Postoje tragedije koje se ne pamte samo zbog smrti, nego zbog načina na koji je smrt došla.
U maju 1992. godine Banjaluci nije nedostajalo saosjećanja u saopštenjima. Nedostajao joj je kiseonik.
Ali nebo je bilo zatvoreno.
Odlukom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija zabranjeni su međunarodni letovi. Zabrana je pogodila i humanitarne letove, pa kiseonik iz Beograda nije mogao da stigne do banjalučkog porodilišta.
Tako je svijet, u ime svojih odluka, procedura i velikih riječi, dopustio da bebe umiru bez vazduha.
Dvanaest banjalučkih beba nije stradalo na frontu. Nisu bile dio nikakve vojne kolone. Nisu nosile uniformu. Nisu imale ni ime u svjetskim izvještajima dovoljno snažno da uzdrma savjest onih koji su odlučivali.
Bile su samo bebe.
I upravo zato je njihova smrt najteža optužnica.
To nije bila samo tragedija Banjaluke. To je bio trenutak u kojem je srpski narod vidio da mu se ne zatvara samo put, nego i pravo na život. Kada se kiseonik za bebe zaustavi odlukom međunarodne politike, onda više nema iluzija o neutralnosti, humanosti i velikim principima.
Iz te boli rođena je odlučnost da se probije Koridor.
Koridor kroz Posavinu bio je put života. Put kojim je Republika Srpska povezana sa Srbijom. Put kojim je presječeno gušenje jednog naroda. Put koji nije bio pitanje teritorije, nego opstanka.
Zato se 12 banjalučkih beba ne smiju svesti na protokol, godišnjicu i prigodan govor.
Njihovo stradanje je rana, opomena i istorijski dokaz da srpski narod nije imao luksuz da čeka tuđu milost.
Kada su bebe umirale bez kiseonika, svijet je ćutao.
A Republika Srpska je morala da prodiše sama.
Autor: Vijesti365
