ŠTA JE STALO U 48 SATI: Od sjednice NSRS i slučaja „Begić“ do raspleta u Prijedoru

0
115

Ako na prelazu iz 2021. u 2022. godinu u Republici Srpskoj dođete u iskušenje da politička kretanja sagledate iz nestandardnih uglova, jedini način da budete iole ozbiljno shvaćeni jeste da se pravdate psihičkom nestabilnošću. Naravno, ukoliko vam se omakne da više vjerujete vlastitim očima i ušima, nego opštim mjestima u izlaganjima stranačkih telala.

Da je takav rezon efikasan, potvrđuju i pojedini momenti iz kriminalnih hronika RS, kada se zna da, recimo, za ubistvo Branislava Garića u Doboju svojevremeno niko nije odgovarao, jer je osumnjičeni navodno bio neuračunljiv. Ovakva matrica ima nastavak i u aktuelnim pokušajima odbrane Benedija Đukanovića da, na suđenju za ubistvo Slaviše Krunića, izdejstvuje isti rasplet za svog klijenta, pozivajući se na nekadašnje liječenje od šizofrenije u ustanovama specijalizovanim za mentalno zdravlje.

U tim koordinatama, stara, dobra duhovitost „Nisam paranoičan, ali to ne znači da me ne prate“ može se primijeniti na tri nedavna događaja. Prva dva su bili u opticaju 10. decembra, a posljednji 12. 12. Da su se posebna sjednica Narodne skupštine RS, slučaj Ivana Begića i prijevremeni izbori za gradonačelnika Prijedora desili, recimo, na Novom Zelandu ili u nekoj sličnoj zemlji udaljenoj ud globalnih potresa i svrstavanja, bilo bi bizarno tražiti vezu među njima. Međutim, u višepartijskom ambijentu Srpske, u proteklim godinama i decenijama, mnogo volova je zaklano zbog jednog kilograma mesa, pa ni bi trebalo biti iznenađenje ako se u dogledno vrijeme potvrdi da hronološki redosljed ove tri epizode nije slučajan i da, gle čuda, vrijedi jednostavna računica da je 1+1=2.

Bez pucnja u trećem činu

Jer, samo u dramama Antona Pavloviča Čehova važi pravilo da puška koja je okačena na zidu u prvom činu mora da opali u trećem. Ne i u parlamentu RS, odnosno na adresi sa koje već deceniju i po stižu direktive skupštinskoj većini. Poslanici u, bar formalno, ključnoj instituciji zakonodavne vlasti u Srpskoj, na inicijativu lidera najuticajnije stranke vladajućeg bloka, do sada su usvojili toliko nerealizovanih i vrlo brzo zaboravljenih deklaracija i rezolucija, da se već može govoriti o svojevrsnom groblju uzaludno straćenog papira.

Nema naročitog osnova da se povjeruje da će biti drugačije i nakon posljednje posebne sjednice NSRS, na kojoj su usvojeni zaključci o informacijama o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH. U skladu sa dobro poznatom matricom, već predvidivom za naručioca ovih akata, parlament je zadužio vladu da u narednih pola godine pripremi zakone kojim će RS ponovo vratiti ovlašćenja u domenu indirektnog oporezivanja, pravosuđa, te odbrane i bezbjednosti. Za šest mjeseci, naravno, vrijediće poznata opaska „do tada ko živ, ko mrtav“, a težina prihvaćenih mjera brzopotezno je dezavuisana ponudom Sarajevu da Srpska odustane od obnove VRS ako se Oružane snage BiH svedu na 5.000 pripadnika i dobiju nacionalni sastav koji više odgovara etničkoj strukturi zemlje.

Međutim, od samih dometa sjednice parlamenta, simptomatičniji je bio njen „tajming“. Jer, održana je 10. decembra, dakle, dva dana prije izbora za gradonačelnika Prijedora. Da glasači u većini sredina unutar RS ne prave veliku razliku između izjašnjavanja na lokalnim izborima i glasanja za funkcije na nivou RS ili BiH, to i nije naročita novost. Kao što na političkoj sceni Srpske nije poseban izum manipulacija patriotskim emocijama u završnicama predizbornih kampanja, o čemu bi mogli više da posvjedoče ne tako malobrojni glasači sa referenduma o Danu RS u septembru 2016. godine, koji su sedam dana kasnije, kada su pred sobom imali glasačke listiće, stavili znak jednakosti između odbrane Republike i podrške vlasti. Na tom tragu, jednokratno emitovanje optimizma sa suverenističkim predznakom, blisko izrazitoj većini Srba u RS, pa i u Prijedoru, sigurno nije bilo bez značaja 48 sati uoči odabira novog gradonačelnika.

Podzemne žute hronike

Naravno, pretjerano je reći da je samo taj faktor bio dovoljan za sada već poznati rasplet prijedorske političke utakmice. Zbog toga je u opticaju bio i slučaj „Ivan Begić“. Stratezima pobjedničke strane poznato je pravilo da „čašu meda niko ne popi dok je čašom žuči ne zagrči“, odnosno da će velike, nacionalne teme, sa stanovišta partijskog ili koalicionog ćara, biti najefikasnije u simbiozi sa tabloidnim faktorima. A jedan od njih su, svakako, snimci o kojima se u neformalnim političkim razgovorima iole politički informisanih ljudi u ovom dijelu RS raspredalo u proteklim mjesecima. Zanimljivo je da se uloga onih koji su imali najviše stranačke koristi od jednokratnog efekta takvih snimaka završava sa izborom datuma za njihovo pojavljivanje na brojnim telefonima. Dalje nisu morali da idu, jer za spletke i niskosti ove vrste nikada nije manjkalo partnera u (kvazi)opozicionim krugovima.

Na elementarnom ljudskom nivou ili unutar pravnih koordinata, razumijevanje za žrtvu ove intrige je nesporno, jer nema dileme da privatni sadržaji na kojima je zabilježena nečija seksualna orijentacija, bez obzira na predznak, i treba da ostanu u ličnom vlasništvu. Isto tako, ucjena je u zakonodavstvu RS krivično djelo, zbog čega se podrazumijeva da osoba koja tvrdi da joj je traženo pola miliona maraka za otkup video zapisa o sebi može da procesuira ovakvu situaciju. U drugoj, legalizmu odanijoj sredini, bilo bi logično da se i tužilaštvo samoinicijativno, po službenoj dužnosti, zainteresuje za sve te okolnosti. Uključujući i prethodnu sagu o Daliboru Pavloviću, koja je i pokrenula čitav mehanizam prijevremenih izbora, ali se od kasnije epizode, namijenjene neutralisanju učinka „ranih radova“, razlikuje po tome što nema eksplicitne erotske konotacije, ma koliko, na manje ili više nekonvencionalan način, takođe pripada domenu privatnosti.

Tu već napuštamo teren nespornog, jer samo neposredni akteri mogu znati koja je od naknadnih verzija utemeljena u realnosti. U podzemnim „žutim hronikama“ iskristalisale su se dva tumačenja. Prema jednom, pojedini opozicionari bili su spremni da, s njihovog stanovišta, „spoje ugodno i korisno“. Odnosno, da lični animozitet prema najizloženijoj osobi čitave kontroverze, a još više prema drugoj osobi koja se povezuje sa famoznim snimcima, upotpune sa materijalnom korišću. I druga, ništa manje bizarna verzija, zasnovana je na procjeni da na djelu jeste bila ubitačna kombinacija pakosti i srebroljublja, ali skoncentrisana tek u relacijama unutar pretpostavljenog tandema sa snimka?!

Šta god da je tačno, ostaje nepobitno da je video morao da ima put od opozicionog ka vladajućem miljeu, a ne u obrnutom smjeru. Što ne ide baš u prilog poklonicima infantilnih teza o apsolutnoj plemenitosti i čistoti jedne, te totalnoj dekadenciji i makijavelizmu druge strukture. A ako postoji karakteristika koja ih sve naglašenije povezuje, to je rapidno širenje neopreznosti među onima koji se uspinju u političkoj hijererhiji vlasti ili opozicije u RS. U digitalnom dobu, sasvim je infantilno vjerovanje da je moguće sačuvati samo za sebe bilo kakvu aktivnost, koja nije u koliziji sa zakonima, ali je nekompatibilna sa rezonima i načinom života najvećeg dijela glasača u ovom ambijentu.

Sekunde umjesto minuta

Posebno ako se zna da je publika u Prijedoru i RS u proteklim nedjeljama i mjesecima imala priliku da registruje tek eho onoga što je tzv. razvijeni svijet do tančina razrađivao u proteklim decenijama. Za takav trend nisu ilustrativni samo dobro poznati primjeri bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona, pa i nesuđenog lidera Francuza, Dominika Stros – Kana. U BiH je, recimo, manje poznat slučaj ovdje izuzetno zapamćenog, sada već pokojnog Pedija Ešdauna. On je početkom devedesetih, kao lider tek formiranih Liberalnih demokrata u Britaniji, od tabloida, sklonih pošalicama povodom njegovog prezimena Ashdown, dobio nadimak „Paddy Pantsdown“, što bi, u doslovnom prevodu, značilo „hlače dolje“. Takvo ruganje je doživio nakon odluke njegove sekretarice da sa javnošću podijeli njihovu vezu. U njegovom slučaju vanbračnu, a još i začinjenu pratećim pikanterijama, poput skromne dužine odnosa, mjerenog u sekundama, a ne u minutama.

Uskoro će se takvim vremenskim rasponima mjeriti koliko u kolektivnom pamćenju onog što bi trebalo da bude javnost RS ostaju momenti kao što su posebna sjednica NSRS, slučaj „Begić“ i njihova simbioza, izborni rasplet u Prijedoru. S tim što se, u domaćoj apsurdnoj matematici, na kraju ispostavilo da je 1+1=0. Prije svega zato što ovdje više nijedna izborna pobjeda ne daje povod za euforiju, čak ni onima koji su godinama uspijevali da dolaze do solidnih ličnih zarada cijedeći sve suvlju drenovinu tokova novca u Srpskoj.

A da paradoks bude kompletan, zaslužna je jedina racionalna dimenzija u čitavoj prijedorskoj „jednačini“. Jer, tamošnji prijevremeni izbori za gradonačelnika zaista su dali za pravo onima koji smatraju da se klatno narodnog raspoloženja pomjerilo prema zagovornicima promjena.  To što je kod njih simbol deceniju i po dugog statusa kvo „opozicioni“ DNS, a oličenje preokreta „režimski“ SNSD, nije problem Prijedorčana. Budući da su, sticajem kalkulantskih okolnosti, sve ostale stranke u oba bloka statirale i pasivno posmatrale ovaj duel, ljudi na biračkim mjestima su morali da se sami snalaze. To su i učinili, možda i dajući cinicima povod da ih nazovu „izgubljenim u prevodu“ – sa „republičkog“ na „lokalni“ jezik. U svakom slučaju, trezveniji su od onih koji osporavaju cifre na semaforu jer je, zaboga, taster pritisnulo samo 30 odsto glasača, dok ostalih 70 procenata to nisu učinili. Doći će vrijeme kada će se i na takav odziv gledati sa nostalgijom, jer sa nizovima poput onog između 10. i 12. decembra svaki birač zdravog razuma može da postane tek – Pedi Ešdaun. Iz onog vremena kad su ga zvali „Pantsdown“.

(Saša Bižić/vijesti365.com)

Ostavite komentar