SMATRALI JE IZDAJICOM JER JE VOLJELA SRBINA! Hrvati joj dali otkaz, oduzeli stan, prijetili smrću

0
52

Poznata glumica Mira Furlan o čijem se životu prethodnih decenija i te kako pisalo i pričalo, nikada nije krila da je odlazak sa ovih prostora vidjela kao jedino rješenje tokom nemira koji su zahvatili region. Bila je među najljepšim ženama bivše Juge i po svaku cijenu nije željela da odustane od muškarca koji joj je zauvijek osvojio srce.

Mira Furlan rođena je u Zagrebu, a 1986. godine Mira je upoznala srpskog režisera Gorana Gajića sa kojim je ubrzo otpočela vezu.

Jednom prilikom, ispričala je kako ju je reditelj osvojio.

– Popeo se na jarbol broda koji nas je vozio od Hvara do Visa. Gledajući ga kako se jednom rukom drži na tom neopisivo visokom jarbolu, shvatila sam da je to čovjek koji se ne boji. Konačno, rekla sam u sebi. Moji dotadašnji susreti sa osobama suprotnog pola uglavnom su bili susreti sa potpuno isprepadanim muškarcima. Panični strah od žena je ujedno i izvor nasilja prema ženama koje obilježava ove prostore. Taj strah i ta mržnja koja iz njega proizlazi takođe su po mom mišljenju bili i razlog linča moje malenkosti početkom devedesetih – rekla je Furlan.

Pošto je zbog ljubavi živela na relaciji Beograd – Zagreb, hrvatski mediji su je početkom devedesetih godina optužili da se priklonila Srbiji i objavljivali tekstove u kojima su je nazivali izdajicom. Često je posjećivala psihijatra, zbog čega je takođe bila izložena osudama javnosti. Nakon što je dobila otkaz u Hrvatskom narodnom pozorištu, oduzet joj je i stan koji je naslijedila od bake, a dnevno je dobijala oko 50 prijetnji smrću. Zbog svega sa čim su se suočili, Mira i Goran su 1991. godine bili primorani da se odsele u Beograd, odakle su otišli u SAD. Prilikom ove emigracije, navodili su mediji, pomogla joj je pokojna Milena Dravić, piše Telegraf.

Kada su stigli u SAD su radili sve da prežive. Goran je radio kao dostavljač, asistent montaže i montažer, a Mira kao konobarica, prodavačica i kao prevodilac. Zakeli su se na vječnu ljubav i dobili su sina kome su dali ime Marko Lav.

U SAD je Mira skoro počela da stvara karijeru, što joj je išlo od ruke. U početku je glumila u čak 110 epizoda naučno fantastične serije “Babylon 5” u periodu od 1994. do 1998.

U periodu od 2004. do 2008. glumila je u američkoj seriji “Izgubljeni” koja je ostvarila planetarni uspjeh, a bila je izuzetno gledana i u Srbiji.

Ubrzo je dostigla izuzetan ugled u Americi te je 2014. dobila ponudu da predaje na filmskoj akademiji u Los Anđelesu, a nakon toga i na Njujorškoj filmskoj akademiji.

Furlan je bila intelektualka koja je izražavala kritički stav prema ludilu koje se devedesetih desilo na našim prostorima, ukazivala na pogubnosti nacionalizma i mržnje koja iz njega proizilazi, ali i precizno demaskirala sve one užase koji se u svetu oko nas događaju. U nedavnom intervjuu za beogradski nendeljnik NIN ona je rekla:

– Vlastodršci svoje podanike nastoje držati u uverenju da nemaju izbora osim onog propisanog. A što ako ipak imaju? Što ako je ipak moguće napraviti izbor u situaciji u kojoj izbora navodno nema? Ma kako težak taj izbor bio i ma kakve da su posledice po čoveka? Sama ta pomisao je opasna po sistem i zato subverzivna. Ali upravo ta pomisao je možda jedini put do slobode.

Povodom predstave “Jesenja sonata” u kojoj je 2017. ostvarila ulogu u razgovoru sa Srđanom Sandićem je rekla:

– Ja se zbog nečega osjećam gotovo lažno kad uđem u ‘fikciju’. Treba mi vlastiti osjećaj autentičnosti i istinitosti da bih sama povjerovala u autentičnost i istinitost onoga što glumim ili pišem. Treba mi potpuna identifikacija, potpuno podlaganje, izlaganje. Inače se osjećam kao da lažem. Čak je i promjena imena u memoarskoj prozi za mene problematična jer istoga časa stvar više ne doživljavam ‘istinito’. Na racionalnoj razini znam da je to besmislica, ali to ne mijenja moje vlastito osjećanje. I vi i ja, vidim, upotrebljavamo navodnike kad se bavimo pojmovima kao što su ‘fikcija’ i ‘istina’. Navodnici su točni jer ukazuju na fluidnost tih ideja, na njihovu subjektivnost i promjenjivost. Budući da već godinama radim na svojim memoarima, kao svaka pristojna stara glumica (smijeh), znam da, pišući ‘istinu’, zapravo pišem ‘fikciju’. To mi je kristalno jasno. Jer je moje sjećanje subjektivno, a istina, ovog puta bez navodnika, neuhvatljiva.

– (…) Prvo da kažem da se ne smatram “izvedbenom umjetnicom”. Takvo shvaćanje glumačkog posla dovodi do toga da su glumci ovdje, kako mi je rekla jedna ovdašnja glumica, ‘na dnu ljestvice’. To je tako krivo. Glumac je taj koji će stajati na toj sceni i pred tom kamerom i tamo nam otkriti sebe i, preko sebe, i nas same. Dakle, on je “na vrh”, a ne “na dnu”. Bez glumca nema kazališta. Bez režisera ga može biti. Glumci u Americi imaju status “autora” pa tako dobivaju honorare po svakom izvođenju. Za taj status su se izborili još davno glumci kao što je Hemfri Bogart, npr. treba im biti zahvalan.

(Telegraf.rs)

Ostavite komentar