PARADOKSI DVA BLOKA: Ko na političkoj sceni RS radi u korist sopstvene štete?

0
61

Nakon posljednjih lokalnih izbora, politička scena Republike Srpske ima neobičnu strukturu – to je teren sa velikim brojem vladajućih stranaka i samo dvije opozicione partije koje djeluju od Novog Grada do Trebinja. I u regionalnim i u globalnim koordinatama znatno su češće obrnute situacije, pa su skupštinske većine uglavnom znatno kompaktnije od konkurenata, sklonih da u manjini djeluju fragmentirani u čitav niz opcija.

RS nije postala izuzetak od takvog pravila preko noći. To je samo finiš procesa dugog već tri sezone, jer su Demokratski narodni savez i Socijalistička partija na opštim izborima 2018. dobili solidne procente glasova, što se nije naročito dopalo vrhu Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Po svemu sudeći, u najuticajnijoj grupaciji unutar vladajuće koalicije prevladao je stav da će rast DNS-a i SP-a biti nastavljen ako se ništa ne preduzme, te da će ovaj blok dobiti format sa tri skoro izjednačena partnera, neželjen sa stanovišta SNSD-a.

Procjena nije bila utemeljena u realnosti, jer su stranke Petra Đokića i sada već „penzionisanog“ Marka Pavića nakon tog izlaska na birališta dostigle maksimum. Da su koalicioni odnosi, hipotetički, nastavili da funkcionišu u znaku idile, DNS i SP bi stagnirali, a zatim bi se suočili i sa padom rejtinga. Međutim, redove „starijeg brata“ zahvatila je nervoza, pa su posegnuli za mjerama sa ciljem da se blok vrati na prvobitne parametre, uz apsolutnu dominaciju jednog aktera i nedvosmislene sporedne uloge, rezervisane za ostala dva činioca. Rasplet je poznat, pošto su u DNS-u uslijedili „spontani“ raskoli, a među socijalistima razlaz sa sličnim predznakom, tako da je vlast, umjesto tročlane strukture, dočekala 28. jun prošle godine formirajući tzv. Vidovdansku koaliciju u Banjaluci sa čak devet članica.

Komotnost bez utemeljenja

Podsjetimo, tu su, osim incijalnog trougla SNSD – DNS – SP, bili i DEMOS, SPS, US, NDP, Poligraf i PUP. Ako se ova struktura pojednostavi, u suštini, riječ je o dva DNS-a i dva SP-a, u kombinaciji sa dvije stranke čiji su lideri potekli iz miljea SDS-a. Može se reći, na tragu sličnog humorističkog pristupa, da su pod istom etiketom djelovala i dva SNSD-a, s tim da je manji ipak bio svojevrsni solo-projekat bivšeg gradonačelnika, sa ulogom rezervnog položaja ukoliko kretanja u velikom, „izvornom“, izgube svaku vezu sa njegovim afinitetima. Konačno, krug je, bar u Banjaluci, zatvorila „veteranska“ partija bez vidljivih relacija sa ostatkom scene, osim deplasiranog uvjerenja, opet u „mozgu“ koalicije, da penzionerske stranke u Srpskoj, republici sa nesporno velikim procentom ljudi u „trećem dobu“, imaju težinu kao njihov pandan, recimo, u Sloveniji.

I šta se desilo nakon ovog predizbornog talasa hiperprodukcije vladajućih opcija? Uslijedio je postizborni trend naprasnog „čistunstva“, bizarne potrage za „izdajnicima“ u sopstvenim redovima, koji je do sada za posljedicu imao eliminaciju dvije stranke iz koalicije – DNS-a i SPS-a. Pošto se ta „istraga“ još nije zaustavila, nije isključeno da će za partijama Nenada Nešića i Gorana Selaka krenuti još neka stranka iz ovog bloka, a motiva za pospješivanje tenzija ne manjka, od različitih interesa do čistih hirova, što se moglo vidjeti u dosadašnja dva slučaja.

Očito, riječ je o sindromu komotnosti bez prevelikog temelja u stvarnosti, jer se već pokazuje da tjeranje DNS-a i SPS-a iz vladajuće koalicije – bez obzira na pokušaje amortizovanja, u vidu formiranja NPS-a Darka Banjca – nanosi statističku štetu „jatu“ okupljenom oko SNSD-a. Zbog izmjenjenog odnosa snaga oni ostaju bez većine u nizu lokalnih parlamenata, od Teslića i Stanara, do više opština na istoku Srpske, a ni dominacija u NSRS sada nije tako uvjerljiva kao prije pola godine.

Kada se ovakvoj matematici doda još nekoliko faktora, od spoljnopolitičkih, kao što je situacija sa famoznom ikonom, do unutrašnjih, poput nastavka nezdrave opsjednusti likom i djelom pobjednika na izborima za gradonačelnika Banjaluke – sada dopunjene matricom „što gore, to bolje“, kada je riječ o pozicioniranju u gradu pored Vrbasa – jasno je da jezgro vladajućeg bloka intenzivno radi u korist vlastite štete. To, naravno, neće ražalostiti kritičare ove garniture, ali nema uporište u logici elementarnog političkog samoodržanja.

Jedina sreća u nesreći ovog dijela političke scene jeste činjenica da autodestruktivnog potencijala ne manjka ni drugom kraju spektra, opozicionom. Trenutno, ni oni ne dopuštaju značajniji upliv racionalnosti na njihov teren, pa pojedine suvisle ideje, poput one koju je iznio generalni sekretar PDP-a – da treba krenuti putem približavanja ove stranke i SDS-a do nivoa njemačkog bloka CDU – CSU, pa i potpune integracije – za većinu ljudi u vrhovima ove dvije stranke imaju totalno utopijsku konotaciju.

Tačka na „i“

Umjesto fuzija, u opozicionim redovima radije se bave mučnom i sporom smjenom generacija. Ovaj proces, naravno, nije posljedica nikakvog koncepta, plana i namjere, ali se aktuelni sticaj okolnosti u PDP-u i SDS-u svodi upravo na to. Postoje određene specifičnosti tog toka. Nije ga pokrenuo, ali mu je dao sadašnji zamah, niko drugi do počasni predsjednik PDP-a Mladen Ivanić. To je učinio insistiranjem da ova partija i SDS obavezno dogovore zajedničke kandidate za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva do kraja 2021. i da u izbornu 2022. uđu sa čistom situacijom. U tom nastojanju podržao ga je i nominalni predsjednik PDP-a Branislav Borenović. Imajući u vidu pojedina ranija iskustva, kada je opozicija čekala posljednji momenat da uđe u kadrovske kombinatorike, pa se suočavala sa varnicama u „minut do 12“, ovakva žurba ima smisla. Međutim, ni rani start neće odagnati nevolje, jer je očito da su dva od tri najeksponiranija „juniora“ požurili da otvore dio špila, prije nego što to učine „seniori“.

Iz najsvježijih javnih istupa Draška Stanivukovića i Nebojše Vukanovića jasno je da prvi pretenduje na kandidaturu za predsjednika RS, dok je drugi spreman da se oproba u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH. Ipak, to što se Jelena Trivić trenutno ne izjašnjava o vlastitim ambicijama nikako ne znači da će olako prihvatiti još jedno potencijalno obećanje na „dugom štapu“, na tragu ranijih sličnih „utješnih varijanti“, što bi uoči izbora 2022. značilo, recimo, da joj se „garantuje“ premijerska funkcija ako sadašnji opozicionari obezbjede parlamentarnu većinu. Bez „plana B“ za kadrovski raspored ukoliko se to ne desi.

S druge strane, ni veterani nisu puki posmatrači čitave situacije. Mladen Ivanić i Mirko Šarović su došli do tačke kada njihovim političkim karijerama nedostaje efektna završnica, a takvu „tačku na i“ u prvom slučaju predstavljala bi funkcija predsjednika RS, a u drugom pozicija srpskog člana Predsjedništva BiH. Ovakva podjela uloga bila je u opticaju 2018. godine, ali nije realizovana, što ne znači da bi tom tandemu bila mrska iduće sezone. Naravno, prije takvog dvostrukog „hop“, neophodni su skokovi, odnosno izborne pobjede, a obojica su predugo na sceni da bi, bar prema odnosu snaga u ovom momentu, imali magnetizam dovoljan za pobjedu nad uigranim timovima vladajućeg bloka.

Dakle, na strani kandidatura „seniora“, Ivanića i Šarovića, u susret 2022. je sve, od vještine obezbjeđivanja podrške u stranačkim bazama, do solidnog nivoa međusobne koordinacije. Ali, nedostaje im politička „iskra“, koju ima trio „juniora“, mada bez ikakvih garancija da će ona ponovo da plane, kao u slučaju neočekivanih pobjeda Draška Stanivukovića i Ljubiše Petrovića na proteklim lokalnim izborima. Znači, opozicija će moći da bira između sigurnosti, ali sa neveselim predznakom, u znaku matrice „opet smo izgubili za dlaku“, i totalnog hazarderstva, jer je igra na kartu mladosti potpuno nepredvidiva, pa može da donese i nove senzacije, ali i apsolutni kolaps.

Tri ambicije, dvije kandidature

I sve to uz oslanjanje na trio koji je po habitusu prilično „anarhičan“, znatno više izbaždaren za nezavisne kandidature nego za stranačku disciplinu. Uz ključnu otežavajuću okolnost – onih koji misle da imaju kapacitet za tu borbu je troje, a ključne funkcije u RS i BiH su samo dvije, što je recept da neko, u prvoj fazi, bude veoma nezadovoljan, a u drugoj etapi, moguće, i saboterski raspoložen.

Konačno, tu su i nedoumice u vezi sa statusom DNS-a u budućim opozicionim postavkama. U ovom periodu, bolje bi prošli oni kladioničari koji bi upirali prstom prema varijanti sa prevagom „pragmatičara“ nad „idealistima“ u PDP-u i SDS-u. Izvjesnije da će Šarović i Borenović ući u kombinacije sa Nenadom Nešićem, nego da će Jelena Trivić ili Maja Dragojević – Stojić, pa i Milan Miličević, okupiti „kritičnu masu“ protivnika aranžmana za donedavnim akterom vladajuće koalicije. Ipak, na duže staze, „puritanci“ bi mogli da dođu na svoje, uz konstataciju „šta smo vam rekli“ ako se ispostavi da „trojni pakt“ nije donio očekivanu sinergiju glasova, već je, kao i sva nevoljna partnerstva, izložen konstantnim unutrašnjim osporavanjima, izazvao kontraefekat.

Paradoksalno je da se opozicija bolje snalazila dok je bila izrazito izložena fenomenu „prelijetanja“. Bilo je znatno jednostavnije zgražati se nad čitavom serijom promjena dresova i prosto nastaviti dalje bez onih koji su slijedili znamenitu rečenicu izvjesnog tajkuna, nakon napuštanja jedne od članica „alternative“: „Nemam ja vremena da budem u opoziciji“. Međutim, kada su se pojavile skromne naznake obrnutog trenda, uz naprasnu pojavu entuzijasta koji očito raspolažu svim slobodnim satima, danima i godinama ovog svijeta, u nezanemarljivom dijelu PDP-a i SDS-a zavladao je šok.

„Zaprepaštenih“ nema baš toliko da spriječe kombinacije sa duplim zamjenikom predsjednika, pored živog i zdravog prvobitnog, ili sa ranijim prvim putarom Srpske, sklonim da igra fudbal sa parama umjesto lopte. Ali, opozicionih „slabih želudaca“ ima sasvim dovoljno da u ovoj i narednoj godini podsjećaju „krčmare“ u vlastitim strankama šta sve podrazumijeva njihov račun, što se neće baš dobro odraziti na intenzitet aplauza iz publike.

Ipak, kao i obično, u ovom podneblju drame su manje popularne od komedija. A posljednji koji je briljirao u ovom žanru jeste mladić sa više puta ponovljenim lapsusom – da će stranka čije je redove upravo napustio dominirati na narednim izborima. Gaf je ponovljen, bez obzira na strpljive ispravke novog šefa. Smijeh je, ipak, makar bio i gorak, podnošljiviji od suza, a njihovo vrijeme će doći tek kada „preletači“ počnu zaboravljati kako im se zovu direktorske pozicije ili ministarski resori. Jer, stranke su prolazne, a funkcije i status koji one obezbjeđuju to nikako ne bi smio da bude.

(Saša Bižić/vijesti365.com)

Ostavite komentar