Dok najveći dio planete bez daha prati rat u Ukrajini, zbog ovog sukoba sa globalnim odjekom tek donekle su utihnule rasprave u banjalučkoj javnosti o dometima nedavno održanih izbora za savjete mjesnih zajednica. Nije sporno, prati se i šta se dešava u Harkovu, Kijevu ili Donjecku, ali, još ne manjka entuzijazma za raspredanje o „sudaru titana“ koji se desio na biralištima u Banjaluci 20. februara.
Očekivana je situacija da čelnici političkih stranaka unutar oba bloka istrajavaju na euforičnim ocjenama rezultata glasanja. Ipak, pomalo je paradoksalno da među generalima pametnim poslije bitke prednjače akteri koji, u značajnom broju slučajeva, uopšte nisu učestvovali u izjašnjavanju građana, što ih, normalno, ne sprečava da održe verbalna ili pisana predavanja, uglavnom vlastitim favoritima, usput pominjući i suparnike.
Ma koliko bio komičan nesrazmjer između skromne izlaznosti, tek malo veće od 20 odsto, te mnogobrojnih zapažanja o ishodu, dovoljnih da se stekne pogrešan utisak o skoro stoprocentnom odzivu na biralištima, ovakvu disproporciju ne treba uzimati za zlo onima zbog kojih se o njoj može i govoriti. Jer, od upokojenja SFRJ, odnosno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, mjesne zajednice u RS i BiH, kao i u regionu, više nemaju nadležnosti sa dovoljnom težinom da ostave kakav-takav trag u svakodnevnim životima njihovih stanovnika. Takav sindrom je do te mjere naglašen da nemali broj pripadnika srednje i starije generacije – dakle, onih koji mogu da uporede aktuelne okolnosti sa bivšim sistemom – od rata do danas naprosto nisu imali nikakav kontakt sa kancelarijama MZ u svojim naseljima, niti su čuli za bilo kakvu njihovu aktivnost.
Dok je postojala socijalistička Jugoslavija, za ove administrativne mikro-formacije zaista se moglo reći da su posjedovale najsolidniji demokratski potencijal među krutim strukturama jednopartijskog sistema, pa čak i da su imale bar djelimični uticaj na izgradnju lokalne infrastrukture. Ali, tri decenije kasnije, od takve autonomije nije ostao kamen na kamenu.
Zaštita od nepogoda
Da se shvati ovaj proces marginalizacije, dovoljno je pogledati član 118 Zakona o lokalnoj samoupravi RS. Među devet stavki, navedenih o tom paragrafu, nema gotovo ničeg relevantnog, jer se priča o nadležnostima uglavnom svodi na mogućnost pokretanja javnih rasprava o određenim pitanjima. Tu je i opcija da mjesna zajednica bude svojevrsni „poštar“ koji opštini ili gradu proslijeđuje razne prijedloge i pritužbe građana. Kome je i to malo, valjda će se zadovoljiti „odriješenim rukama“ da se MZ brinu o uslovima za sport i rekreaciju ili o zaštiti od elementarnih nepogoda, te da čak skupljaju humanitarnu pomoć ili sarađuju sa udruženjima građana, ma šta to značilo.
Ako se sve to ima u vidu, jasno je zbog čega se može reći da su na biračka mjesta izašli prvenstveno stranački aktivisti, zatim i popriličan broj interesno motivisanih osoba, uz promil građana koji su ovu situaciju, bez obzira sve manjkavosti, shvatili kao priliku da slobodno, bez pritisaka, iznesu sopstveni politički stav. Međutim, to ne umanjuje legalitet raspleta, jer ne postoji nikakav cenzus, odnosno donja granica, pa bi i izlaznost od 57 osoba – znači, sa po jednim čovjekom u svakoj od ukupno toliko banjalučkih mjesnih zajednica – bila sasvim dovoljna da sve bude u skladu sa propisima.
A kada je već tako, nije na odmet primijetiti da rezultati ovih izbora ne znače da su partijski stratezi dobili pouzdan reper o rejtinzima stranaka osam mjeseci prije opštih izbora koji će se, ako se ne ostvare povremeni nagovještaji odgađanja, održati u oktobru 2022. Ovakva matematika nije deplasirana samo zato što su se sve ovdašnje partije svrstale na dvije liste, u koordinatama vladajućeg bloka i opozicione koalicije, već i zbog toga što je izborni sistem na nivou MZ krajnje bizaran.
Naime, birači su na glasačkom listiću na kojem je bilo, recimo, osam kandidata stranaka republičke vlasti i isto toliko aduta opozicije sa nivoa RS, imali pravo da glasaju za onoliko osoba koliko požele. Dakle, ili samo za jednu, ili osam, ili svih 16, a isto tako i za pet ili deset. Oni koji su slijedili stranačke instrukcije, u ovom hipotetičkom slučaju, opredijelili su se za svih osam kandidata jednog ili drugog saveza. Međutim, nema nikakvih dokaza da solidan broj birača nije davao podršku ignorišući koalicione podjele, a vodeći se ličnim poznanstvima ili afinitetima prema osobama u različitim političkim dresovima.
I Kardelj bi bio ponosan
Zbog toga je krajnje nategnuta računica iz izbornih štabova prema kojoj su partije skupštinske većine na gradskom nivou, oko SNSD-a, dobile 57 odsto, a stranke lojalne gradonačelniku Drašku Stanivukoviću, okupljene oko PDP-a, 43 procenta. Pravo glasača da istovremeno podrže ljude iz oba bloka čini ovu matematiku gotovo nesuvislom, a ima tek nešto više smisla fokusirati se na broj osvojenih mjesnih zajednica, jer su jedini mogući orijentir u izbornom modelu na koji bi i Edvard Kardelj, nekadašnja Titova desna ruka i pokojni kreator sličnih originalnih izuma, bio izuzetno ponosan.
U tom domenu opet je neminovna ograda, budući da je sistem takav da, u izrazitoj većini sučajeva, pobjedničkoj opciji pripadaju sve mjesta u savjetu MZ, bez obzira da li se njihova prednost mjeri jednim glasom ili stotinama, odnosno, teoretski, i hiljadama. Ipak, tako je, kako je, pa nema razloga da se potcjenjuje podatak da je blok oko SNSD-a bio dominantan u 43 mjesne zajednice, a savez oko PDP-a u 14. Na stranu to što ovakav omjer zamagljuje činjenicu da je riječ o MZ veoma različitim po broju stanovnika.
Ipak, i u takvom kontekstu, nepobitno je da je devalvirala postavka, naročito prisutna u vrhu PDP-a nakon lokalnih izbora 2020. i opštih izbora 2018. godine – da za vlast glasa striktno ruralno, a za opoziciju, gotovo aklamacijom, urbano stanovništvo. Jer, PDP sa saveznicima, u ovoj drugoj kategoriji, može da se pozove tek na pobjede u Kočićevom vijencu i na Petrićevcu, „bazi“ gradonačelnika Draška Stanivukovića. Sva ostala naselja, od Obilićeva, preko Borika, do Nove Varoši i Lazareva, završila su u rukama konkurencije, pa vodeća garnitura PDP-a idući put neće valjda tako olako otpisivati vlastite simpatizere u Krupi na Vrbasu ili Bronzanom Majdanu, niti će potcijenjivati suparničke pristalice u samom centru grada.
Naravno, bilo je u prvim postizbornim danima raširenih spinova, poput tvrdnje da je „na Starčevici izgubila Jelena Trivić“, iako žena uopšte nije bila kandidat. Ali, takve netačnosti ne poništavaju spoznaju da je, recimo, u Novoj Varoši lista SNSD-a sa Anjom Ljubojević dobila više glasova od rivala iz PDP-a predvođenih gradonačelnikovom najbližom saradnicom Miladom Šukalo, što već podrazumijeva određena „naravoučenija“, ako se stvari posmatraju na personalnom nivou.
Sprinteri i maratonci
A ako se već pominju „lekcije“ ovog glasanja, u slučaju opozicije one su stigle od „insajdera“, a ne od političkih protivnika. Nakon opštepoznatih, nerijetko utemeljenih, višegodišnjih konstatacija o primoravanju zaposlenih u javnim ustanovama i institucijama da glasaju za SNSD i partnere, sada je „žaoka“ s tim predznakom upućena i na račun aktuelnog gradonačelnika. I to od osnivača i kopredsjednika pokreta „Banjaluka zove“ Saše Lazića – Mede, koji je na takav način, uz konotacije sličnih pritisaka, označio „Akvanu“, pri čemu su neubičajena nervoza i intenzitet Stanivukovićeve reakcije potvrdili da nije baš u pitanju puki dim bez vatre u pozadini.
Dok se čeka rasplet ove polemike, jasno je da, ma koliko nabrajali otežavajuće okolnosti za precizne matematičke uvide, od izbora za savjete MZ ipak može da se nasluti trend. A on je takav da ima izvjesnih pomjeranja u raspoloženju glasačkog tijela, dovoljnih da SNSD sa saveznicima podigne stepen borbene gotovosti, što je još daleko od povoda za euforiju u opozicionim redovima.
U takvom ambijentu, bizarno djeluju „pobjedničke“ tirade u oba tabora, s tim da je ipak jasno da opozicionari uporno drže u fokusu samo izborna nadmetanja za individualne funkcije. Ranije epizode potvrdile su da to jeste teren na kome mogu da stignu do povremenih pobjeda ili bar da budu blizu remija. Međutim, u onim mečevima koji nisu toliko atraktivni i podrazumijevaju mukotrpni terenski rad, a radi se o zbiru savjetničkih, odborničkih ili poslaničkih mandata stranaka dva bloka, očigledno i dalje osjetno zaostaju.
I, što je prilično zanimljivo, ne pokazuju namjeru da koriguju strategiju i taktiku u vezi s tim, pa onda ne treba da ih iznenadi ako se u bližoj ili daljoj budućnosti njihov hipotetički uspješni sprinter bude hvatao za glavu kad shvati da nema logističku podršku maratonaca u skupštinama, što su situacije s kojima se već godinu i po suočavaju gradonačelnici Banjaluke i Bijeljine. A ako se ponovi situacija iz MZ Bulevar, gdje je razlika između dva bloka bila manja od 100 glasova, pri čemu je, paradoksalno, pobjednika odlučio „Pokret pravde“, osvojivši neššto više od tog broja, ovakvih nezgodnih detalja sa „rasipanjem“ birača unutar bliskih opcija na jesen će biti u izobilju.
Pun krug zbunjivanja
Napokon, izbori za savjete MZ u Banjaluci potvrdili su da je, osim sadržaja, bitna i forma. Odnosno, da nije svejedno kako će se zvati blok u okviru kojeg stranke idu na izbore. Ne treba, naravno, pretjerivati, poput predsjednika banjalučkog DNS-a, pa zaključivati da je to bio jedan od presudnih razloga neuspjeha, ali nema dileme da je naziv opozicione koalicije „Za naša naselja“ bio preispoljna besmislica. Vladajućem bloku je preostalo da samo stavi tačku na „i“ takvog uvrnutog poduhvata, odnosno da nastupi sa vrlo sličnim imenom „Naša Banjaluka“.
Nije toliko bitno što je dio opozicionih birača, moguće, bio zbunjen ovakvim apstrakcijama, pa je glasao za neželjenu listu, a ne treba odbaciti ni varijantu da je konfuzija djelovala i u obrnutom smjeru. Međutim, nevjerovatno je da stranački ljudi koji su, nerijetko, decenijama u politici, nasjednu na „mudrolije“ sa društvenih mreža ili pseudosavjete novokomponovanih magova marketinga. A jedna od tih tričarija podrazumijeva i navodnu silnu želju većine birača za prvoklasnim vanpartijskim ličnostima umjesto koristoljubljem motivisanih aktivista. Ipak, na kraju se ispostavi da nadstranačkih persona ima tek u tragovima, te da se njihova spremnost na izborni angažman mjeri u promilima. I onda glasači na kraju dobiju najstupidniju kombinaciju – liste sa osobama koje su notorni „partijci“, ali pod nazivima koji sugerišu bog zna kakvu „nezavisnost“ od takvih struktura.
Ako poznata opcija iz Sjeverne Makedonije nema problem da animira građane da je podrže, iako ima kilometarsku skraćenicu VMRO-DPMNE, zašto bi bilo deplasirano i otrcano predočiti Banjalučanima relativno jasne kombinacije, tipa PDP – SDS – DNS – SPS ili SNSD – SP – US – NPS – DEMOS – NDP? Ovako, samo je zatvoren pun krug zbunjivanja ljudi u redovima na biralištima, u RS započet neposredno nakon Dejtona, 1996. godine, kada je simpatizerima opozicije mjesecima najavljivano da će moći da glasaju za „Savez za mir i progres“. Ali, pošto to nije bilo dovoljno blijedo, u „minut do 12“ formulacija je promijenjena, pa je na listićima pisalo „Narodni savez za slobodni mir“, o čemu su, po svemu sudeći, bili obaviješteni samo najbliži rođaci i prijatelji lidera stranaka u ovom bloku, sastavljenom od oponenata tada neupitnog SDS-a.
I dok aktuelni čelnici partija u RS analiziraju rezultate izbora za savjete banjalučkih MZ, već je na vidiku naredno odmjeravanje snaga. Naime, 10. aprila će se održati glasanje u mjesnim zajednicama Bijeljine. Ovako gust raspored ne sluti na dobro. Stranke u Srpskoj će do te mjere potrošiti energiju, resurse, pa i novac, na iscrpljujuće kampanje u naseljima dva najveća grada u Republici, pa će se na kraju ispostaviti da opštih izbora, predviđenih za 2. oktobar, zbog kolektivnog kolapsa na višestranačkoj sceni neće ni biti. A naivni političari iz FBiH živjeće u ubjeđenju da se to desilo zbog njihovih internih nesuglasica povodom nesuđenih izmjena Izbornog zakona. U svakom slučaju, kada prođe čitava ta drama, u naredne četiri godine niko u Banjaluci i Bijeljini mjesne zajednice neće ni pomenuti.
(Saša Bižić/vijesti365.com)
