Umičević: Ja živim za sport, a ne od sporta

0
398

„Od kada znam za sebe ja živim za sport, a ne od sporta i lično prezirem ljude koji žive od sporta, kao i klubove koji u svojim redovima imaju upravo takve ljude koji su tu samo kako bi se okoristili od tog kluba i sporta uopšte“, počinje priču u intervjuu za banjaluka.net, Marinko Umičević, priznati sportski radnik, uspješni privrednik i poznati humanitarac, jednostavno čovjek velikog srca, koji je spreman da pomogne svima kojima je to potrebno.

Da je to tako mogu posvjedočiti stotine i stotine ljudi koji su od Marinka kao donaciju dobili bar par kvalitetne obuće iz Tvornice „Bema“, u kojoj je Marinko dugogodišnji tehnički direktor, i koju vodi putem uspjeha, jer je izrasla u privrednog giganta i jednog od najvećih simbola grada na Vrbasu. I pored svih tih poslovnih obaveza, jer nije jednostavno voditi tako uspješnu firmu od oko 1.200 radnika, te pored angažmana kao odbornik u Skupštini grada Banjaluka, Umičević ne posustaje, pa između svega toga nađe vremena da volonterski, bez bilo kakve naknade, obavlja najviše funkcije u nekoliko sportskih klubova i saveza, samo kako bi pomogao sportu, prije svega Banjaluke i Republike Srpske, ali i cijele BiH. Ruku na srce, malobrojni su oni koji bi kao uspješni privrednici, sa dobrom zaradom, slobodne trenutke koristili da sjede na sastancima po sportskim klubovima i savezima, na utakmicama, te da pritom izdvajaju svoj lični novac kako bi igrači, treneri ili klubovi, lakše podnijeli troškove takmičenja i treniranja. Među tim malobrojnim je upravo Marinko Umičević, neumorni sportski radnik, iza koga su stotine hiljada doniranih pari obuće Tvornice obuće „Bema“, ličnog novca, ali i donacija „Beme“ prema sportskim organizacijama.

„Bema“ i Marinko među najvećim sponzorima sporta

Podatak da je „Bema“, poslije Grada Banjaluka i kompanije „Mtel“, treći najveći sponzor sporta u Banjaluci, samo potvrđuje ogromnu društvenu odgovornost „Beme“, a koju treba zahvaliti upravo Umičeviću, koji sve te donacije i usmjerava u sport.

„Ja sam rođen u Ulici Zdrave Korde u Banjaluci, dijete sam Banjaluke. Od kada znam za sebe bavio sam se sportom, doduše nikad aktivno i profesionalno, ali za svoju ljubav jesam, pa sam trenirao mnoge sportove, od karatea, fudbala, preko košarke, rukometa… „, ispričao nam je Umičević, koji je ljubav prema sportu iz mladih dana nastavio kroz cijeli život, pa tako sada i u sedmoj deceniji života ne posustaje, već je duboko u sportu, i kao donator i kao funkcioner na volonterskoj bazi. Tako je Marinko trenutno predsjednik rukometnih saveza Republike Srpske i  BiH, potpredsjenik Rukometnog kluba Borac, zatim Kuglaškog kluba Borac, ali i član UO Bokserskog kluba Slavija. Pored toga, Umičević je i kako se to narodski kaže, predsjednik, otac i majka Košarkaškog kluba invaliida „Vrbas“, koji je najuspješniji sportski kolektiv u zadnjih deset godina u regionu.

„Nikada nisam uzeo fening od sporta, niti naplatio dnevnicu, gorivo…“

„Nažalost, invalidni sport na ovim našim prostorima nije na mjestu koje zalužuje. Od kada znam za sebe ja živim za sport, a ne od sporta i prezirem ljude koji žive od sporta, prezirem klubove koji imaju neke generalne sekretare i generalne izvršne sekretare koji sami sebi uzimaju plate, uzimaju pola budžeta klubova za svoje troškove. Ako ima iko u Banjaluci ili u RS da kaže gdje je Marinko uzeo jedan fening od sporta, neka kaže“, poručio je Umičević, ističući da ga toliki angažman u sportu, pored poslovnih i porodičnih obaveza, koštao zdravlja, ali da je ljubav prema sportu i humanost koja mu je usađena od rođenja, presudna da nastavi dalje istim putem, što i čini na dobrobit i sporta i sportista Banjaluke i Srpske.

„Rukometni savez RS je prije tri godine, u vremenu kada nisam bio predsjednik tog Saveza, bio u gašenju, a sada sve funkcioniše. Takođe, prije nego sam ja došao RK Borac je bio pred gašenjem, u ogromnim dugovima. Za svo to vrijeme od kada sam na funkcijama u sportu radim volonterski, nikada nisam naplatio ni jednu jedinu dnevnicu od klubova, na službena putovanja i utakmice idem o svom trošku. Pored toga, od svojih ličnih sredstava sponzorišem održavanje rukometnog Kupa Republike Srpske u muškoj i ženskoj konkurenciji, samo da bi se mogao održati i da se tradicija ne prekine“, rekao je Umičević.

Prema njegovim riječima, sredstva koja se ulažu u sport su nedovoljna, a trebala bi biti višestruko veća, ako se hoće postiči bilo kakav značajniji rezultat u bilo kojem sportu. Ipak, sportski klubovi i takmičenja u pojedinim sportovima opstaju zahvaljujući podršci Marinka i tvornice na čijem je čelu, te ljudi poput njega.

„Ko mene zna, zna kakav sam i zna da živim za sport, ali jednostavno ne dam da ljudi peru usta samnom. Zato sam možda nekada i grub, ali jednostavno ne dam na sebe. Kako neko da mene proziva zašto sam ja glasao prije dvije godine da Rukometni klub Borac dobije neka sredstva, pa to Rukometni klub Borac dobija 20 godina, tačno postoji formula po kojoj se dobijaju ta sredstva, bez bilo kakvih mahinacija, jer se precizno zna koliko kome od klubova pripada“, naveo je Umičević.

Prema njegovim riječima, upravo je prošlog mjeseca dao lično svojih oko 5.000 maraka da se isplati plata za rukometaše „Borca“, dok trenera plaća zajedno sa saradnicima, tako što između sebe sakupe novac.

Već 12 godina odbornički dodatak daje sportu

„Pored toga, već 12 godina unazad dajem svoj odbornički dodatak za sport, a on je 600 maraka mjesečno. Ne može Marinko Umičević biti u sukobu interesa, jer kroz donacije daje svoj lični novac za RK Borac, dok se „Bema“ reklamira u Borcu samo da pomognemo klubu da opstane, kada zatreba za plate, za put na utakmicu, za troškove, da momci imaju da popiju piće prije ili poslije utakmice, da imaju za ručak ili večeru, za flašu vode na utakmici. Za sve te stvari, ja sam im uvijek podrška. I ovom prilikom moram reći da sam malo ljut na igrače RK Borac, jer znaju biti uz Marinka kada se jede, pije i troši, ali ih nema kada Marinku treba dati podršku i reći istinu o tome ko je Marinko Umičević u sportu Banjaluke i RS“, rekao je Umičević. Ističe da će ga sve to natjerati da promjeni svoj odnos prema nekim ljudima, sportisitima i sportskim organizacijama, jer je iz nekih posljednih dešavanja izvukao određene pouke.

Prema njegovim riječima, od nikog ne traži ni da ga hvali niti brani, ali od ljudi sa kojima sarađuje i kojima pomaže očekuje da bar kažu istinu o njemu, a ne da o Marinku kruže priče kao o nekom ko je došao da se okoristi od sporta. A Marinko, za razliku od mnogih, nije tu da izvuče korist od sporta, već je tu da pomogne sport ličnim donacijama u opremi, novcu, ali i donacijama „Beme“. Sport u cijelom svijetu ima sponzore, ali se tim sponzorima od sporta nešto i vrati, dok se donatorima sporta u RS i BiH ništa ne vraća, osim zadovoljstva da su nekom pomogli i da su okupili djecu sportiste u dvorane, da treniraju, imaju zdrave navike, takmičarski duh, da šire pozitivna prijateljstva i ne budu na ulici.

„Ovdje vam sve opraštaju, osim uspjeha“

„Danas je najteže biti uspješan čovjek, jer se nažalost kod nas sve može oprostiti osim uspjeha u bilo kojem segmentu, ili u privredi ili sportu. Ja u „Bemi“ radim 45 godina, što je staž koji malo ko ima u jednoj firmi. Pokrenuo sam pet fabrika, godišnje podjelimo 10.000 pari cipela, po raznim osnovama 100.000 maraka donacija. Uz to, u Tvornici obuće „Bema“ nikada nije plata kasnila ni dan, plaćeni svi doprinosi i porezi, tako da izvršavamo sve svoje obaveze i drugi to ne mogu oprostiti i misle da to pada sa nebesa., Ja sam svoje zdravlje izgubio zbog posla, sporta i tolikih obaveza poslije posla koje radim volonterski.  Uspješan čovjek u našem društvu samo može imati problema, zbog tog svog uspjeha, jer prevladava zavist kod naroda“, poručio je Umičević. Dodaje da nekim ljudima ili organizacijama možeš pomagati godinama,  ali da ako im samo jednom ne učiniš, budeš izložen kritikama, uvredama i ljutnji.

„Ali ima i onih koji to cijene. Primjenjujem metodu, svakom po zasluzi. Ja svakog mogu da pogledam u lice, da mu kažem šta mislim, jer u džepu nemam oraha. Smatram da sam jedan od rijetkih koji to tako može raditi, jer nikome nisam nanio zlo, i moram braniti i sebe i firmu“, rekao je Umičević.

U svom sportskom angažmanu, Marinko posebno ističe uspjehe Košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ iz Banjaluke, koji je osnovao prije 20 godina i u koji konstantno ulaže sredstva, finansira opremu, igrače, ali i takmičenja. Ovaj klub je izrastao u uspješan sportski kolektiv, upravo njegovim zalaganjem i njegovom finansijskom podrškom.

„KKI „Vrbas“ samo u kolicima za igrače ima vrijednosti 300.000 maraka. Trebalo je to uložiti, biti spreman da se doniraju ta sredstva. I to je još jedan dokaz da ja nikada nisam živio od sporta i ne daj Bože da živim od sporta. Gdje god sam bio i koji god sportski kolektiv sam pomagao, išao sam čisto volonterski, ali nažalost mnogi žive od sporta i takvima sam ja prijetnja, jer pokušavam nešto da promjenim, unaprijedim, jer im izbijam pare iz džepa“, naglasio je Umičević i dodao da pored toga, svoje i donacije „Beme“ usmjerava i u kuglaški sport, odbojkaške i košarkaške klubove.

„Sport je najbolja promocija grada i društva“

Prema njegovim riječima, nema bolje promocije nekog grada i društva od sporta, te zato i ističe važnost ulagnja u sport, u mlade talente, na koje društvo mora obratiti više pažnje. Ipak, ističe da iako decenijama pomaže sportske klubove i organizacije, kao i same sportiste, ne može se pohvaliti velikim brojem priznanja za taj svoj volonterski i humani rad, ali ga to neće pokolebati da i dalje pomaže, jer misli da time čini pravu stvar, prije svega za mlade.

„Za svu tu moju podršku nisam dobio neka velika proiznanja od klubova. KKI „Vrbas“ je dobio Orden predsjednika RS, dobio sam par plaketa od Grad Banjaluke za razvoj sporta, plaketu Glasa Srpske u izboru najboljeg sportiste RS za humanitarni rad u sportu. Iako pomažemo sport, malobrojni se sjete da to nagrade nekm priznanjem, koje čovjeku daju snagu da nastavi da pomaže“, istakao je Umičević, koji uspjehe niže i na polju biznisa.

“Bema” niže samo uspjehe

Naime, „Bema” sa Umičevićem na čelu je u svakom pogledu izazovnu 2021. godinu privela kraju u nikad težim uslovima, ali nikad uspješnije. Prema njegovim riječima, uz sve probleme koje je stvorila pandemija korona virusa, koja je uzrokovala bolovanja, odsustva i izostanke, “Bema” je kroz lon posao koji radi uspjela da napravi više od dva miliona pari obuće i realizaciju veću od 18 miliona KM, te je postala značajan partner za Grad Banjaluku i opštinu Mrkonjić Grad, ali i za Jezero, Šipovo i Ribnik odakle imaju zaposlene radnike.

“Moram da se pohvalim da su sve plate isplaćene, prešli smo prosjek neto plate od 800 KM, bez prevoza, toplog obroka, bez doprinosa. Tvornica obuće „Bema“ nikom nije ostala dužna jednog feninga, ni dobavljačima, ni radnicima. Za 18 godina rada nikad plata nije zakasnila ni jedan dan. Ukoliko 20. u mjesecu pada u subotu, plata je isplaćena 19. u petak. Imamo svoj restoran, topli obrok, organizovan prevoz”, rekao je Umičević, koji je svojom energijom, vizijom i kvalitetnim idejama i potezima umnogome doprinio odličnim rezultatima “Beme”, koja je postala jedan od simbola Banjaluke.

(N.Sp.)

Ostavite komentar