– Glumiću dok me god služe noge i pamćenje. Glumac nije nešto što se može samo tako isključiti nekim administrativnim rješenjem – govorila je jedna od najvećih srpskih glumica.
Pola vijeka na sceni
Jednom prilikom istakla je kako i sama treba da povjeruje da već 50 godina postoje neki ljudi koji dolaze u pozorište ili u bioskop da gledaju šta to ona radi.
– Meni je to vrlo važno, zato što sam uvijek duboko poštovala i voljela svoju publiku. Taj osjećaj imam i sada, i danas sam spremna da bolesna ustanem iz kreveta i izađem na scenu – govorila je glumica koja je preminula 2011. u 87. godini života.
A životna priča Olivere Marković počela je u Beogradu, 3. maja 1925. godine. Otac Velizar Đorđević bio je činovnik, majka Olga domaćica. U djevojku je Olivera stasala na jugu Srbije, u Nišu, gdje je završila osnovnu školu i nekoliko razreda gimnazije. Još u ranom djetinjstvu zaljubila se u pozorište, a želju da se bavi glumom ostvaruje po povratku u prestonicu. Nakon gimnazije, koju je završila u Beogradu, prvo je upisala filozofski fakultet, ali pri izboru profesije vjerovatno je presudila epizodna uloga u filmu “U planinama Jugoslavije”, prvoj velikoj poslijeratnoj produkciji. Godine 1948. postaje jedan od studenata prve generacije pozorišne akademije, u klasi Mate Miloševića. Sljedeće godine postaje član Beogradskog dramskog pozorišta. Akademiju je završila u klasi s tadašnjim suprugom Radom Markovićem (čije je prezime zadržala do kraja života).
Kada se 1957. pronio glas da će ona u crnom kombinezonu zaigrati u “Mački na usijanom limenom krovu”, digla se prava uzbuna! Drama je poslije prve probe jedva prikazana pred publikom. Odjevni predmet, tako sablažnjiv u vrijeme jednodjelnih kostima i čedne mode pedesetih godina, smjelo je nosila tada mlada Olivera, kao Megi. Bilo je to na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, za koje je tada Dušan Matić sa mnogo simpatija rekao da ga treba nazvati Beogradsko drsko pozorište.
– Toj “drskosti” scene na Crvenom krstu doprinosila sam i ja, igrajući u komadima sa tadašnjim “tabu” temama, kao što je, na primjer, homoseksualnost. Bio je, uz sve, i taj kombinezon, koji sam, prema indikaciji pisca, nosila kao jedini kostim tokom tročasovne predstave. Ali, činila sam to bez trunke glumačkog egzibicionizma – sjećala se glumica.
U “Mački” je igrao i njen prvi suprug, Rade Marković, i to gospodina Brika.
Danas se, kako je govorila, golišave scene ubacuju da bi se privukla publika, a toga tada nije bilo. Zato tada nije ni razmišljala o reakcijama publike na kostim.
Prisjetila se, ipak, tugaljive anegdote sa svojim sinom Goranom, koji je jednom došao iz škole kući uplakan, jer su ga djeca zadirkivala što mu mama glumi u kombinezonu!
Zgodnije bi bilo da je mama nosila krunu, nego kombinezon, ali među raznovrsnim likovima koje je Olivera tumačila, jedino nikada nije bilo krunisanih glava, jer je, kako je sama govorila, uvijek u sebi imala nešto elementarno. Zato su je i uloge naivki i one lirske, poput Ofelije i Julije, mimoilazile na početku karijere, kada je, po sopstvenim riječima, možda imala i malo prenaglašen scenski temperament.
Umjetnička porodica
Zanimljivo je kako se Oliverin izuzetan rad, praćen uspjesima i popularnošću, preplitao sa njenim porodičnim životom, koji je u oba braka provodila uz muževe kolege.
U mladim danima uz Radeta Markovića, a posljednjih 25 godina uz Duška Bulajića, glumca Narodnog pozorišta.
– Brak sa glumcem znači da sam umjesto nekog ko bi mi se divio, imala stalno kritičarsko oko, ali i razumijevanje za sve zahtjeve profesije i čudne promjene raspoloženja koje prate rad na različitim ulogama. To samo glumac kod glumca može da prepozna i kao privremeno prihvati.
Takvim porodičnim odnosima ubrzo se pridružio i Goran, mada ga niko, kako se sjećala njegova majka, nije posebno upućivao na bavljenje umjetnošću. Kao adolescent, prateći majku na festivalu u Puli, njenu prvu “Zlatnu arenu” prokomentarisao je riječima:
– Nije ti baš ta uloga za nagradu.
Bio je to, izgleda i predznak njegovog budućeg opredjeljenja koje ga je odvelo u Prag, na studije režije, gdje je otišao, kako kaže Olivera, da izbjegne kod nas čest dodatak imenu “sin – tih i tih”.
Majka je dočekala i da zaigra u sinovljevim filmovima (“Nacionalna klasa”, “Majstori, majstori” i “Već viđeno”).
Zastoja za Oliveru nije bilo čak ni na onoj, za glumice pogubnoj, razmeđi kada više ne mogu da igraju zavodnice, a još ne mogu da igraju tašte. Vješto je u takvom trenutku u seriji za djecu “Neven” nosila koketni bijeli šešir, ali je kao Kuvarica-pitalica spremno ponijela i brkove.
Istu maskeradu, nemilosrdno po svoje lijepo lice, izvela je i u predstavi “Ribarske svađe” kao Libera.
– Za ljubav uloge sam u stanju da svašta uradim, čak i da sasvim poništim sebe. Griješe glumice koje misle da treba glumiti samo zato što si lijep i mlad. Oni koji se povlače kada to više nisu, voljeli su, znači, više sebe u pozorištu, nego pozorište u sebi. U meni je uvijek ova druga ljubav bila jača – govorila je.
Olivera je bila poznata i kao vrhunski interpretator romansi, a njen glas očaravao je gledaoce i slušaoce u Bugarskoj, Njemačkoj, SSSR i Alžiru. Među njenim obožavaocima je bio i američki glumac Kirk Daglas, sa kojim nije imala vremena da se upozna poslije nastupa sa ansamblom “Frula” u Bugarskoj 1964.
Nastupala je i za nekadašnjeg jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita u Karađorđevu i to u više navrata. Te nastupe je rijetko komentarisala, a i kada jeste, ocjenjivala ih je samo kao “zabavne”.
