NEDELJKO ČUBRILOVIĆ: Eventualno nametanje odluka bilo bi samo priznanje nemoći OHR-a

0
343

Intervju sa Nedeljkom Čubrilovićem, predsjednikom Narodne skupštine Republike Srpske i predsjednikom DEMOS-a, realizovan je u specifičnom periodu.

Naime, bliži se 1. avgust, najavljen kao datum kada će Valentina Incka u sarajevskom sjedištu OHR-a zamijeniti Kristijan Šmit. Imajući u vidu dosadašnju tradiciju, da visoki predstavnici odluke o krupnim posljedicama aktiviraju u momentu kada su već na putu prema matičnim zemljama, razgovor sa Čubrilovićem započeo je pitanjem – da li među čelnim ljudima institucija RS postoji oprez da bi to moglo da se desi i sada?

– Ako pođemo od izreke da je istorija učiteljica života, onda se može svašta očekivati od odlazećeg visokog predstavnika. Tim prije što je i on iz Austrije, države iz koje je bio i njegov prethodnik, Volfgang Petrič, koji je nametnuo nekoliko pravnih akata u trenutku kad je odlazio iz Bosne i Hercegovine, i bukvalno na posljednji dan svog mandata. Zbog toga ima razloga za opreznost, mada će on svoje poteze povući bez obzira na to da li smo mi iz Republike Srpske oprezni ili ne, ukoliko to njegovi „poslodavci“ budu tražili.

U svakom slučaju, moje mišljenje je da bi donošenje, odnosno nametanje bilo kakvih odluka koje se tiču ustavno-pravne konfiguracije Bosne i Hercegovine i položaja entiteta, bilo rizično i štetno i samo bi produbilo ionako izražene nesporazume u BiH. Eventualno nametanje nekih odluka u posljednji čas mandata aktuelnog visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH bilo bi samo priznanje njegove nemoći, neznanja i nesposobnosti da obavlja svoju ulogu u skladu sa mandatom koji je dobio Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je da pomaže stranama u implementaciji tog istog Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a ne da arbitrira u odnosima između entiteta i države, kantona i entiteta i slično – rekao je Nedeljko Čubrilović za naš portal.

Ne tako davno, izjavili ste da potencijalne sankcije usmjerene prema vama ne biste tretirali kao lični gest Incka prema Čubriloviću, već kao potez OHR-a prema predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske. Ipak, ukoliko situacija sa poveljama bivšim čelnicima Srpske krene u tom smjeru, imate li „plan B“, bilo da podrazumijeva otpor ili mirenje sa aktima koji bi imali i takvu personalnu konotaciju?

– Nema nikakvog „plana B“. Nema ga, niti će ga biti. Pitanje o poveljama koje je, prije pet godina dodijelio tadašnji Organizacioni odbor za obilježavanje 25-ogodišnjice Narodne skupštine Republike Srpske, završena je na sjednici Narodne skupštine, krajem aprila ove godine, kada je većinom glasova odbačen zahtjev aktuelnog visokog predstavnika.

Što se tiče moje izjave, mogu ponoviti to što sam tada rekao. Dakle, nije se tu radilo o nekim ličnim odnosima, nego se radi o odnosu visokog predstavnika prema Narodnoj skupštini Republike Srpske. Predsjednik skupštine nije i neće biti nikakav problem u odnosima između OHR-a i institucija Republike Srpske. Ja sam spreman odstupiti sa pozicije i funkcije koju trenutno obavljam ukoliko se procijeni da je to svrsishodno.

Bolje godinama pregovarati, nego ratovati jedan dan

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske krajem aprila, kad je razmatran odgovor OHR-u, pokrenuta je i inicijativa da se stupi u dijalog sa Federacijom o mogućnostima rješenja za BiH u budućnosti. Može li se na osnovu dosadašnjih reakcija, odnosno njihovog odsustva, procijeniti kolike su šanse za uspjeh te zamisli?

– Republika Srpska je nesumnjivo opredijeljena za dijalog. To je bila i prije pomenutog skupštinskog zasjedanja i formalnog usvajanja inicijative o kojoj je riječ. To je zbog toga što smo mi, svi koji živimo na ovim prostorima, dakle u postdejtonskoj BiH, prosto osuđeni na dijalog, na razgovor i dogovor o tome kako urediti zajednicu, pa da nam svima bude podjednako i dobro i loše, a ne samo da ona bude po mjeri i potrebi jednih, a sa potrebama i interesima drugih i trećih šta bude. Pokazalo se da Bosna i Hercegovina koja je po volji samo jednih, ne može opstati, ni funkcionisati i zbog toga je nužan dijalog o tome kako da se to stanje promijeni u interesu svih.

Naravno, dosadašnje iskustvo sa dijalogom u kojem je druga strana Federacija Bosna i Hercegovina je veoma nepovoljno, iz više razloga. Prvi i osnovni razlog je taj što Federacija BiH ni danas, poslije skoro tri godine od provedenih opštih parlamentarnih izbora, nema legitimne organe vlasti. Jer, predsjednik Federacije i Vlada tog entiteta su još iz starog saziva Parlamentarne skupštine FBiH, pa se u svim kontaktima sa njima, kao i njihovim aktivnostima, osjeća da oni pate od manjka legitimiteta.

Drugo, u samoj Federaciji BiH su ponekad dijametralno suprotstavljeni interesi njenih konstituenasa, dakle bošnjačkog naspram hrvatskog naroda, a u takvim uslovima dijalog je otežan. Treće, politički faktori bošnjačkog naroda odbijaju ma kakav dijalog ukoliko on ne podrazumijeva daljnji prenos nadležnosti sa entiteta i kantona na državu, tj. na zajedničke organe BiH.

Prema tome, nema sumnje da će i inicijativa za dijalog o bitnim pitanjima konstitucije, opstanka i funkcionisanja Bosne i Hercegovine koji je pokrenula Republika Srpska, ako do njega uopšte dođe, biti težak, mukotrpan i neizvjestan. Mislim da je bolje godinama razgovarati i pregovarati nego samo jedan dan ratovati.

Bili ste među liderima stranaka iz Republike Srpske koji su se nedavno sastali sa predsjednikom Srbije u Beogradu povodom novog zaoštravanja situacije u BiH. Šta Srpska, s vašeg stanovišta, može da očekuje od Aleksandra Vučića i njegovog okruženja, ako se ovdašnje stanje bude kretalo u pravcu eskalacije i novih pritisaka na zvaničnu Banjaluku?

– Pritisaka će nesumnjivo biti. Tako je još od vremena nastanka jugoslovenske krize 90-ih godina prošlog vijeka. Ako nam nečega nije manjkalo, onda su to pritisci na institucije, organe, pa i pojedince iz Republike Srpske. Da, bio sam na sastanku kod predsjednika Vučića, zajedno sa ostalim predsjednicima parlamentarnih stranaka u Republici Srpskoj. Sastanak kod predsjednika Srbije protekao je u zaista prijateljskom tonu, otvoreno smo razgovarali o nizu pitanja, uključujući i ona koja se odnose na poziciju visokog predstavnika međunarodne zajednice u postdejtonskoj BiH. Stekao sam utisak da je predsjednik Vučić odlično obaviješten o svim zbivanjima na političkoj sceni Republike Srpske, da on to redovno prati i da se ne libi kazati i svoju ocjenu tog stanja i kretanja kod nas.

Ono u šta možemo pouzdano biti sigurni jeste to da će predsjednik Vučić, odnosno Srbija, nesebično ekonomski pomagati Republiku Srpsku, pa i dijelove Federacije BiH u kojima žive pripadnici našeg naroda. Predsjednik Vučić je više puta javno rekao, da će se zvanična Srbija uporno zalagati za poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, da će poštovati teritorijalni integritet i suverenitet BiH kao države, ali i činjenicu da se ona sastoji od dva državotvorna entiteta, od kojih je jedan Republika Srpska, s kojim ona ima pravo na specijalne paralelne veze i ona se neće libiti da ih u svakom trenutku koristi. Uostalom, Republika Srbija ima ustavnu obavezu da pomaže svom narodu ma gdje on živio i pod Vučićevim rukovodstvom ona to snažno demonstrira u posljednjih nekoliko godina.

Naravno, predsjednik Vučić ima više informacija o tome šta se događa u međunarodnoj sferi u odnosu na sve nas zajedno i normalno je da nas ponekad i upozori na to šta se iza brda valja i na šta treba usmjeriti posebnu pažnju. Sve je to normalno, jer mi smo jedan narod koji je, igrom istorijske sudbine, nastanjen u više zemalja i podijeljen između više država.

Metafore u politici su opasne

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović u posljednje vrijeme imao je niz istupa u kojima je negodovao zbog ambicije pojedinih zapadnih struktura da uđu u proces prekompozicije BiH i udaljavanja od dejtonskog uređenja. Imajući u vidu kompleksno nasljeđe srpsko-hrvatskih odnosa, do koje tačke je moguća koordinacija među svim adresama u zemlji i regionu koje ne prihvataju centralizaciju BiH u režiji „miševa koji bi da igraju Žikino kolo“, da se poslužimo Milanovićevom metaforom?

– Metafore su opasne u politici, pa tako i citirana Milanovićeva. Neko drugi bi joj dao sasvim drugo značenje, npr. zna se gdje se igra Žikino kolo. Ali, ostavimo pitanje metafore po strani. Rekao sam već da je bolje beskrajno dugo razgovarati i pregovarati sve dok se ne dođe do nekog rješenja. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, onda je važno reći da svi mi koji živimo u njoj imamo pogrešnu percepciju po kojoj nam se čini da se svi trebaju baviti Bosnom i Hercegovinom, i to na način i u mjeri kao i mi kojih se tiču odnosi u njoj. Ipak, nije tako.

Posljednjih nekoliko godina odnosima u BiH se najviše bavimo mi unutar nje, zatim povremeno dvije susjedne države, koje su svjedoci potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporauma, potom ambasadori nekolikih država u BiH, te birokrate iz Brisela i nižerangirani činovnici iz Stejt departmenta. Dakle, nismo mi toliko interesantni svjetskoj politici koliko bismo mi željeli.

Možda je to i dobro jer će nas upravo to natjerati na razgovor, a gdje ima razgovora ima nade i za dogovor. U tom smislu smatram da nije sporno, pa čak ni loše to što se i predsjednik Hrvatske uključio u razmatranje stanja u BiH i traženja načina da se izađe iz institucionalne krize u kojoj se BiH nalazi. Razumije se, to ne znači da su sad odjednom nestale sve razlike između hrvatske i srpske politike. Ne, to je zaista teško, kompleksno i istorijski odgovorno pitanje i teško onome ko umisli da se ono može riješiti nekim jednokratnim potezom ili za godinu dana.

Na prvoj narednoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske na dnevnom redu će se naći izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi, u kojima je ključni detalj – produžetak roka opštinama i gradovima do kraja godine da usklade broj zaposlenih sa kvotama koje im propisi dozvoljavaju. Pošto imamo političku scenu sa čestim optužbama za stranačko zapošljavanje – koje izgovaraju ne samo opozicionari, već i predstavnici bloka kome i vi pripadate – da li će se „zeleno svjetlo“ u NSRS za pomjeranje tog datuma moći protumačiti upravo kao zaštita takvog nasljeđa?

– Prvo, tema koju ste pomenuli tek će se naći na skupštinskom zasjedanju pa bi bilo nekorektno da ja sad, prije rasprave i usvajanja bilo kakvih zaključaka, prejudiciram njen ishod. Drugo, tema o lokalnoj samoupravi je toliko složena da je pitanje da li se stanje u njoj može promijeniti nabolje bez ozbiljnih, suštinskih izmjena zakona koji regulišu tu oblast. Mi kao parlamentarna stranka, DEMOS, zalažemo se za širu i sadržajniju promjenu regulative o lokalnoj samoupravi i upravi. Izmjena o kojoj vi govorite je formalnog karaktera i dometa i neće suštinski promijeniti poziciju lokalnih samouprava.

Drugi dio vašeg pitanja odnosi se na tzv. stranačko zapošljavanje. Da, u pravu ste. Naše stranke gotovo da su se pretvorile u biroe za zapošljavanje. Ne bave se ideološkim i političkim pitanjima nego samo time gdje će ko nekoga zaposliti. To nije dobro i tako se ne može ići naprijed. Naravno, partijskog zapošljavanja je bilo uvijek, ima ga i sad, čak i u najrazvijenim demokratijama, ali ono je limitirano stručnom sposobnošću i znanjem onoga ko se zapošljava.

Ne bi ni bio problem sa stranačkim zapošljavanjem da se na posao primaju najbolji studenti sa javnih univerziteta ili svršeni srednjoškolci, stručnjaci u svom poslu, pa makar oni imali jednu ili više partijskih knjižica. Problem predastavlja sistem obrazovanja koji nije eliminisao kupovinu diploma na privatnim školama. U svemu navedenom veća je odgovornost niza drugih institucija, prije svega obrazovnih, pa izvršnih organa vlasti, u odnosu na Narodnu skupštinu čije nadležnosti u toj sferi su vrlo limitirane.

I DEMOS ima “crvenu liniju”

Iako ste neskloni izjašnjavanju o odnosima sa drugim strankama, kako gledate na relacije u aktuelnom sastavu šest stranaka vladajuće koalicije u RS, među kojima trenutno Ujedinjena Srpska ima najviše primjedbi zbog vlastitog statusa? Mada DEMOS potencira stav da je nekonfliktna opcija, sklona kompromisima, imate li „crvenu liniju“ ispod koje se ne može ići, ne samo u odnosima sa SNSD-a, već i ostalim partijama u vašem bloku?

– Vladajuća koalicija u Republici Srpskoj, uprkos izvjesnim teškoćama, dobro funkcioniše i ne prijeti joj raspad. Ne sumnjam da će ostati do kraja ovog mandata. Logično je da nismo svi podjednako zadovoljni svojim položajem unutar toliko široke i raznorodne koalicije. Pri tome, želim podsjetiti javnost da, u principu, postoje dvije vrste koalicija – programske i interesne. Zbog toga, uprkos nekim nezadovoljstvima, mora se vrlo nijansirano ocjenjivati stanje u vladajućoj koaliciji i putem razgovora otklanjati prepreke koje se javljaju u procesu primjene nekih politika.

Drugim riječima, stanje nije toliko loše da bi se sad morale prozivati neke stranke ili pojedinci u njima zbog uvećavanja ili, pak, umanjivanja problema koji iskrsnu u političkom životu. Koliko koja članica unutar vladajuće koalicije ima problema ili kakva je njena percepcija o vlastitom položaju u vladajućem bloku zavisi prije svega od toga kako je koja stranka nastala, kako je prošla na lokalnim izborima, kakve i kolike su lične ambicije njenog rukovodstva, itd.

Što se tiče DEMOS-ove tzv. crvene linije, moram reći da ona postoji, uprkos tome što zaista nismo stranka koja rado ulazi u duele ili polemike sa drugim političkim opcijama ili medijskim napisima o nama i našim ljudima. Ta „crvena linija“ je u odnosu na status Republike Srpske unutar postdejtonske Bosne i Hercegovine, u odnosu na borbu protiv kriminala i korupcije u javnoj sferi, u odnosu na upravljanje javnim resursima i preduzećima, u odnosu na kvalitet javnih usluga nadležnih državnih agencija, službi i resora, u odnosu na tretiranje naših kadrova u javnim službama itd. „Crvene linije“ nigdje i nikad nisu bile strogo fiksirane i zacementirane. U politici, kao uostalom i u životu, svaka isključivost je štetna.

Sa jenjavanjem pandemije, oživjeli ste stranačke aktivnosti DEMOS-a. Na posljednjoj sjednici Predsjedništva Glavnog odbora rekli ste da bi DEMOS, kada bi na opštim izborima ponovio rezultat sa lokalnih, dobio šest mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske, ali da smatrate da može i više. Na čemu zasnivate optimizam i razmatrate li još integracije sa drugim političkim subjektima, bilo da je u pitanju već pomalo zaboravljen nagovještaj vaše fuzije sa NDP-om ili, moguće, neko drugi?

– Da! Ne samo na Predsjedništvu, jer smo u vrijeme pandemije održali više regionalnih sastanaka. Na sjedici Glavnog odbora, u materijalu o kojem smo raspravljali a usvojićemo ga na sljedećoj sjednici u septembru, odredili smo svoj strateški cilj. DEMOS očekuje da će imati najmanje šest poslaničkih mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske i najmanje jedan mandat u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Smatramo da je to realno i izvodivo, jer na to upućuju rezultati sa posljednjih lokalnih izbora. Činjenici je da je DEMOS u posljednjih nekoliko mjeseci značajno ojačao, naročito u Prijedoru i toj regiji, zatim u Derventi, Petrovu, Sarajevsko-romanijskoj i Hercegovačkoj regiji. U nekim od tih opština promijenjena su stranačka rukovodstva, došli su novi ljudi sa više entuzijazma, prišli su nam nekoliki odbornici iz drugih stranaka, dok niko od DEMOS-ovih odbornika nije prešao u klub neke druge stranke. To je kvalitet koji zaista može prerasti u kvantitet, tj. veći broj poslanika u Narodnoj skupštini.

Taj optimizam posljedica je ozbiljne i intenzivne stranačke aktivnosti koja se počesto ne vide, odnosno mediji je ne registruju, jer nije dovoljno atraktivna za medije. Mi nismo bučni, nego sistematični. Takođe, optimizam je sadržan i u našim politikama i programskim sadržajima na kojima ćemo insistirati u ovo predizborno vrijeme, ali i u kampanji kad dođe vrijeme za to. Mi jasno znamo šta hoćemo i šta možemo, a šta nećemo.

Ima interesovanja nekih drugih stranaka, političkih organizacija i organizacija iz nevladinog sektora da se priključe, pa čak i potpuno integrišu sa DEMOS-om. No, to je za nas važno pitanje i nećemo ga lomiti preko koljena. Ima vremena za udruživanje i jačanje politike kompromisa. U svakom slučaju, rukovodstvo DEMOS-a će obaviti razgovor sa svakim ko je zainteresovan i ko dijeli vrijednosti na kojima počiva DEMOS, s ciljem udruživanja napora da se dođe do istih ili bliskih ciljeva. Mi nismo jednostrani i zatvoreni, a da li će doći do ujedinjenja sa nekom strankom ne zavisi samo od nas.

(Saša Bižić/vijesti365.com)

Ostavite komentar