkim tribinama?
– Bilo je obostrano, bilo je tu i pitanja ljudi, a posebno je zanimljivo to da je najveći dio nas poslije tog zvaničnog dijela ostajao je još najamnje sat, sat i po na ulici, jer smo najčešće bili na otvorenim prostorima. Na mjestima gdje se odvijala ta komunikacija razgovarali smo s ljudima, maltene „jedan na jedan“.
Ko nije spreman da bude pod udarom, ne treba da se hvata ovog posla
Vi i Branislav Borenović ste u proteklim mjesecima iznosili stav da opozicija već do sredine ove godine treba da odredi kandidate za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH. Ipak, čini se da za tu ideju nije bilo sluha u SDS-u. Zbog čega postoji rezerva prema ranoj objavi kandidatura?
– Uvijek su postojale te različte procjene. Mi smo i ranijih godina tražili da se znatno ranije znaju kandidati, ali postoje opcije koje smatraju da o tome ne treba odlučivati previše rano. Smatram da to treba učiniti najkasnije do kraja ove godine, jer kandidati moraju biti nosioci tog podizanja političke tenzije, ambijenta i atmosfere. Iskreno, ne vidim nijedan razlog da se to odgađa za narednu, izbornu godinu. Mislim da je to suviše kratak period, pogotovo ako će biti i novih lica u kampanji. Ljudi moraju biti prisutni na terenu, mora da postoji razlog zašto bi građani iz manjih mjesta i sela glasali za određene kandidate, moramo dati mogućnost da narod osjeti te ljude.
Kao kontrargument za kraću kampanju, obično se navodi tvrdnja da politički konkurenti u tom slučaju imaju manje vremena za pokušaje kompromitovanja kandidata.
– Mislim da je za onog ko nije spreman da bude pod udarom, pa i lažima koje će uslijediti, bolje da se ne hvata ovog posla. Ja sam godinama na udaru SNSD-a, sa hiljadama laži, ali me to nikada nije posebno uzbuđivalo. Dakle, svako ko želi da se bavi politikom mora biti spreman i na tu „baražnu paljbu“. Naši favoriti su potpuno spremni i mislim da nemamo nijednog razloga da previše odgađamo objavu kandidatura. Naprotiv, smatram da je veoma važno da kandidati budu stubovi oko kojih se okupljaju svi koji misle drugačije od onog što predstavlja sadašnja vladajuća koalicija.
Imate li već sada u vidu konkretna imena, posebno ako se zna da su, kada je riječ o PDP-u, u javnosti odavno u opticaju potencijalne kandidature Draška Stanivukovića i Jelene Trivić?
– Nemam, a i da imam informaciju, ne bih je rekao. Ta odluka još nije donesena, a očekujem da će se to desiti na jesen. Mi u PDP-u, po našem uvjerenju, ići ćemo tada sa kandidatom i ako SDS ne bude išao. Mislimo da se kandidat treba promovisati i voljeli bismo da to i oni urade. Naša strategija je takva, a svako snosi političku odgovornost kada je strategija u pitanju.
Šta konkretno podrazumijeva vaš stav da će „PDP ići s kandidatom i ako SDS ne bude išao“? Postoji li mogućnost da oni uskrate podršku vašem kandidatu ili da se ne postigne saglasnost o imenima?
– Ne, saglasnost je već postignuta, ona postoji. Zna se da će jednog kandidata dati PDP, a jednog SDS. Mi ćemo iznijeti ime svog kandidata do kraja godine. Zaista mislim da to treba učiniti, pogotovo ako se ima u vidu pozitivno iskustvo sa kandidatom za gradonačelnika, kojeg smo predstavili godinu dana prije lokalnih izbora.
Kakav je vaš pogled na dilemu u opoziciji – mladost ili iskustvo? Da li je sazrelo vrijeme za smjenu generacija?
– Sopstvenim povlačenjem sa čela PDP-a, već sam pokazao da smatram da treba da dođe do smjene generacija. Ja to zaista mislim, ali, s druge strane, mladost sama po sebi nije garancija uspjeha. Jedina garancija je kombinacija mladosti i iskustva, zato se mi u PDP-u trudimo da imamo i mlade ljude koji kao frontmeni idu naprijed, ali i da imamo dosta ozbiljnih ljudi sa znanjem i iskustvom, koji stoje iza. Vjerujem da je to najbolja kombinacija.
Realno govoreći, dva glavna kandidata su ipak Jelena Trivić i Draško Stanivuković. Govorim o PDP-u, ne govorim o drugim strankama i dogovorima s njima. Dakle, PDP ulazi u tu priču sa ova dva kandidata.
Raspodjela funkcija unaprijed nije smisao političke bitke
Osim ključnih individualnih funkcija, nije nebitna i postizborna borba za parlamentarnu većinu. U vezi s tim, kako se, po vašoj procjeni, opoziciono jezgro PDP – SDS treba postaviti prema donedavnim članicama vladajućeg bloka, kao što su DNS i SPS?
– Za PDP je, kada je riječ o izlasku na izbore, najvažniji program. Predstavili smo javnosti Program obnove još uoči prethodnih izbora 2018. Tokom ovog ljeta i jeseni, taj program ćemo osvježiti i prilagoditi aktuelnim prilikama. Tu pominjemo ključne dimenzije iza kojih će PDP da stoji i u narednom periodu. Prvo, borba protiv korupcije. Zatim, jačanje pravosudnih instucija. Važnom smatramo i demokratizaciju, odnosno vraćanje javnih servisa narodu, a ne političkim elitama vladajućeg SNSD-a. Konačno, tu je i reforma Izbornog zakona.
Dakle, prioriteti su nam borba sa korupcijom, pravosuđe, javni mediji i izborni zakon, a glavni aspekt svega je da u RS ojačaju institucije, a ne pojedinci. Da ovdje budu važnije institucije nego nekakav Milorad Dodik ili bilo koja njegova kopija, s koje god strane dolazila.
To je programski okvir koji imamo. Ko to prihvati, dobrodošao je. Mi nećemo praviti kompromise u vezi sa programom. Isto tako, dobrodošli su i oni koji će podržati naše kandidate. Vjerujem da je programska orijentacija PDP-a dosta bliska i SDS-u, znam da smo imali slične poglede. Činjenica je da će dva glavna kandidata opozicije doći iz PDP-a i SDS-a, a poslije izbora ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati.
Logično je pretpostaviti da će stranke sa kraćim opozicionim stažom, ako podrže sve to što ste pomenuli, očekivati i određene ustupke. Jeste li spremni da ih ponudite?
– To je svaki put bio slučaj. Bilo je takvih situacija i u ranijim godinama. Mislim da smisao političke bitke nije raspodjela funkcija unaprijed, jer, kad bismo to prihvatili kao pravilo, mi bi bili isti kao i prethodni. Moj savjet rukovodstvu PDP-a je da to ne radi. Nije smisao u onoj formulaciji „Sjaši Kurta da uzjaši Murta“, samo da se promijene imena, a da ostane praksa.
Više puta je i vrh PDP-a, od predsjednika Borenovića pa nadalje, poručio da mi imamo namjeru da mijenjamo sistem, a ne samo ljude. Prema tome, nisam za to da se vrši raspodjela nekih funkcija unaprijed. Postoje kandidati o kojim se moramo dogovoriti. Mi smatramo da je ovaj pristup logičan. Ko to podrži, zaista smo zahvalni, a o drugim pitanjima tek poslije izbora.
Ne miješam se u dnevnu, operativnu politiku
Kada ste se povlačili sa funkcije predsjednika PDP-a, malo ko vam je vjerovao da nećete uticati na ključne partijske odluke, a takva percepcija je ostala do danas. Sada sumnja prati i najavu Branislava Borenovića da će se povući sa funkcije po isteku drugog mandata. Postoji li unutar PDP-a projekcija ko će voditi stranku nakon izbora 2022. godine?
– Mislim da ne. Izborni sabor PDP-a je 2023. godine, a nama je sada glavni prioritet pobjeda na predstojećim izborima. Kad sam ja u pitanju, ta odluka da se povučem nije bla nikakav manevar, da odem, pa da se, kao, ponovo vraćam. Ne. Ja jesam prisutan u partiji, ne bavim se mnogo kadrovskom politikom i takvim temama, pokušavam da rukovodstvu pomognem u strateškim, koncepcijskim političkim odlukama, kao i u oblasti ekonomije. Posebno mogu da budem od koristi kada je riječ o odnosima u Sarajevu, to je problematika koju poznajem i pomažem savjetima, a u operativnu, dnevnu politiku se ne miješam.
Mislim da je PDP nakon mog odlaska sa predsjedničke funkcije pokazao da je stabilna partija, jer smo u međuvremenu ojačali i dobili nove ljude. Nije nam se desio krizni period, koji je uvijek prisutan kod drugih partija kada im odlaze osnivači ili dugogodišnji lideri. Mi smo tu promjenu ipak napravili na vrijeme. Ja sam se ipak povukao kada sam bio politički najsnažniji i mislim da je to bila ispravna odluka, a nisam se povlačio u vrijeme kad smo gubili. Naprotiv, povukao sam se kada smo pobijedili, jer sam to uvijek imao u glavi kao koncepciju, znajući da će to omogućiti da partija dugoročno opstane i da ne bude vezana samo za jednu osobu.
Većina u Predstavničkom domu BiH, u kojoj su bili i poslanici PDP-a, spriječila je Savjet ministara da odobri oko 100 miliona KM za kupovinu nove zgrade za UIO od firme čiji je vlasnik Mile Radišić. Sa istim čovjekom je na lokalnom nivou, zbog „Kajak terase“, u konfrontaciju ušao gradonačelnik iz vaše partije, Draško Stanivuković. Kakav je rasplet moguć u ova dva slučaja?
– Mene ni u jednom, ni u drugom slučaju ne interesuje ko je vlasnik ili simbol. Zaista me to ne zanima, time se na bavim. Podržavam to što je uradio g. Borenović. Veoma je bezobrazna čitava ta namjera da se, umjesto 12.000 kvadratnih metara za 40 miliona KM, kupi 17.000 kvadratnih metara za 100 miliona maraka. To znači da je cijena kvadrata oko 6.000 KM. Svako ko je minimalno upućen u problematiku, zna da je to potpuno nerealna i bezobrazno visoka cijena, odnosno da je to pljačkanje naroda na najdirektniji način.
Pokušaj da se glasanje u Parlamentu BiH predstavi kao odluka protiv Banjaluke je potpuna laž, inače tipična za pristup SNSD-a. Jer, zakonom koji je donesen u moje doba regulisano je da je sjedište UIO u Banjaluci i to niko živ više ne može da promijeni. Smatram da se namjerno razvlačilo čitavo ovo vrijeme, da se sačeka kupovina te zgrade pod ovim uslovima, jer su te pare bile prisutne šest, sedam, ako ne i osam godina. Mislim da je dobro napravljeno što je onemogućena bezobrazno visoka cijena za koju nema nikakvog opravdanja.
U vezi sa „Kajak terasom“, zaista nisam potpuno u toku. To ne mogu da komentarišem, niti sam se ikada bavio lokalnim pitanjima, ali vjerujem da g. Stanivuković ima iskrene namjere, da hoće da stvari koje su ranije prolazile neprimjetno dovede u red, da pokaže da ne može u gradu svako da radi šta hoće i što mu je ćeif.
Da Dodik ima papir koji me tereti za NATO, već bi ga pokazao
Ponovo je aktuelizovana rasprava o odnosu BiH i NATO-a, naročito zbog famozne vježbe na Manjači. Kako gledate na stav vlasti u RS da nisu bile u pitanju NATO-jedinice, već Oružane snage BiH i Armija SAD, kao i na pripisivanje vama odgovornosti za tu vježbu, jer je navodno dogovorena tokom vašeg mandata?
– Rekao sam ranije, da postoji neka odluka te vrste, davno bi je Milorad Dodik izvukao i mahao s njom pred očima javnosti. Međutim, takve odluke nema. Kad Dodik padne s vlasti i ostane bez moći da stvara lažnu sliku o sebi, a desiće mu se to, prije ili kasnije, tek tada će se vidjeti razmjere obmana koje je on širio o drugim ljudima, da bi skupio političke poene.
Ostaje neumitna činjenica da je zahtjev za odobrenje ANP-a podnio Radmanović uz Dodikovu saglasnost. Ostaje neumitna činjnica je tu zapisano da je cilj BiH da uđe u NATO. Ostaje neumitna činjenica da je Dodik bio taj koji je napravio Program reformi, odnosno ANP, da je Dodik taj koji je omogućio najveću vježbu sa američkim trupama na prostoru RS. Te američke trupe su sastavni dio NATO-a, a cijela ta vježba je sastavni dio „Odgovora 21“.
Iz još jednog tumačenja vlasti proizlazi da se radilo o bezazlenom kompromisu koji predstavlja uvod u zajedničku vježbu OS BiH sa Vojskom Srbije.
– Ako je to bezazleni kompromis, mogu misliti šta je onda grandiozni kompromis. Riječ je o 700 američkih vojnika na Manjači. To je sve pokušaj obmanjivanja javnosti i bježanja od istine. Dodik je trebao da ima hrabrosti i kaže – jeste, ja sam sve to uradio i stojim iza toga. Stani iza toga, a ne prebacuj odgovornost na nekoga ko s tim nema apsolutno nikakve veze.
Što se mene tiče, ANP je bio obaveza koju je BiH prihvatila. Zahtjevom g. Radmanovića, BiH je uz saglasnost sve tri strane tražila ANP i to se tada više nije moglo zaustaviti. Kada jednom nešto prihvatite, to je gotovo, bez obzira na ovo što Dodik pokušava kroz rezolucije u RS nakon 10 godina. Trebao je da ubijedi svoje partnere s kojima čini većinu na nivou BiH da odustanu od toga. Pošto nije mogao, to postoji kao obaveza. Govorim o ANP-u, ne o članstvu.
Ja sam i ranije govorio – da sam ja u njegovoj poziciji, prihvatio bih ANP bez malverzacija i muljanja kojim se on sad bavi, ali bi u odluci stajala jedna rečenica, da se o članstvu BiH neće pričati dok sve zemlje u regiji ne budu članice, a to znači i Srbija. Time bi se ispunila obaveza koju je Dodik stvorio, a ne bi se otišlo korak dalje. Jer, postajao bi jasan stav da će se o članstvu pričati tek kad ili ako Srbija bude u NATO-u. On tu rečenicu nije obezbjedio, a ja bih je obezbjedio i imao. On je ostavio sve otvoreno. Ovo posljednje što je uradio u Antaliji na istom je tragu.
Mislite na deklaraciju sa samita, u kojoj se ne pominju samo evropske, već i evroatlantske integracije?
– Pominje se direktno NATO, a ne samo evroatlantske integracije. Može Dodik da priča šta hoće, ali on se očito isprepadao od Amerikanaca i sada jedno priča u RS, a drugo radi. To će se tek vidjeti, posebno kada on jednog dana ne bude mogao da pravi lažnu sliku o sebi. Tek tada će se njegov autoritet strovaliti, on toga uopšte nije svjestan.
Ne očekujem bonska ovlaštenja
Kao još jedan kamen spoticanja u BiH, pojavila se situacija sa visokim predstavnikom. Budući da je za 1. avgust najavljen odlazak Valentina Incka i dolazak Kristijana Šmita, da li je realno očekivati nastavak prakse u kojoj se najkontroverznije odluke OHR-a donose u danima takvih tranzicija?
– Ne vjerujem da će to biti slučaj, zato što ne mislim da će Kristijan Šmit koristiti bonska ovlaštenja na način kako je to radio Pedi Ešdaun. Svi poslije njega nisu koristili ta ovlaštenja na takav način. U to doba je vršen brutalni teror, a svi poslije bili su amateri u odnosu na Pedija Ešdauna.
Ne vjerujem da će novi visoki predstavnik ući u veliku priču o bonskim ovlaštenjima ili ustavnim promjenama. Mislim da će njegov fokus biti na primjeni zakona, borbi protiv korupcije i jačanju pravosuđa, a ako su to prioriteti, onda nemate pravo da koristite bonska ovlaštenja i ja ne očekujem da će se to desiti.
U percepciji običnih smrtnika borba protiv korupcije se najčešće povezuje sa primjenom vanrednih mehanizama, pošto postoji rašireno uvjerenje da redovne procedure nisu efikasne u tom fahu.
– Ja u to ne vjerujem. Ne mogu da tvrdim do kraja, ali ne vjerujem da će Incko kao odlazeći, a pogotovo Šmit kao dolazeći visoki predstavnik to raditi. Time bi oni degradirali ulogu koju je OHR sam sebi zacrtao, a to je jačanje demokratskih institucija i procedura, a ne diktatura. Znači, ne vjerujem da će to uraditi, jer više od 10 godina nije bio takav slučaj. Uvjeren sam da se to neće desiti ni sada, ali će porasti pritisci na lokalne političare kroz borbu protiv korupcije, kao i pritisak na pravosuđe da se time bavi.
Nisu rijetke procjene da će jačati i pritisci s ciljem centralizacije BiH. To jesu teze koje se protežu u čitavom postdejtonskom periodu, ali ovog puta takve tendencije prepoznaju i vodeći političari u regionu, od Aleksandra Vučića do Zorana Milanovića. S razlogom ili ne?
– Nikada Sarajevo nije odustalo od ideje o BiH bez entiteta, sa jednim perdsjednikom, vladom i parlamentom. Nikada oni nisu iskreno prihvatili Dejtonski sporazum. Ali, problem je u tome što je jedan dio naših političkih struktura u RS svojim glupostima njima davao jednu vrstu opravdanja pred međunarodnom zajendicom, umjesto da smo se čvrsto držali svoje pozicije. Ponekad su, a tu prije svega mislim na Dodika, bezrazložnom galamom bez pravog sadržaja davali „ispričnicu“ Bošnjacima za to neprihvatanje Dejtona.
Imao sam mnogo komunikacije na međunarodnoj sceni i znam da im je malo dosadila ta priča koja dolazi iz Sarajeva – mi smo žrtve i svijet je dužan da nešto uradi. Pojavili su se novi klinci koji nisu bili ni rođeni kad je rat počeo, kojima je ta priča o ratu i žrtvi već preko glave. Više niko ozbiljan to i ne prihvata, tim prije što je na sarajevskoj političkoj sceni jedan broj ljudi koji se pozivaju na građanski koncept, a u stvari su ekstremno nacionalno isključivi.
Zato ne očekujem nikakve procese centralizacije. Pravo da kažem, ne vidim gdje bi se mogli i desiti, koja bi to oblast mogla biti. U posljednjih deset godina, nisam vidio da je međunarodna zajednica i pokušala bilo kakvu centralizaciju. Ne znam nijedan konkretan pokušaj, bar u moje doba, nijednu temu u kojoj bi to moglo da se desi. Ta vrsta iracionalnog straha koji je prisutan u RS podsjeća me nekad na mazohizam koji sami sebi stvaramo, bez ikakvog razloga. Ne vidim nijednu ozbiljnu ideju koja bi vodila u pokušaje centralizacije u bilo kojoj oblasti.
BiH nije u fokusu SAD, odgovornost je preuzela EU
Čini se da su polemike o centralizaciji dobile zamah nakon personalne promjene u Vašingtonu, pri čemu je novi predsjednik SAD Džo Bajden u Sarajevu prepoznat kao osoba koja će im izaći u susret, a u Banjaluci kao figura koja će iskomplikovati život u RS. Da li su ovakva očekivanja utemeljena?
– Nema od toga ništa. Evidentno je da je sa novim visokom predstavnikom odgovornost za odnose u BiH u narednih četiri-pet godina dobila EU. Amerika se više ne bavi Bosnom i Hercegovinom, bez obzira da li je predsjednik Bajden ili Tramp. BiH sada maksimalno može da dobaci do zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD, to je šef odjela u ministarstvu. Ko vjeruje da će se Bajden time baviti, veoma je površan. Nije realno da se to desi, pored odnosa sa Kinom, Bliskog istoka i drugih problema širom svijeta.
Ovo što mi imamo u BiH je okvir koji će trajati narednih 30 godina, ništa ozbiljno se neće promijeniti. Postoje dva načina kako je moguće promijeniti odnose u BiH. Jedan je domaći dogovor. Ako tu temu preuređenja BiH otvore domaći akteri, automatski ćete imati tri koncepcije. Sarajevska bi bila – BiH bez entiteta, banjalučka – nezavisna RS, mostarska – treći entitet. Kakav dogovor je tu moguć? Nemoguć je.
Druga varijanta je da se to postigne nekom novom međunarodnom konferencijom. Ja na međunarodnom planu, nakon Dejtona, ne znam nijedan ozbiljan primjer krize u kojoj su se SAD, EU, Rusija i Kina dogovorile o nečemu. Dejton je bio posljednji dogovor u kojem su Rusi, Amerikanci i Evropljani bili zajedno. Potpuno je nerealno vjerovati da se, u novim okolnostima, ovdje može ponovo postići dogovor o nekoj drugačijoj, iako nemam pojma kakvoj BiH. I da još, uz to, iza takvog dogovora stanu Turska, Hrvatska i Srbija. Volio bih da vidim to čudo od novog dogovora u BiH u kojem bi sve ovo moglo da se desi, a drugačije je nemoguće.
O tome govore amateri i neznalice, ali i ljudi koji tu temu nameću da bi lakše vladali. Prije svega mislim na Dodika, on tu temu širenja straha nameće ne bi li lakše upravljao ovdje, da ljudi u strahu bježe od činjenica da nema posla, da su putevi loši, da nema vakcina i sličnih stvari. Dakle, nema realne opasnosti nekih velikih razmjera, pri čemu neću potcijeniti mogućnost pokušaja nekih sitnijih centralizacija u dnevnoj politici. Ali, oprostite, ishod toga zavisi i od pameti i mozga onih koji predstavljaju RS, a ne od nekog velikog, ekstremnog pritiska.
U RS nema ekonomske strategije i vizije
Kako ocjenjujete aktuelnu ekonomsku situaciju u RS? Šta mislite o činjenici da vlasti u oba entiteta kako-tako uspijevaju da pronađu novac na međunarodnoj sceni, od aranžmana sa MMF-om do prodaje obveznica na Londonskoj berzi? Na stranu posljedice tih zaduženja za 10 ili 15 godina, ali, da li je sve to u ovom periodu dovoljno za „kupovinu socijalnog mira“?
– Vrlo dobro poznajem logiku vladajućih struktura. To je, otprilike, logika trgovca na pijaci: „Da ja tebi uvalim svoju robu, a šta će biti za 10 godina, nije bitno, čak ni poslije pet minuta, samo da ja tebi utrpam robu i uzmem pare“. Tako je i ovdje – drži vodu dok majstori ne odu. U RS je evidentno da vlast uopšte ne razmišlja o dugoročnim posljedicama, sva politika se svodi na rezon – dok smo mi tu, neka ima novca, a briga nas šta će poslije biti.
To je vidljivo i po kamatama za obveznice u Londonu. Ja sam ubijeđen da je veliki dio kupaca naših obveznica upravo bio iz RS, odnosno da se desilo pranje jednog dijela novca iz Republike Srpske, koji je vrlo problematičan. Dok god ne dobijemo spisak kupaca obveznica, neće se moći dobiti pozadina cijele te priče.
Ono što me više od toga brine jeste činjenica da nema investicija, da su čak i ovi domaći biznismeni, bez obzira kako su stekli kapital, počeli su da odlaze. Pogledajte gdje se oni sada nalaze – Slovenija, Srbija, Hrvatska, cijela regija, a ponajmanje u RS. Čak ni ti ljudi, koji su stekli ovdje kapital, više nemaju osjećaj povjerenja da mogu u RS da ulažu višak kapitala.
Ne sjećam se kad smo imali otvaranje ozbiljnije fabrike na ovom prostoru. I zato imate situaciju da stanovništvo odlazi, da to sve skupa ide u jednom negativnom pravcu. Da nije bilo međunarodnih institucija, mi ne bismo imali ni kilometar auto-puta. Sve su to obezbjedili EBRD i evropske institucije, koje vlast napada iz svih mogućih oružja. Da nije njih bilo, ni kilometra auto-puta ne bi bilo.
Kada „podvučete crtu“, kakvi su pokazatelji?
– Mislim da je to jedno loše stanje, u kojem ne vidim nikakvu strategiju koja bi omogućila privlačenje stranih investicija. Neće strani investitor doći u zemlju u kojoj se svaki drugi dan očekuje neki konflikt. Mogu da ulažu novac u Srbiji koja je na istom prostoru, ali stabilnija, a da ne pričamo o Vijetnamu, Tajlandu i drugim zemljama.
Taj nedostatak strategije i vizije, a ako hoćete i autoriteta onih koji odlučuju o tome, jeste ono što me zabrinjava. Ja se ne moram slagati sa ljudima u vladi i rukovodstvu RS, ali da imaju strategiju i viziju bio bih mirniji. Međutim, ne vidim da ima bilo ko sa strateškim razmišljanjem, jer su oni sve prepustili Dodiku lično. On je čovjek koji odlučuje o politici, ekonomiji, porezima, vakcinama, o svemu, a jadna je zemlja u kojoj jedan čovjek odlučuje o svemu.
(Saša Bižić/vijesti365.com)
