ŽIVE UZ SVIJEĆU: Selo Prkosi u opštini Bosanski Petrovac 26 godina bez struje

Nekad je to bilo selo sa oko 200 mještana, vrijednih zemljoradnika, Srba, koji su obrađivali svoju zemlju, gradili, održavali puteve, bili pravi domaćini, a iz kojeg je izrastao niz dobrih, poštenih i školovanih ljudi. Međutim, danas u ovoj krajiškoj pitomini živi svega šest domaćina, koji su se vratili na svoja ognjišta koja su spaljena 1995. godine, u toku ratnih sukoba na toj teritoriji.

Uz njih šest, tu je i Crkva koja prkosno čuva svoje Prkose i preostale Prkoščane, ali i one koji žive vani, ali ipak dođu da obiđu svoja ognjišta. Tu je i niz zaraslih imanja, ruševina, ali i nekoliko zaključanih kuća u koje nekadašnji mještani dođu prije svega ljeti, za vrijeme godišnjih odmora, da obiđu zavičaj, grobove svojih predaka i posjete svoje rođake i komšije koji i danas žive u Prkosima i prkosno čuvaju ovo selo od zamiranja.

Kroz istoriju, ovo selo poznato je po nekoliko događaja ili obilježja. Naime, u ovom selu poginula je partizanka Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije, u ovom selu i dan danas postoje ostaci turske kule koju je sagradio poznati Kulin-kapetan, kapetan Stare Ostrovice, a Prkosi su poznati i po mnoštvu izvora, dok je u ovom selu rođen i Narodni heroj Nikola Karanović, komandant 3. krajiške proleterske brigade.

Ipak, na stranu sve to, Prkosi su danas, nažalost, najpoznatiji po tome što su jedno od rijetkih naseljenh mjesta u BiH koje ni dan danas, skoro punih 26 godina od završetka rata i u trećoj deceniji 21. vijeka, nema struju. Ova činjenica je sramota svih u BiH, i Srba i Hrvata i Bošnjaka, i opštine Petrovac i Unsko-sanskog kantona i Federacije BiH i države BiH, svih njihovih izabranih ili imenovanih predstavnika.

Ti ljudi u Prkosima više od četvrt vijeka žive uz svijeću ili škilje uz sijalicu za koju energija dolazi iz solarnih panela koje su im prije sedam godina postavili pored kuća, kako bi ih samo skinuli sa spiska onih koji nemaju struju, dok su njihovi problemi zbog nedostatka prave struje ostali i dalje da žive. Zbog toga, ljudi u Prkosima ne gledaju televizor, nemaju bojler, nemaju frižider, nemaju mašinu za veš, nemaju osnovne uslove za život koje bi morao da ima svaki čovjek. Istini za volju, nešto od toga imaju, ali samo ako je vrijeme vedro i sunčano, a kada se navuku oblaci, svijeća je opet njihova sijalica.

Potvrđuje to i Branko Obradović, u narodu poznatiji kao Mane, ugledni privrednik koji živi na relaciji Banjaluka – Novi Sad, ali svaku priliku kad ugrabi slobodnog vremena iskoristi da ode u Prkose, obiđe rodnu kuću, svoje rođake i komšije. Prvenstveno njegovim zalaganjem, pa i pomoću drugih mještana i zemljaka u ovo selo donosio i još uvijek donosi bar dašak života kroz ulaganje u obnovu i izgradnju, pomoć mještanima na razne načine, ali i organizujući narodno saborovanje kako bi privukli što više ljudi u ovo selo, makar na jedan dan u godini.

„Ovo je jedno od malobrojnih sela u Evropi koje ni dan danas, 21. godine 21. vijeka nema struju kao sav normalan svijet. Neka to služi na čast nadležnim institucijama koje očigledno ovim žele da otjeraju i ovo malo ljudi koji su se vratili na svoja zgarišta i obnovili ih i i dalje prkose tim lošim uslovima života i opštoj nemaštini“, rekao je Obradović.

Međutim, mještanima je posebno zasmetalo to što je država odlučila da prioritet imaju migranti u odnosu na srpske povratnike, pa je tako u obližnje selo Lipa, odnosno u tamošnji Migrantski centar „Lipa“, nedavno dovedena struja, ali i voda i internet i drugi sadržaji kako bi državljani afroazijskih zemalja imali kakve takve uslove. Sada migranti iz Iraka, Sirije, Avganistana, Pakistana i afričkih zemalja imaju struju, a srpski povratnici u samo par kilometar udaljenije, selu Prkosi nemaju struju, iako su tu starosjedioci, imaju svoja imanja, žive u svojim kućama i imali su struju do završetka ratnih sukoba.

„Ovo je velika nepravda prema nama, jer smo jedini na teritoriji opštine Petrovac koji nemamo struju. U nekim selima po cijelu noć svijetli čak i ulična rasvjeta, a mi živimo u mraku. Nas ne interesuje to što pričaju da je dovođenje struje u Prkose skupa investicija, mi smo tu struju imali do završetka ratnih sukoba kao i u svim drugim selima, i imamo pravo da nam je dovedu. Ne zanima nas kako“, poručuju u glas malobrojni mještani Prkosa.

I zaista, zvuči nevjerovatno da su nekome od vlastitog naroda važniji migranti i da oni imaju proritet. Na stranu to što niko ne želi da im naspe ili uredi put do sela i kroz selo, kao ni da im čisti put u vrijeme snježnih padavina, na stranu to što niko od tih ljudi nije zaposlen, niti dobija bilo kakvu pomoć opštine, kantona i Federacije, struja je ključni problem svega. Istina, imaju oni nekoliko solarnih panela, koje su dobili prije par godina uz posredovanje opštine, ali je riječ o maloj količini energije koja se brzo potroši pa sijalica radi kratko, a o zagrijavanju bojlera ili uključivanju zamrzivača, frižidera ili neke električne mašine da i ne govorimo.

Nijedan od sadašnjih sedam stanovnika u Prkosima bez prave struje ne može da pokrene bilo kakav posao, da krene u bilo kakvu proizvodnju, jer svu hranu koju proizvedu nemaju gdje čuvati, dok električne alate ne mogu koristiti. Međutim, država u kojoj žive, kojoj privređuju je ipak odlučila da oni ne zaslužuju struju iako su je imali od polovine 60-ih godina prošlog vijeka. Država je odlučila da struju treba dati migrantima.

Pored toga, mještani Prkosa do svojih kuća sa magistralnog pta Bihać-Petrovac dolaze prašnjavim putem punim dubokih rupa koji niko ne održava, dok o vodi za piće iz vodovoda mogu samo da sanjaju. Zato se s razlogom postavlja pitanje, da li neko namjerno želi da ugasi ovo, jedno od najzapadnijih srpskih sela u BiH, i da otjera i to preostalih Srba, jer šta drugo želiš nekome ako mu ne daješ posao, struju, vodu, put, niti bilo kakvu drugu pomoć.

„Zavičajni susreti“ i „Prkoški višeboj“ u nedjelju

Da bi bar na kratko vratili život u Prkose, grupa nekadašnjih i sadašnjih stanovnika Prkosa, opet predvođenih Manom Obradovićem i Dušanom Zorićem, poznatijim u narodu kao Kojić, već godinama posljednje nedjelje u julu svake godine organizuju „Zavičajne susrete“, odnosno narodni zbor i već tradicionalno takmičenje „Prkoški višeboj“. Ovo takmičenje odvija se u krugu crkve u Prkosima, a kršni krajišnici koji dođu sa svih strana nadmeću se u nekoliko disciplina, od skoka u dalj, povlačenja konopca do povlačenja klička. Tako će biti i ove godine, u nedjelju 25. jula, a organizatori su se već spremili za doček gostiju, takmičara i ljudi iz mnogih krajeva. Već je prijavljeno nekoliko takmičarskih ekipa, a biće tu i muzika i iće i piće, tako da će Prkosi ponovo oživjeti, bar na jedan dan, ali će i dalje prkositi svoj nepravdi prema ovom prelijepom krajiškom selu.

Kome je smetao putokaz za crkvu u Prkosima?

Mještani Prkosa sa kojima smo razgovarali kažu da je prije nekoliko dana neko očigledno sa lošom namjerom, porušio putokaz u blizini magistralnog puta Petrovac-Bihać, a koji je pokazivao put prema selu i seoskoj crkvi Uspenja presvete Bogorodice. Na tom putokazu bila je naslikana crkva, i naziv sela, ali je to očigledno nekom smetalo, pa je porušio putokaz i odnio sa sobom. Inače, taj putokaz su mještani postavili sami i da nije bilo njihovog entuzijazma do sada e ne bi ni znalo gdje je put za selo. Prema kazivanju mještana, ovaj slučaj je prijavljen nadležnoj policijskoj stanici u Bosanskom Petorvcu, od koje očekuju da otkrije kome je smetala tabla sa slikom crkve i nazivom sela.

„I ovo je jedna vrsta pritiska na povratnike i uopšte povratak. Ako nekome smeta tabla sa slikom crkve, i spreman je da je poruši pored puta, onda to govori da mu smetaju i oni koji u tu crkvu idu i koji u tom selu žive“, ističu Prkoščani.

Ukraden lanac sa spomenika Mariji Bursać

“Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno, njihovo gnijezdo u našem kraju i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano, polje osinjacima posijano”, napisao je davno čuveni Branko Ćopić, ističući bitku u selu Prkosi 1945. godine, u kojoj je teško ranjena, a kasnije I preminula Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije. Nisu se dali ni te 1945. godine, ne daju se Prkosi ni danas, mada bez osnovnih uslova za život dostojan svakog čovjeka, bez struje, vode, internet, televizije, bez kupatila, sijalice, frižidera I svega onoga što čovjek mora da ima u svakodnevnom životu kako bi mogao da se hrani, pere, okupa…

Grupa entutijasta iz Prkosa predvođenih Brankom Obradovićem, Dušanom Zorićem i uglednim profesorom Milom Matijevićem odlučila je da na mjestu pogibije partizanke Marije Bursać, na mjestu poznatom kao Krmaruša, podigne spomenik ovoj junakinji. Spomenik je podignut krajem jula 2016. godine, ali evo nije trebalo dugo da bude oskrnavljen. Nepoznati počinilac je skinuo lance koji okružuju I čuvaju spomenik kako ga stoka ili divljač ne bi oštetili. Ovdje samo treba dodati da metar takvog lnca košta oko dvije marke, a utrošeno 15-ak metara, tako da sami prosudite dalje.

“I ovaj slučaj smo prijavili lokalnoj policiji, ali male su šanse da se pronađe počinilac. To nije velika vrijednost i možemo mi postaviti novi lanac, ali kako neko ima duše da krade I sa spomenika junacima našeg doba. Ova hrabra žena i danas predstavlja simbol jedne svijetle borbe za veliku ideju, a to je ideja mira, ravnopravnosti, suživota i slobode svih naroda i narodnosti. Onaj ko je oskrnavio njen spomenik ne poštuje nijednu od ovih vrijednosti I nije dostojan da se pominje”, rekao je Mane Obradović.

I u Prkosima žive ljudi

I na kraju, šta još dodati osim pitanja Zašto? – zašto ste ostavili ovo prelijepo selo i ove dobre i čestite ljude u njemu bez osnovnih uslova za život svakog čovjeka; zašto ste dopustili da nemaju struju u trećoj deceniji 21. Vjeka; zašto im ne date vodu; zašto im ne uredite puteve; zašto im kidate putokaze i skrnavite spomenike; zašto ljudi na Prkosima ne zaslužuju da žive kao ljudi…zašto ne iskoristite Marijin spomenik i Kulinovu kulu, i u kombinaciji s netaknutom prirodom na Prkosima i zdravom hranom vrijednih domaćina, te blizinom rijeke Une i Nacionalnog parka “Una” napravite turistički bum od ovog prelijepog sela… Zato što to očigledno nekome nije u interesu, i zato mještani Prkosa poručuju da će Prkosi u inat živjeti još, jer su preživjeli i Nikolu Frankopana i Kulin kapetana i bečkog cara i mletačkog dužda i tursko carstvo i ustaške pohode i Drugi svjetski rat i posljednji rat u BiH od 1992. do 1995. dodine, pa će preživjeti i ovo danas. Prkosno.

(N.Sp.)