KO ŽELI BIH BEZ RS: Da li će Igmanska inicijativa postati i vašingtonska?

0
75

Nakon relativno duge pauze, bar kada je riječ o političkim adresama sa određenom težinom, ponovo su u opticaju teorije o ukidanju Republike Srpske. Nisu se povampirile iz čista mira, već prvenstveno zbog toga što se od novembra ove godine na horizontu pojavila i praksa u kojoj poduhvat sa takvim ciljem nije isključen – predstojeći četvorogodišnji mandat Džoa Bajdena na funkciji predsjednika SAD, od 20. januara 2021. pa nadalje.

Iako je Bajdenov senatorski angažman tokom devedesetih godina, što se tiče odnosa prema Balkanu, obilježen nizom srbofobičnih izjava i gestova, od njega lično u aktuelnom periodu nije se čula retorika posvećena jugoistoku Evrope. Doduše, u finišu predizborne kampanje prezentovana su dva dokumenta, uz tumačenje da predstavljaju Bajdenove zvanične stavove o BiH i Kosovu. Međutim, te kolekcije opštih mjesta teško mogu da se tretiraju kao precizne smjernice buduće politike prema ovom regionu.

Znatno konkretnija bila su izlaganja tokom pretresa u Spoljnopolitičkom odboru Kongresa SAD 8. decembra. Govornici su poznati srpskoj javnosti s obe strane Drine, prije svega Medlin Olbrajt. Žena koja je, kao kćerka diplomate, odrastala u Beogradu, bila je 1999. među glavnim pokretačima bombardovanja Srbije. Da se ništa nije promijenilo u opakim rezonima ove persone pokazale su i scene iz oktobra 2012. godine, kada je na promociji njenih memoara u Pragu tjerala iz knjižare Čehe koji su je podsjećali na zločine NATO-a, ljutitim riječima: „Izlazite napolje, odvratni Srbi“.

U izvjesnoj mjeri, status prepoznatljivosti može se pripisati i Danijelu Serveru, čiji je lik i djelo najefektnije opisao pokojni premijer Srbije Zoran Đinđić, ističući svojevremeno da nije slučajno što se vašingtonski lobista upravo tako preziva, ako se zna s kojom dozom proalbanske pristrasnosti je pokušavao da „arbitrira“ između Prištine i Beograda. Napokon, tu je i navodni ekspert za Balkan, Amerikanac poljskog prijekla Januš Bugajski, čiji su višedecenijski ogoljeno šovinistički istupi čak i pomjerili inače teško dostižne granice ksenofobije usmjerene prema Srbima sa potpisom Olbrajtove i Servera.

Da se Vlasi ne sjete

U fokusu ovog trija „jastrebova“ u američkom Kongresu ipak je bilo Kosovo, uz horsko insistiranje na beogradskom priznanju „nezavisnosti“. Olbrajtova je našla za shodno da posveti dio govora i BiH, ne pominjući, očekivano, mrski termin „Republika Srpska“. Lajtmotiv tog segmenta njenog izlaganja bio je – više zajedničkog nastupa SAD i EU prema prostoru bivše Jugoslavije, a manje uticaja Rusije i Kine, nacionalizma i korupcije, pri čemu je ovo posljednje pomenuto tek da se Vlasi ne sjete stvarne svrhe takvih poruka.

Imajući u vidu Serverove izjave nakon zasjedanja kongresnog odbora, nema dileme da zlokobna trojka već dijeli funkcije u dolazećoj Bajdenovoj administraciji, tretirajući je kao idealnu priliku da finiširaju vlastite i vašingtonske „nedovršene poslove“ na Balkanu. Međutim, još uvijek postoji određeni procenat šansi – istina, neveliki – da očekivanja „jastrebova“ omanu. Ne zbog toga što je Bajden kvalitetnija ličnost od njih, pa je od devedesetih do danas doživio katarzu i shvatio da nije bio korektan prema Srbima, već zato što funkcija predsjednika SAD nosi drugačije prioritete od senatorskih.

Ako je u proteklim decenijama Bajden pokazao neku karakternu osobinu, to je narcisoidnost i želja da za sebe obezbijedi „mjesto u istoriji“. Opsesija Balkanom i „zlim Srbima“ prije 25 ljeta sa lakoćom ga je dovodila pod svjetla reflektora i pred kamere CNN-a i sličnih medija, a sada već, čak i iz Bijele kuće, treba uložiti ozbiljan napor da bi se američka i zapadna javnost animirala za još jednu etapu bavljenja zamršenim i već viđenim balkanskim etničkim konfrontacijama. Zbog toga ne treba unaprijed otpisati mogućnost – dok se ne dokaže suprotno – da će se Bajdenov spoljnopolitički dvogled zaustaviti na Bliskom ili Dalekom istoku, odnosno na destinacijama značajno udaljenim od Balkana. Do tada, ni rezolucije Senata SAD, poput upravo usvojene, u kojoj se traži „ustavna reforma u Bosni i Hercegovini“, neće imati drugačije konotacije osim rutinskih, ali istovremeno i jalovih.

Oprezno sa eufemizmima

Pored najuticajnijeg, vašigtonskog, u aktuelnoj priči o BiH i RS nisu nebitna još tri aktera – Beograd, Sarajevo i Banjaluka. U danima i sedmicama iza nas, jedino je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić upotrebio direktnu formulaciju „ukidanje Republike Srpske“, osvrćući se na zabrinjavajući rast interesovanja za uređenje BiH van granica regiona. U jednom od rijetkih lucidnih intervala, Vučić jeste tačno opisao način djelovanja zapadnih centara moći zainteresovanih za centralizaciju Bosne i Hercegovine. „Oni će vam reči da nisu za ukidanje Republike Srpske. Suštinski im je plan da se ovlašćenja oduzmu Republici Srpskoj”, rekao je Vučić, dodajući da se „plaši eufemizama“.

“Šta se sve kuva i šta se iza brega valja… Jer, niko ne govori precizno o čemu se radi, već je sve upakovano u lepu kutiju sa šarenom mašnicom – napravićemo divnu i funkcionalnu državu, a to podrazumeva otimanje nadležnosti Republike Srpske”, istakao je predsjednik Srbije. Međutim, koliko god bio kompetentan u dijagnozi, toliko se pokazao konfuznim kada se očekivao nagovještaj terapije, jer je Vučićevo izlaganje brzo krenulo u pravcu samosažaljenja, za njegov retorički stil  vrlo tipičnog.

Jer, zaboga, on stalno pokušava da Zapadu i Sarajevu obajsni da Srbi nisu „loši momci“ i da su igre sa prekompozicijom BiH opasne, a niko nema sluha za tu argumentaciju. Onda je uslijedio naprasni prelaz u megalomaniju, u vidu rečenice: „Srbija je prva u Evropi po ekonomiji, prva je i po borbi sa koronom“. Ako ga je prije toga neko i ozbiljno shvatio kada je poručio da su se „stvari u Srbiji nepovratno promenile“, mogao je samo da umorno odmahne rukom na domete „odbrane RS“ čovjeka sa neugasivom i nezdravom potrebom za „liderstvom“, prvo u sopstvenoj zemlji, zatim u regionu, a sada, kako može da se čuje – i na kontinentu.

Osim u istupima predstavnika stranog faktora o kojima govori Vučić, zainteresovanim za transformaciju Republike Srpske u puku formu bez sadržaja, slična vrsta mimikrije prisutna je i u namjerama čelnika stranaka sa sjedištem u Sarajevu. Mantre o „građanskoj državi“, zasnovanoj na principu „jedan čovjek – jedan glas“, očito, važe samo u onim administrativnim okvirima u kojima Bošnjaci imaju komotnu većinu. Gdje god je obrnut slučaj, od kantona sa hrvatskom dominacijom u FBiH do RS, vokabular funkcionera ovih partija, bilo da imaju „zeleni“ ili „crveni“ predznak, postaje izrazito nacionalno obojen. O kakvoj farsi je riječ, pokazuju nedavno održani izbori za Skupštinu Brčko distrikta, kao i upravo okončano glasanje u Mostaru.

Putem majorizacije

U Brčkom je Stranci demokratske akcije bilo užasno važno da bude pojedinačno najsnažnija, što im je na kraju i uspjelo, i samo pravila o obaveznoj troetničkoj podjeli vlasti – sa pet ministara Srba, četiri Bošnjaka i tri Hrvata u Vladi, sprečavaju ovu opciju da krene putem majorizacije, koja je, uz paktiranje sa Hrvatima, izvodljiva u situaciji sa 13 odbornika – Bošnjaka u Skupštini Distrikta sa ukupno 31 mjestom, uz tri HDZ-ovca i 15 Srba. Slično prenemaganje na djelu je i u Mostaru, gdje je Hrvatima – ali i Srbima, iako ih od 1990. nije bilo „ni na mapi“ u gradu pored Neretve – u opservacijama sarajevskih političkih i medijskih posmatrača po definiciji pripisivan „nacionalizam“, dok su samo SDA i SDP navodno imali „kosmopolitsku ponudu“, pa im se tepalo, obavezno ih nazivajući „probosanskim snagama“.

Da je ipak u pitanju lakrdija, razotkrio je u finišu kampanje niko drugi do Čedomir Jovanović. Šef propalog beogradskog LDP-a i savjetnik Željka Komšića je, gostujući na FTV-u, s ponosom torokao kako je navodni bošnjački pluralizam u Mostaru, u stvari, fingiran, jer takozvani Bh. blok, sastavljen od SDP-a i Naše stranke, poslije izbora namjerava da paktira sa „Koalicijom za Mostar“, što je kamuflažni naziv za SDA i njene satelite. Uzalud ga je voditelj prekidao, jer su riječi ovog diletanta, neupućenog u lokalne prilike, već otišle u eter.

Kada je tako, više nije bilo potrebe za glumatanjem, pa se u vrhovima SDA i SDP-a ogoljeno kalkuliše sa brojkama, ne bi li se nekako dostiglo 18 bošnjačkih mandata iz navodno ideološki različitih opcija u Gradskom vijeću sa 35 članova, uz 16 Hrvata i jednog Srbina. U takvom uzaludnom nadgornjavanju ne sprečavaju ih ni postizborne statistike koje im ne idu u prilog, pa čak ni institucionalna ograničenja, slična brčanskim, pored kojih nije moguće formirati jednonacionalnu vladajuću strukturu. Kao i na posljednjem popisu stanovništva u BiH, osporenom u RS, bitno je tek pokazati demografsku dominaciju, pa koliko košta – neka košta.

Narcizam malih razlika

Kada je već o cijenama riječ, svaki sličan poduhvat u istoriji, na raznim meridijanima, podrazumijevao je i pokušaje pronalaska „insajdera“ u taboru čija se eliminacija osmišljava. Međutim, bez obzira na teške riječi na političkoj sceni RS, tvrdnje o polarizaciji na „patriote“ i „izdajnike“ među relevantnim strankama predstavljaju notornu besmislicu. Naravno, u skoro svim partijama moguće je pronaći individue koje bi, uz određenu kompenzaciju, bile spremne da razmotre i alternative postojanju Srpske, ali ako se političke organizacije unutar oba bloka posmatraju kao cjeline, onda se ne može pronaći nijedna sa pozitivnim odgovorom na tirade Danijela Servera ili Januša Bugajskog o preuređenju BiH. Prije će biti da se radi o „narcizmu malih razlika“ među strankama u RS, pa se jaz, s vremena na vrijeme, traži tamo gdje ga nema – u pogledu odnosa prema postojećem nivou entitetskih nadležnosti, što niko ozbiljan i iole uticajan između Novog Grada i Trebinja ne dovodi u pitanje.

I dok se istinske nijanse u Srpskoj pojavljuju u ocjenama kvaliteta života, što je domen sa širokim spektrom, od totalnog razočarenja do osjetnog entuzijazma, ne treba zaboraviti ekipu iz regiona nezainteresovanu za odgovor na pitanje – kakva RS? Jer, u Igmanskoj incijativi, asocijaciji 140 NVO iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore prihvatljiv je samo jedan stav – nikakva Republika Srpska. Na video konferenciji ove živopisne družine, održanoj 14. decembra, pokrenuta je inicijativa da se zapadne sile i zemlje iz okruženja okupe na novoj međunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini, na kojoj bi stavili van snage Dejtonski sporazum. Ne treba mnogo mudrosti da se shvati u kojem pravcu bi ga mijenjali ovi „dušebrižnici“, čija je zajednička izjava zasnovana na tezi da se novim ustavom treba suprotstaviti „etničkom rastakanju BiH“. Njihov dokument ima 257 potpisnika, počevši od nezaobilazne Sonje Biserko, preko Biljane Srbljanović, Dubravke Stojanović, Svetislava Basare i Dinka Gruhonjića, zatim Senada Hadžifejzovića, Nerzuka Ćurka, Slave Kukića i Josipa Pejakovića, do Rajka Grlića, Budimira Lončara i niza drugih. Zanimljivo je da je ova „deklaracija“ nije izazvala nikakvu pažnju u RS, iako je riječ o papiru koji joj u aktuelnom periodu najintenzivnije „radi o glavi“.

Naravno, ne bi ta „online zajednica“ sama krenula u rušenje Srpske, iako je jedinstvena u preziru i animozitetu spram nje. U Igmanskoj incijativi sjede konformisti čiji je maksimum naprezanja kucanje po tastaturi, tako da ne treba tražiti pandan Igmanskom maršu. Jer, među njima nema nikog ko bi bio spreman da za jednu noć, poput partizana krajem januara 1942. godine, na žetokom minusu pređe 100 kilometara kroz planine. „Intelektualci“ iz Igmanske inicijative vjeruju da „sveti cilj ukidanja RS“ može da obavi samo nova administracija u Vašingtonu, a oni su tu tek da predlože „genijalnu ideju“. Pa, ako ih se za nekakav američki ili sarajevski Dan bezbjednosti sjete – sjete, a ako ne – šta de se radi, to je bila njihova dužnost.

(Saša Bižić/vijesti365.com)

Ostavite komentar